Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3558/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željki Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Suzane Radaković, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Sanji Mišević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćniku Ivani Miloš, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-463/2021-49 od 27. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 11. kolovoza 2026.

p r e su d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-463/2021-49 od 27. travnja 2026. u pobijanom dijelu pod toč. III., IV., VII., VIII. I IX. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu br.: 9011370609 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja ČG kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d. kreditora (dalje: Ugovor), sadržana u članku 4. Ugovora kojom je ugovorena „promjenjivost kamatne stope„ na način da je ugovoreno da se promjena i način promjene kamatne stope utvrđuje sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

Točkom II. izreke, utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora, sadržana u članku 7.2. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“.

U toč. III. izreke, utvrđena je ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (slovima: dva posto) skladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila„.

Točkom IV. izreke utvrđena je ništetom odredba čl. 10.2. Ugovora koja glasi: “U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“ te se utvrđuje da je od strane tužene nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane,

Točkom V. izreke, naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 1.895,15 Eur, zajedno s kamatama koje teku na svaki pojedini iznos pobliže naveden u toč. V. izreke.

Točkom VI. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 560,22 Eur zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake uplate anuiteta pa do isplate.“

Točkom VII. izreke, naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 371,81 Eur, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 23. svibnja 2026. do isplate, a toč. VIII. Izreke iznos od 22,40 Eur sa pripadajućom kamatom tekućom od 8. veljače 2013. do isplate.

Točkom IX. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju prouzročeni trošak u iznosu od 2.916,99 Eur, s kamatom tekućom od presuđenja do isplate, a toč. X. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IX. izreke presude.

2. Presudu u dijelu pod toč. III., IV., VII., VIII. i IX. izreke pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev.

3. Žalba je neosnovana.

4. U ovoj žalbenoj fazi, sporna je i dalje ništetnost odredbe čl. 10.2. i čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne i naknade za osiguranje kredita, te izlazne naknade po osnovi prijevremene otplate kredita.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu br. 9011370609 dana 19. svibnja 2006., kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju vozila u iznosu od 15.348,56 CHF. Prema odredbi čl. 12. 3. Ugovora tužitelj je preuzeo obvezu isplate naknade za obradu kredita od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i naknadu za osiguranje kredita od 2%, a to je na dan obračuna i isplate iznosilo 371,81 Eur.

Jednako tako, utvrđeno je da je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita za što je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit i po toj je osnovi isplatila tuženiku iznos izlazne naknade od 22,40 Eur.

9. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je i nadalje sporno jesu li odredbe čl. 10. i čl. 12.3. Ugovora ništetne.

10. Polazeći od odredbi čl. 3., čl. 81., čl. 83., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa čl. 3., 4., 6., 7., 8., 322., 323. st. 1., 324. st. 1., čl. 1024. st. 2. do 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja sud prvog stupnja je ocijenio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i sporne odredbe unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj.

Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. To zato jer tužitelju nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu, kao i naknadu za osiguranje kredita, pa bez informirane obavijesti tužitelj nije mogao zaključiti odgovaraju li troškovi stvarno pruženim uslugama, a niti je tuženik u postupku dokazao suprotno.

11. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi, te naknadi za osiguranje kredita, u tom je dijelu usvojio deklaratorne tužbene zahtjeve pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjeve radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe, pa zastrani rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.

12. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo je tužitelju sklapanje ugovora s ništetnim odredbama zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

13. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Naprotiv radi se o jasnim, laku uočljivim i razumljivim odredbama, dok ugovaranje spornih naknada u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno, pri čemu ove naknade po svojoj prirodi predstavljaju cijenu na ime troškova obrade kredita odnosno iznos štete koju tuženik ima zbog prijevremene otplate kredita i čije bi utvrđivanje u vrijeme njegova sklapanja bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

Takve su odredbe bile jasne tužitelju, stoga ne stoji zaključak suda da bi se radilo o neodređenim ili neodredivim naknadama zbog čega nije bilo potrebe provoditi test (ne)poštenosti sukladno odredbi čl. 84. ZZP.

Nadalje, tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenja iz provedenog testa poštenosti tvrdeći kako sud utvrđenje o izostanku pregovora temelji isključivo na iskazu tužitelja, pri čemu da ne stoje ni utvrđenja o nesvjesnom postupanju tuženika i nastanku značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

14. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ni ijedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati.

15. Tuženik u žalbi tvrdi kako se radi o transparentnim odredbama zbog čega se sud nepotrebno bavio provođenjem testa poštenosti. Osporava i pravilnost utvrđenja da bi se radilo o nepoštenoj odredbi koja bi na štetu tužitelja uzrokovala znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Prije svega valja navesti kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanom već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano navodi kako se radi o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP.

17. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita nije razumljiva, kao ni ona o izlaznoj naknadi koja se vezuje za Odluku banke.

16. Stoga iako je visina ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita na gramatičkoj razini bila poznata i tužitelj je o istoj bio informiran, dok o visini odnosno parametrima koji utječu na visinu izlazne naknade nije imao nikakvih informacija, za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

17. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju sporne odredbe osnovom kojih je naknade morao platiti da bi ostvario odnosno prijevremeno otplatio kredit (iskaz tužitelja), čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitel ja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana.

18. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupovinu motornog vozila, te da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi, te da visina tih naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključit je da je navedeno uzrokovalo značajnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka.

19. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C- 224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja.

20. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu poštenosti bile pogrešno utvrđene odnosno da iskaz tužitelja kojeg je sud prihvatio ne bi predstavljao dostatan dokaz za utvrđenje o izostanku pregovara.

Naprotiv, tužitelj je dokazao tvrdnju o izostanku pregovora u predugovornoj fazi te da je Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu. Osim toga, navedeno proizlazi i iz iskaza saslušanog djelatnika tuženika RG.

21. Jednako tako je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari te udovoljio zahtjevu radi isplate, jer zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Pozivanje na druge odluke nacionalnih sudova nisu od utjecaja jer se donošenjem odluke VSRH u predmetu Rev-673/2023 sudska praksa ujednačila te sudovi na svim instancama prihvaćaju pravna shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda.

22. S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

23. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 5.ZPP), tako i visini troškova (čl. 155. ZPP) koji su odmjeren i. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen, i posljedično tome tuženiku dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa se stoga žalbeni navodi tuženika, vezano za trošak postupka ukazuju neosnovani.

24. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova istog.

U Zagrebu, 11. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Željka Rožić Kaleb