Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-192/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Irene Kvaternik kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog EF, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 179.a i dr. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: K-169/2024 od 18. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog EF kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: K-169/2024 od 18. prosinca 2025., optuženi EF proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece – nasiljem u obitelji - opisano i kažnjivo po članku 179a. KZ/11 i kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano u članku 139. stavku 2. i 3. KZ/11, a kažnjivo po članku 139. stavak 3. KZ/11, sve u vezi s člankom 51. KZ/11. Temeljem članka 179a. KZ/11 okrivljeniku je za kazneno djelo nasilja u obitelji utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, temeljem članka 139. stavak 3. KZ/11 za kazneno djelo prijetnje utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, temeljem članka 139. stavak 3. i članka 179a. KZ/11 u vezi članka 51. KZ/11 okrivljenik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca. Temeljem članka 57. KZ/11 okrivljeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen ima izvršiti 6 (šest) mjeseci, a dio kazne u trajanju 8 (osam) mjeseci se neće izvršiti ukoliko optuženi EF u roku 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Temeljem članka 68. KZ/11 optuženom EF je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja mjera će trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje 3 (tri) godine.
1.2. Temeljem članka 58. stavak 5. KZ/11 optuženik je upozoren da sud može, ako bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom izrečenom uz djelomičnu uvjetnu osudu, opozvati djelomičnu uvjetu osudu te odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora.
1.3. Temeljem članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. i 6. ZKP-a u ukupnom iznosu 1.126,84 eura od čega se iznos 976,84 eura odnosi na troškove provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, a iznos 150,00 eura na paušalnu svotu.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Stjepanu Brčiću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i oslobodi optuženika, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
4. Žalba optuženika nije osnovana.
5. Prije svega, treba naglasiti da iako optuženik u žalbi podnesenoj po branitelju ističe žalbenu osnove bitne povrede kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, navodima žalbe obrazlaže se posljednja žalbena osnova, dok ostale žalbene osnove nisu posebno argumentirane. Žalbom se ističe i previsoko odmjerena vrsta i visina kaznene sankcije (kako po pojedinačnom kaznenom djelu tako i kao jedinstvena kazna) pri čemu se posebno ističe da u slučaju odlaska u zatvor optuženik neće moći plaćati alimentaciju za svoje malodobno dijete.
6. Međutim, ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Suprotno tim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za svoju odluku iznio životno i logički utemeljene razloge i pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti optuženika za svako od pojedinih kaznenih djela za koja je optuženika i oglasio krivim.
7. Stoga suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pod točkama 17.3. – 17.7. pisanog obrazloženja svoje presude iznio svoje zaključke, i to ne samo na temelju svjedočkog iskaza oštećene JF, kako bi to dijelom iz žalbenih navoda proizlazilo, već je svjedočki iskaz oštećenice doveo u svezu sa nalazom i mišljenjem vještaka i psihologa dr. EFJ i prof. ČF i svjedočkim iskazom LF. Naime, detaljan i okolnosni iskaz oštećene JF koja je opisala ponašanje optuženika potvrđujući činjenične navode iz izreke same presude , doveo je u svezu, sa doduše samo djelomičnim i posrednim saznanjima LF koja je iskazivala o tome na što joj se žalila oštećenica kao i da je optuženik neoprano suđe bacio u smeće, ali i činjenicom da joj je oštećenica rekla da se boji optuženika. Ta činjenica kao i navod LF „da je znala čuti optuženika kako oštećen ici govori da ne zna kuhati“, zapravo potvrđuje kao istinit i dio njezinog svjedočkog iskaza danog prilikom prvog ispitivanja; da je optuženik „znao omalovažavati oštećenu JF u društvu“. Dakle, suprotno žalbenim navodima kojima se ukazuje da iz iskaza LF proizlazi da „optuženik nije počinio inkriminirana kaznena djela“, sasvim se logičnim nameće zaključak koji je u svom obrazloženju iznio i prvostupanjski sud. Predmetno stoga što takav svjedočki iskaz LF ukazuje na