1

                                                                                                Poslovni broj: Pn-143/2020-20

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785

                                                                                                 

                                                                                                             Poslovni broj:  Pn-143/2020-20

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

                                                                                   

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić,  kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz C., OIB: …, zastupanog po punomoćnici K. K., odvjetnici u V., protiv tuženika V. I. iz G., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku u Ž., radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 29. veljače 2024., u nazočnosti  punomoćnice tužitelja K. K., odvjetnice u V., te punomoćnika tuženika K. G., odvjetnika u Ž., a koja presuda je donesena i objavljena 12. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o    j e 

 

              I. Odbija se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku V. I. iz G., OIB: …, da tužitelju M. K. iz C., OIB: …, isplati iznos od 645,33 eura (slovima: šest stotina četrdeset pet eura i trideset tri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe do isplate, u roku od 8 dana.

              Nalaže se tuženiku V. I. iz G., OIB: …, da tužitelju M. K., OIB: …, naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, u roku 8 dana."

              II. Nalaže se tužitelju M. K. iz C., OIB: …, da tuženiku V. I. iz G., OIB: …,  naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od  1.189,53 eura (slovima: tisuću stotinu osamdeset devet eura i pedeset tri centa), dok se tuženik odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 1.322,85 eura.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio u posjedu nekretnine upisane u zk. ul. br. …, k.o. C., i to k.č. br. … oranica S. s. sa … m2, da je u posjedu iste bio preko 10 godina. Nadalje navodi da je posjed vršio na način da je ovu oraničnu površinu obrađivao i ubirao plodove. Tako je i početkom 2018. ovu oranicu obradio na način da je istu poorao, bacio umjetno gnojivo, posijao sjeme soje, istu poprskao i učinio i druge agrotehničke radove koji su potrebni za kulturu soje, da ga je 30. travnja 2018. tuženik smetao u posjedu ove oranice na način da je traktorom i sjetvospremačem ušao u njivu i potanjurao soju koja je bila posijana i iznikla, da je potom protiv tuženika podnio tužbu radi smetanja posjeda, da je Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji donio rješenje poslovni broj Psp-4/2019-14 28. veljače 2019. kojim je utvrđeno smetanje tuženja u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu k.č. br. … u k.o. C. Tužitelj dalje navodi da tužbu podnosi iz razloga što mu  je takvim postupanjem tuženika nastala šteta, a koja se sastoji u troškovima koje je imao za obradu ove oranične površine na kojoj je posijao soju, (i to: oranje 4 kj x 400,00 kn = 1.600,00 kn, priprema tla 4 kj x 400,00 kn = 1.600,00 kn, gnojivo 15:15:15, 4 kj x 1000 kn x 2,60 kn = 2.600,00 kn, prskanje herbicidom 4 kj x 2 kg x 170 kn = 340,00 kn, sjeme soje 4 kj x 250 kg x 650,00 kn = 1 .625,00 kn, bacanje gnojiva 4 kj x 100,00 kn = 400,00 kn, prskanje 4 kj x 100,00 kn = 400,00 kn), u ukupnom iznosu od 8.565,00 kn. Radi svega naprijed navedenog predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.565,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od podnošenja tužbe do isplate, kao i da naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

Na raspravnom ročištu od 29. veljače 2024. tužitelj je uredio i postavio tužbeni zahtjev u pogledu visine, a imajući u vidu promjenu valute iz kune u euro, tako da istim potražuje iznos od 645,33 eura, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

