Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3250/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Željke Rožić Kaleb, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Ane Gradišek, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj P-455/2025-10 od 9. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 11. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj P-455/2025-10 od 9. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 13. Ugovora o kreditu broj: 9015711048 od 28.02.2011. sklopljenog između tužitelja HŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi:

"13.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70 % (slovima: nula cijelih sedamdesetposto) od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1178,10 eura (tisućustosedamdesetosameuradesetcenta), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena jednokratne naknada za obradu kredita.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i zastara.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude i rješenja. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Jednako tako, tuženik neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999- pročišćeni tekst, 8/1999- ispravak i 14/2002) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze te poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulažući pravne lijekove.

11. U provedenom postupku prvostupanjski je u bitnom utvrdio;

- da je Ugovor o kreditu zaključen 28. veljače 2011. između Privredne banke Zagreb d.d., ovdje tuženika i korisnika kredita HŽ, ovdje tužiteljice;

- da se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 17.600,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a kredit se odobrava kao nenamjenski kredit; da je rok korištenja kredita 28. ožujka 2011., a rok otplate kredita je 120 mjeseci;

- da korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70% od iznosa kredita;

- da iz dopisa Privredne banke Zagreb proizlazi da je naplaćena naknade za obradu kredita u iznosu od 123,20 eura.

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ekonomistica i da je u vrijeme zaključenja ugovora radila na pomoćnim poslovima u računovodstvu i nije imala nikakav obrt niti je bila vlasnik trgovačkog društva; da joj je naknada bila obračunata u visini od 0,70% na ukupan iznos kredita odnosno 123,20 eura; da joj je kredit bio potreban za adaptaciju kuće; da joj nije objašnjeno od čega se sastoji naknada kredita, već je istu dobila kod potpisivanja i realizacije ugovora; da je s njom bio prisutan osobni bankar koji joj nije objašnjavao odredbe ugovora; da joj je plaćanje naknade predstavljalo financijski teret; da osobnim bankarom nije mogla pregovarati o postotku naknade i nije joj nudio model kredita gdje ne bi plaćala naknadu.

- da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.);

- da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača; da je iz Ugovora proizlazi da je tužiteljica fizička osoba i ne navodi se nikakva njezina poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje; da je kredit nenamjenski;

- da tužiteljica nije mogla pregovarati o iznosu naknade kredita, a niti joj je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku;

- da je prigovor zastare neosnovan;

12. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica ima status potrošača i da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo te da je predmetna odredba o naknadi ništetna te na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO)

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

15. Odredbom čl. 96 st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.

16. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužiteljice, koja je potrošač utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a koja ugovorna odredba nije poštena u smislu odredaba ZZP/07.

18. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita.

19. Naime, na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo, nije adekvatnim dokaznim sredstvima i da dovoljnim stupnjem vjerojatnosti dokazao da se o predmetnoj odredbi pregovaralo, a niti je predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika, to je prvostupanjski sud pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je iskazala da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.

20. Nadalje, prvostupanjski sud je proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti istih ako ispunjavaju zahtjeve transparentnosti), te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužiteljice kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužiteljici za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužiteljica kao potrošač imala dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13).

21. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužiteljica podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje.

22. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

23. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu obzirom da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica po stuci ekonomistica je bez utjecaja na zaključak prvostupanjskog suda obzirom da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo.

Ovdje valja napomenuti i to da tuženik nije prigovorio iskazu tužiteljice da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika od 4. ožujka 2026. ( list 71 spisa).

25. Što se tiče žalbenih navoda vezano za zastaru, tuženiku se ukazuje da prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

Između ostalog, predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari je samo zahtjev na utvrđenjem ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

26. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da je predmetna odredba nepoštena i ništetna i da tužiteljica ima status potrošača.

27. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez uporišta u provedenom dokaznom postupku i kao takve ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje te su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

28. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

29. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

30. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

31. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio troškove postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke te je u navedenom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa su suprotni žalbeni navodi neutemeljeni.

32. U odnosu na žalbene navode vezano za vrijednost predmeta spora valja reći da prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

33. Nadalje, sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) u slučaju tužbenog zahtjeva na utvrđenje kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura, a koji iznos je tužiteljica i naznačila kao vrijednost predmeta spora.

34. Pored navedenog, tuženik u odgovoru na tužbu nije prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, pa su izneseni žalbeni neosnovani.

35. Nadalje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je tužiteljici dosudio i trošak zastupanja na ročištu za objavu jer stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 832/2022), a iz sadržaja spisa razvidno je da je punomoćnik tužitelj ice pristupio na ročište za objavu presude.

36. Stoga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. ove drugostupanjske odluke.

37. Kako tuženik nisu uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u stavku II. izreke.

U Zagrebu 11. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Željka Rožić Kaleb