ponašanje optuženika u odnosu na oštećenicu pred drugim osobama, a time ukazuje i na zaključak da se ne radi o izdvojenom i sporadičnom „prigovaranju“ optuženika oštećenici, već upravo kao što to sama oštećenica govori, o njegovom učestalom i „neprimjerenom“ ponašanju prema oštećenoj JF. Osim toga, ponašanje optuženika koje detaljno opisuje sama oštećenica, nesumnjivo predstavlja oblik psihičkog nasilja koje u konačnici dovodi do ponižavanja, ali i do osjećaja ugroženosti za vlastitu sigurnost, kao što je to i obrazložio prvostupanjski sud, obrazlažući odredbu povrede članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Nadalje, kako se to ispravno ocjenjuje u obrazloženju prvostupanjske presude, izrađeno vještačenje, koje se žalbom u istinitosti niti ne osporava, ukazuje da je optuženik osoba iznadprosječnog općeg intelektualnog funkcioniranja, ali i da analiza optuženika pokazuje indikatore emocionalno nestabilnog poremećaja ličnosti, odnosno da optuženik ima „agresivne impulse koje ne može prikladno izraziti“ i ima „problema sa samokontrolom“. Uvažavajući navedena utvrđenja, navod žalbe kojim se ukazuje na iskaz svjedokinje DF koja je iskazivala o odnosu optuženika sa maloljetnim djetetom kojeg ima sa oštećenicom, upravo kao što to i navodi prvostupanjski sud (točka 8.1. pisanog obrazloženja) ne ocjenjujući ga kao relevantan, nije od utjecaja na utvrđenje opstojnosti kaznenih djela počinjenih na štetu sada bivše supruge, u postupku oštećene JF.
7.1. Slijedom takvog utvrđenja nije osnovan niti žalbeni navod kojim se prigovara činjenica da nad oštećenicom nije provedeno psihijatrijsko vještačenje, odnosno da je odbijen prijedlog obrane za njegovim provođenjem, a za koju odluku je sud i detaljno iznio svoje razloge pod točkom 21. pisanog obrazloženja svoje presude.
7.2. Nije osnovan niti žalbeni navod koji se osporava vrsta i visina izrečene sankcije, kako one za pojedinačna kaznena djela tako i one izrečene kao jedinstvena kazna. Treba istaknuti da je prvostupanjski sud pod točkama 21.-24.2. pisanog obrazloženja svoje presude istaknuo koje su sve okolnosti bile od utjecaja na izrečenu vrstu i visinu kazne dajući u svojoj presudi argumente i za izricanje djelomične uvjetne osude i na te iznesene razloge prvostupanjskog suda se upućuje žalitelja. Naime, upravo kao što to u svojoj presudi okolnosno i navodi prvostupanjski sud, odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela pri čemu je potrebno izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja navedenog počinitelja, ostvarujući ujedno i svoju svrhu sa osnove generalne prevencije. U konkretnom slučaju optuženik je oglašen krivom za dva kaznena djela od kojih jedno kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece - nasiljem u obitelji iz članka 179.a KZ/11, za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) do 3 (tri) godine, a drugo kazneno djelo prijetnje opisano i kažnjivo u članku 139. stavak 3. KZ/11 za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci do 5 (pet) godina, a što ujedno ukazuje i na ozbiljnost oba kaznena djela za koje je optuženik oglašen krivim. Dakle, kazna zatvora koja je izrečena za svako od pojedinih kaznenih djela predstavlja kaznu zatvora izrečenu u donjem minimumu. Stoga, osudom na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca pri čemu je optuženiku izrečena samo djelomična uvjetna osuda prema kojo j se neće izvršiti kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, odnosno izvršit će se samo kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, ukazuje da je prvostupanjski sud potpuno ispravno i sa potrebnom pažnjom cijenio i sve olakotne okolnosti na strani optuženika na koje se upire žalbom, uzevši pri tome u obzir i težinu kaznenoga djela. Slijedom navedenog takva kazna i po stavu ovog suda kao drugostupanjskog, uz primijenjenu uvjetne osude na uvjetovani dio kazne, sa rokom kušnje u trajanju 3 (tri) godine, predstavlja kaznu koja će i prema stavu ovoga suda kao drugostupanjskog, odgojno, ali i preventivno djelovati ne samo na optuženika, već i na druge potencijalne počinitelje istovrsnog kaznenog djela da ne čine ista kaznena djela. Odluka o trošku, koja doduše nije predmetom same žalbe, valjano je obrazložena, te je i prema stavu ovoga suda u cijelosti osnovana.
8. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žabe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP -a, valjalo je žalbu optuženice na temelju članka 482. ZKP/08 u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 4. kolovoza 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Renata Miličević