              2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da je tužiteljev zahtjev za naknadom štete u cijelosti neosnovan. Da je opće poznato da se u posjedovnim parnicama dokazivanje ograničava isključivo na činjenicu dokazivanja posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, dok je pri tome isključeno svako  raspravljanje u pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda, ili o zahtjevima za naknadom štete (čl. 441. Zakona o parničnom postupku), da je čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima izrijekom propisano da sud pruža zaštitu posjeda u posebnom i hitnom sudskom postupku prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira o pravu na posjed, pravnom temelju posjeda, poštenju posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. Suprotno tome, da bi tužitelj  mogao ostvariti zahtjev za naknadom štete mora se ispuniti odredba čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezinog povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska štete). Tuženik je priložio u spis isprave (dopis Ministarstva poljoprivrede, Klasa: 740-04/20-01/02, Ur. broj: 525-07/0188-20-2 od 28. siječnja 2020., dopis ODO Vinkovci  poslovni broj R-DO-41/2019 od 27. siječnja 2020. i dopis Općine C. Klasa: 701-01/20-01/1, Ur. broj: 2122/04-01-20/1  od 24. siječnja 2020.) temeljem kojih tvrdi da proizlazi utvrđenim odnosno dokazanim da tužitelj nije imao ovlaštenje za posjedovanje predmetne čestice, odnosno da nije prema evidencijama imao sklopljen ugovor o zakupu ili privremenom korištenju. Nadalje, tuženik ističe da je iz priložene odluke o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH (Klasa: 320-01/15-0719/1, Ur. broj: 370-04-15-1 od 29. svibnja 2015.) vidljivo da je predmetno zemljište dano u zakup tuženiku na 10 godina, pa je jedino tuženiku, a ne tužitelju, mogla nastati šteta na predmetnom zemljištu, koje po valjanom pravnom osnovu pripada tuženiku, a ne tužitelju. Da je čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano da isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava) dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili utvrđuje. Nadalje, navodi da je sud već po prijedlogu tuženika u predmetu Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, u predmetu poslovni broj Psp-4/2019, zatražio (i dobio) od Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju podatak koje je poljoprivredno gospodarstvo odnosno osoba (fizička ili pravna) bilo u sastavu ARKOD registrirano kao korisnik predmetnog poljoprivredno zemljišta, te je kao neprijepornim dokazano da je u ARKOD evidenciji k.č. br. …, k.o. C., kao njezinim posjednikom upisan tuženik PG I. V., MIBPG: … i do od 12. lipnja 2015.

Također je predložio da se kao umješač na strani tuženika pozove ODO u Vinkovcima jer se radi o posjedovanju zemljišta u državnom vlasništvu bez odobrenja vlasnika, a koji prijedlog je odbijen pravomoćnim rješenjem ovoga suda poslovni broj 16 Pn-143/2020-11 od 12. siječnja 2021.

Radi svega naprijed navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane, te obvezati tužitelja na naknadu prouzročenih troškova tužitelju.

              3. Provedeni su dokazi uvidom u  rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj 15 Psp-4/19-14 od 28. veljače 2019. s lista 4 do 11 spisa, račune – otpremnice s lista 12 do 17, pročitan je dopis Ministarstva poljoprivrede od 28. siječnja 2020. s lista 27, dopis ODO Vinkovci od 27. siječnja 2020. s lista 28, dopis Općinskog načelnika Općine C. od 24. siječnja 2020. s lista 29, izvršen je uvid u Odluku o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH u zakup od 29. svibnja 2015. s lista 30 do 33, obrazloženje odluke s lista 34 i 35, te je izvršen  uvid u spise Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj Pn-384/19 i Psp-4/19, saslušanjem tužitelja i tuženika kao parničnih stranaka, a sud nije izvodio dokaz poljoprivrednim vještačenjem na okolnost utvrđenja visine štete kako je to predložio tužitelj, dok drugih dokaza nije bilo.

              4. Cijeneći ovako izvedene dokaze, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu tužitelja smatra neosnovanom, te je stoga tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

              5. Među strankama je nesporno:

              - da je predmet ovoga postupka naknada štete koju tužitelj zahtjeva od tuženika iz razloga što ga je tuženik 30. travnja 2018. smetao u posjedu k.č. br. … oranica S. s. sa … m2, upisane u zk. ul. br. …, k.o. C., i to na način da je sa traktorom i sjetvospremačem ušao u njivu te je potanjurao soju koja je bila posijana na navedenoj čestici, što je utvrđeno rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj Psp-4/2019-14 od 28. veljače 2019.,

              - da je navedena čestica u vlasništvu Republike Hrvatske.

              6. Među strankama je sporno da li tužitelj može zahtijevati od tuženika naknadu štete odnosno da li su ispunjene zakonske pretpostavke za ostvarenje naknade štete, da li je dopuštena osnova po kojoj bi šteta bila ostvarena odnosno tko od parničnih stranaka ima jače pravo na posjed k.č. br. ...

              7. Jače pravo na posjed potrebno je prosuđivati temeljem čl. 166. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,  143/12, 152/14 i  81/15 - pročišćeni tekst - nastavno ZV) kojim je propisano da jače pravo na posjed ima onaj koji može označiti svog prednika naspram onoga koji ne može označiti svog prednika, ili može označiti svog prednika, ali je njegov prednik sumnjiv (odnosno može označiti samo sumnjivog prednika); onaj koji je stekao posjed naplatno od onoga koji ga je stekao besplatno; a ako su pravne osnove posjeda iste jačine onda prednost ima posjednik kod kojeg se stvar nalazi.

              8. Na okolnost utvrđivanja jačeg prava na posjed saslušane su parnične stranke.

              9. U svom iskazu tužitelj M. K. naveo je da  je tijekom 2011. njegov djed koji se isto zove M. K. u postupku povrata oduzete privatne imovine dobio jedan dio k.č. br. … površine … ha, da je drugi dio u površini od 5 ha kupljen i to tijekom 2013./2014 od prodavatelja M. Ž. iz C. i od jednog čovjeka iz G. čijeg imena se ne sjeća, a ovo su kupili njegov otac i djed, dok  je preostali odnosno treći dio čestice bio zakorovljen. Odmah po dobivanju rješenja o povratu, stupilo se u posjed onog dijela čestice koju su dobili tijekom navedenog postupka povrata, a također i u ovaj dio koji su kupili njegov otac i djed, oni su stupili u posjed odmah po kupovini. Iduće godine, odnosno 2015. tužitelj je otišao u Općinu C., te je tamo htio da mu oni ovaj preostali dio čestice, koji je sada sporan i za koji se traži naknada štete, daju u zakup, no oni su mu rekli da mu to ne mogu dati u zakup, jer se radilo o nerazvrstanom zemljištu za koje Općina nije znala šta će biti sa istim, a on je tada u Općini dobio informaciju da slobodno obrađuje ovaj dio zemljišta, jer je Općini tada bilo u interesu da zemljište ne bude zakorovljeno. Nadalje,  naveo je da njega nitko nije uveo u posjed ovog dijela nekretnine, nego je on sam stupio u posjed na način da je uklonio korov i  pripremio česticu za obradu i uzgoj, a za korištenje ovog dijela čestice nije platio nikakvu naknadu. Nadalje, je naveo da je on na ovaj dio čestice posijao kulture koje su bile i na ostalom dijelu te čestice ( koji je dodijeljene i koji je kupljen), da je mirno uživo i ovaj sporni dio čestice do 2018., te da ga je u jednom trenutku obavijestila policija da su oni po pozivu tuženika došli na sporni dio čestice koji je tuženik preorao i zvao policiju da bude prisutna, a kada je došao na lice mjesta uvjerio se da na tom dijelu čestice nema više soje koju je on bio zasijao. Nadalje je naveo da je imao saznanja da je ovaj dio čestice netko dobio u zakup, budući da se radi o državnom zemljištu koje se dodjeljivalo stočarima, no nije znao da je to bio baš tuženik, a naveo je i da se tuženik njemu prije preoravanja, ni na koji način nije obratio i dao do znanja da bi on polagao pravo na posjed ovog dijela čestice. Sjeća se, a misli da je to bilo u rujnu 2018., da je došao poljoprivredni inspektor koji ga je informirao da je ova čestica nekome dodijeljena i da on treba napustiti posjed, odnosno da ne smije više ulaziti u posjed, naveo je da on nije koristio pravo na poticaje od Ministarstva poljoprivrede vezano za posjedovanje ove čestice, da  ne zna da li je tuženik nekada bio uveden u posjed ovog dijela čestice, da on nije vidio da bi netko to učinio, naveo je da mu je poznato da tada nitko od osoba koje su dobile u Općini C. poljoprivredno zemljište nisu bile uvedene u posjed, nego je samo postojala odluka o davanju zemljišta u zakup, da kada je ušao u posjed spornog dijela čestice on nije dobilo bilo kakvu odluku o korištenju iste, niti u vidu bilo kakve privremene odluke o korištenju, da je informaciju o tome da on može obraditi zakorovljeni dio čestice dobio od gospođe V. koja je zaposlena u Općini C.

              10. U svom iskazu tuženik V. I. naveo je da je tijekom 2015. pozvan u Agenciju za poljoprivredno zemljište V., kako bi u okviru programa u kojem se dodjeljivalo poljoprivredno zemljište u zakup stočarima pogledao koje zemljišne čestice stoje na raspolaganju i koje su slobodne, te je tamo između ostalih čestica izabrao ovaj dio čestice na kojem se sada vodi postupak, da mu je u toj Agenciji rečeno da odmah može istu obrađivati, a službenik u Agenciji mu je pokazao na karti na kompjuteru i točno opisao koji dio čestice  može obrađivati, sjeća se da se radilo o čestici širine 34 m pod šumom, a 36 m u prednjem dijelu, i tamo mu je rečeno da to može odmah obrađivati, te da je on potpisao nekakvu dokumentaciju vezano za zakup ovog dijela čestice i odmah je prvu godinu od Republike Hrvatske dobio i poljoprivredni poticaje na ovaj dio čestice, te je prve godine zasijao djetelinu, nakon čega je utvrdio da iste više nema, te da je istu netko maknuo, potom je posijalo zob te je također utvrdio i da toga više nema, da je i to maknuto, nakon toga pšenicu, a također i pšenica je doživjela istu sudbinu, a tijekom 2017. na lice mjesta došao je poljoprivredni inspektor kako bi pregledao da li je na tom dijelu čestice zasijao ono za što je tražio poticaje, jer je tada on zasijao pšenicu, a kada su inspektori došli na lice mjesta pšenice više nije bilo, nego je na licu mjesta bilo vidljivo da je tamo bila zasijana repa, koje je bila povađena, poljoprivredni mu je inspektor rekao da će izgubiti poticaje, jer tu nema one kulture zbog koje poticaje traži, te je on njemu rekao za situaciju da mu netko poorava, a inspektor mu je rekao da će on ipak razgovarati sa Z., te da će tuženik dobiti poticaje. Također je naveo da je tijekom 2018. napravio tzv. ćupriju koja je isto bila srušena, a da je odmah 2015. otišao u Općinu C., te mu je rečeno da je u posjedu te čestice tužitelj M. K., te da se njih dvojica moraju dogovoriti oko posjedovanja. Da se on nakon toga obratio tužitelju telefonom, kako bi se dogovorili vezano za posjedovanje navedene čestice, da u tom razgovoru nije ništa dogovoreno oko posjedovanja, nego je on tuženika optužio da mu je prijetio, iako tuženik to nije učinio. Nadalje je naveo da je nakon što je u V. u Agenciji za poljoprivredno zemljište potpisao dokumentaciju, iz te Agencije došao je jedan čovjek, oni su zajedno otišli na lice mjesta odnosno na spornu česticu, te je njemu taj čovjek iz Agencije pokazao granice zemljišta koje ima pravo obrađivati, jer tu nisu postojale nikakve međaške oznake tzv. humke i upravo mu je on pokazao da se ovaj dio čestice sužava na jednom dijelu, a u Agenciji prigodom potpisivanja dokumentacije bio je upoznat da će taj čovjek doći i izvršiti mu predaju u posjed. Da je nakon što mu je predočena dokumentacija koja prileži na listovima 10 do 43 spisa, Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pu P-855/19, potvrdio da mu je nakon potpisivanja uručena Odluka o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske u zakup bez javnog poziva prema registriranom zemljištu poljoprivrednog gospodarstva na području V.-s. ž. od 29. svibnja 2015. (s lista 10 do 15 spisa Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pu P-855/19), Zapisnik o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta od 6. travnja 2018. (s lista 16 do 18 spisa Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pu P-855/19) i Zahtjevi potporu  za period od 2015. do 2018. (s lista 19 do 43 spisa Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pu P-855/19), no da ugovor o zakupu ovog dijela čestice nikada nije sklopljen, da tuženik zakupninu nije plaćao, iako se obraćao Agenciji i rekao da želi platiti zakupninu, jer ostvaruje pravo na poticaje, da je na ime ovog dijela čestice ukupno 5 godina primao poticaje, a kada je išao radi predaje ovog dijela čestice u posjed, tvrdi da na istom nije bilo nikakve zasijane kulture, da je dio uz kanal bio zakorovljen i bila je šikara, a na ostalom dijelu čestice bila je suha trava, a da je njemu Agencija ovaj dio čestice prezentirala kao "slobodno zemljište", što je bilo očito i vidljivo na karti koja mu je pokazana u Agenciji u V., a radilo se o državnom zemljištu s kojim Općina C. nije imala nikakve veze. Tvrdi da soja koja se spominje u tužbi, nije ni postojala kada je on zasijao kukuruz, a da je netko od tužitelja ili tužitelj pošpricao taj kukuruz, koji je tada uginuo i da od tada nije bilo više "natezanja" oko posjedovanja ovog dijela čestice.

                            11. Vezano za temelj odnosno osnovu posjedovanja predmetne čestice tuženik je priložio u spis isprave i to: Odluku o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, Klasa: 320-01/15-0719/1, Ur. broj: 370-04-15-1 od 29. svibnja 2015. (list 30 do 35), dopis Ministarstva poljoprivrede, Klasa: 740-04/20-01/02, Ur. broj: 525-07/0188-20-2 od 28. siječnja 2020. (list 27 spisa), dopis ODO Vinkovci  poslovni broj R-DO-41/2019 od 27. siječnja 2020. (list 28 spisa) i dopis Općine C. Klasa: 701-01/20-01/1, Ur. broj: 2122/04-01-20/1 od 24. siječnja 2020. (list 29), dok tužitelj nije dostavio, niti jedan materijalni dokaz iz kojega bi to bilo vidljivo, dakle tužitelj ničim nije dokazao da je imao valjani temelj (osnovu) odnosno ovlaštenje za posjedovanje spornog dijela predmetne čestice,

12. Iz Odluke o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, Klasa: 320-01/15-0719/1, Ur. broj: 370-04-15-1 od 29. svibnja 2015. (list 30 do 35) vidljivo je da je predmetno zemljište dano u zakup tuženiku na 10 godina, a tijekom postupka ničim nije dokazano da bi ova odluka bila opozvana, ukinuta ili stavljena izvan snage.

13. Iz dopisa Ministarstva poljoprivrede, Klasa: 740-04/20-01/02, Ur. broj: 525-07/0188-20-2 od 28. siječnja 2020. (list 27 spisa), dopis ODO Vinkovci  poslovni broj R-DO-41/2019 od 27. siječnja 2020. (list 28 spisa) i dopis Općine C. Klasa: 701-01/20-01/1, Ur. broj: 2122/04-01-20/1 od 24. siječnja 2020. (list 29), proizlazi da tužitelj nije imao nikakvo ovlaštenje za posjedovanje dijela k.č.br.1998/2, a ovo je utvrđeno i iz iskaza samog tužitelja koji je naveo da je nakon odlaska u Općinu C. sam odlučio stupiti u posjed ove čestice.

14. Iz dopisa Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 25. siječnja 2019. (koja prileži na listu 63 i 64 spisa Psp-4/19) proizlazi da je upravo tuženik bio evidentiranu sustavu ARKOD kao korisnik sporne k.č. br. i to parcele površine … ha, (što odgovara … m2 ili cca 4 kj) od 12. lipnja 2015. do dana sastavljanja toga dopisa odnosno do 25. siječnja 2019., dok je iz Rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj Psp-4/2019-14 od 28. veljače 2019., vidljivo da je dana 30. travnja 2018. tužitelj bio u posjedu sporne površine te čestice, te da ga je tuženik smetao u tom posjedu, no ovo je irelevantno, jer tužitelj tijekom toga postupka radi smetanja posjeda, a ni tijekom parničnog postupka gornjeg broja ničim nije dokazao svoje pravo na posjed, pravnu osnovu takvog svoga posjeda, a niti savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda, jer ovo ne može biti predmetom raspravljanja u parnici za smetanje posjeda.

15. Dakle, bez obzira što tuženik sa Republikom Hrvatskom nikada nije sklopio ugovor o zakupu, u smislu Odluke o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, Klasa: 320-01/15-0719/1, Ur. broj: 370-04-15-1 od 29. svibnja 2015. tuženikovo pravo na korištenje i posjedovanje odnosno pravo na posjed i pravna osnova posjedovanje proizlazi iz Odluke o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, Klasa: 320-01/15-0719/1, Ur. broj: 370-04-15-1 od 29. svibnja 2015. i dopisa Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 25. siječnja 2019. (koja prileži na listu 63 i 64 spisa Psp-4/19 iz kojeg proizlazi da je tuženik bio evidentiranu kao posjednik u sustavu ARKODA).

16. Iz iskaza tuženika utvrđeno je da nakon što je on u V. u Agenciji za poljoprivredno zemljište potpisao dokumentaciju, da je iz te Agencije došao je jedan čovjek, da su oni zajedno otišli na lice mjesta odnosno na spornu česticu, te da je njemu taj čovjek iz Agencije pokazao granice zemljišta koje ima pravo obrađivati, te ga uveo u posjed, a sud imajući u vidu da je ovaj dio iskaza tuženika u skladu sa materijalnim dokazima i to sa odlukom o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH , Klasa: 320-01/15-0719/1, Ur. broj: 370-04-15-1 od 29. svibnja 2015. i sa dopisom Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 25. siječnja 2019., stoga nije imao razloga posumnjati u iskaz tuženika u dijelu u kojem on navodi da ga je ovlaštena osoba iz Agencije uvela u posjed. Dakle,  tuženikovo pravo na korištenje i posjedovanje odnosno pravo na posjed i pravna osnova, te savjesnost proizlazi iz odluke o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH , Klasa: 320-01/15-0719/1, Ur. broj: 370-04-15-1 od 29. svibnja 2015 i dopisa Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 25. siječnja 2019., te je tuženik stoga savjesni posjednik, dok nasuprot tome tužitelj nije dokazao osnovu svoga posjedovanja ove čestice tijekom 2018., niti da ga netko uveo u posjed iste, dakle njega nitko nije uveo u posjed ovog dijela nekretnine, nego je on sam stupio u posjed na način da je pripremio česticu za obradu i uzgoj, te on nije u trenutku smetanja posjeda od strane tuženika bio savjestan, jer je posjedovao tuđu nekretninu bez ovlaštenja da ju posjeduje i bez osnove koja bi mu dala pravo na posjedovanje.

17. Dakle iz svega navedenog proizlazi da tuženik ima valjani pravni temelj stjecanja posjeda, odnosno jaču osnovu posjedovanja od tužitelja, pa tako i jače pravo na posjed, a to je imao i tijekom cijelog svoga posjedovanja, pa tako i 30. travnja 2018.

18. Ovdje je potrebno napomenuti da se Odluka o davanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, Klasa: 320-01/15-0719/1, Ur. broj: 370-04-15-1 od 29. svibnja 2015. temeljem čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022 - nastavno ZPP), smatra isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, odnosno ispravom koju je u takvom obliku izdala pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javnom ispravom) te da se njome dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili utvrđuje, a da tužitelj nije dokazao suprotno od onoga što se tom ispravom tvrdi.

19. Niti tužitelj, a niti tuženik, tijekom postupka nisu označili svog prednika, a nije sporno da obje parnične stranke nisu stekle posjed naplatno, pa se prednost mora dati onom posjedniku koji ima dokazani, valjani temelj posjedovanja, odnosno kod kojeg se stvar nalazi temeljem valjane pravne osnove. Budući da je tijekom postupka tuženik dokazao da on ima jaču pravnu osnovu za posjed, pa time on ima i jače pravo na posjed u odnosu na tužitelja, a pogotovo imajući u vidu i da je sud utvrdio da je njemu sporna nekretnina valjano predana u posjed.

20. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu štete koju ima zato što ga je tuženik smetao u posjedu sporne čestice,) a do koje ne bi došlo da ga tuženik nije smetao u njegovom neovlaštenom posjedu. Dakle, sa stajališta odgovornosti za naknadu štete potrebno je da se ispune zakonom predviđena pretpostavka, a to je dopuštenost osnove, a ova pretpostavka dovodi do odgovornosti za naknadu štete. Međutim, da bi postojala odgovornost za štetu moraju se ispuniti i opće pretpostavke odgovornosti za štetu propisane čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a to su: šteta, subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika i uzročna veza i protupravnost štetne radnje. Nije sporno da tužitelju zbog smetanja posjeda od strane tuženika nastupila šteta, dakle nesporno je da tuženikova radnja-smetanja posjeda predstavlja štetnu radnju, te da postoji uzročno-posljedična veza između protupravne štetne radnje i štete, no po mišljenju ovoga suda tužitelj nije dokazao da je osnova po kojem bi šteta bila ostvarena dopuštena, ovo iz razloga što tužitelj nije dokazao da je u trenutku smetanja posjeda imao valjanu pravnu osnovu svog posjedovanja, nego upravo suprotno, sud je tijekom ovog postupka utvrdio da je tuženik imao valjanu pravnu osnovu posjedovanja nekretnine na kojoj je šteta nastala, pa shodno tome i jače pravo na posjed.

21. Imajući u vidu sve navedeno valjalo je stoga odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Budući da je sud utvrdio da tužba tužitelja nije osnovana, stoga nije izvodio dokaz poljoprivrednim vještačenjem na okolnost utvrđenja visine štete odnosno visine tužbenog zahtjeva, pa se taj dokazni prijedlog ukazao kao nepotreban i nebitan.

23. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl.154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj: 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - nastavno OT), te je tuženiku zastupanom po odvjetniku priznat kao osnovan i to: trošak sastava odgovora na tužbu prema (prema Tbr. 8. toč. 1. OT u vezi s Tbr. 7. toč. 1. OT), trošak zastupanja na 4 ročišta na kojem su se izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od (prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to ročište od 19. studeni  2020., ročište od 12. siječnja  2021., ročište od 16. ožujka 2021. i ročište od 29. veljače 2024.), svaka radnja po 93,75 bodova sa uključenim pripadajućim PDV-om, trošak sastava žalbe (prema Tbr. 10. toč. 1. OT u vezi s Tbr. 7. toč. 1. OT) u iznosu od 119 bodova sa pripadajućim PDV-om, što ukupno čini 587,75 bodova, a što čini iznos od 1.169,62  eura, a imajući u vidu da je Tbr. 48. st. 3. OT propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje OT i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.   

Pored toga, tuženiku je još u cijelosti priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 19,91 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 1.189,53 eura.                  

Imajući u vidu navedeno odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, te je tužitelju dosuđen ukupni trošak od 1.189,53 eura.

Iskazivanje dosuđenoga iznosa u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,43 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e-oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

 

U Županji  12. travnja 2024.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Helena Zetić, v.r.

 

 

 

 

                                         

 

 

 

 

 

 

                           

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćnici K. K., odvjetnici u V.,

2. Tuženik po punomoćniku K. G., odvjetniku u Ž.