Poslovni broj: UsI-226/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, te zapisničarki Nataši Brajević, u upravnom sporu tužitelja Tekton d.o.o. Zadar, Nikole Tesle 12b, OIB: 55259679310, koje zastupa opunomoćenik Semian Mejak Puharić, odvjetnik u Zagrebu, Horvaćanska cesta 53B, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 30. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/24- 01/312, URBROJ: 513-04-24-2, od 29. studenoga 2024. godine i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, KLASA: UP/I-471-02/20-01/210, URBROJ: 513-07-13-2021-12, od 30. travnja 2021. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/24-01/312, URBROJ: 513- 04-24-2, od 29. studenoga 2024. godine, odbijena je žalba društva Tekton d.o.o. (ovdje tužitelja) podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, KLASA: UP/I-471-02/20-01/210, URBROJ: 513-07-13-2021-12, od 30. travnja 2021. godine, kojim mu je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. kolovoza 2020. do 30. studenoga 2020. godine u iznosu od 46.962,37 kuna.

2. U pravodobno podnesenoj tužbi od 10. veljače 2025. godine tužitelj je naveo da ima pravo na odbitak poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01.08.2020. do 31.11.2020. godine u iznosu od 46.962,37 kuna. Prepričao je okolnosti slučaja, pa je tako istaknuo da je 24. listopada 2018. godine sa društvom Valentinus d.o.o. sklopio predugovor kojim je tom društvu prodao dva predmetna poslovna prostora, te iznio dinamiku otplate. Naveo je da je ta dva poslovna prostora davao u zakup društvu Valentinus d.o.o., te mu od studenoga 2018. do kolovoza 2020. godine izdao 21 račun za 21 ratu mjesečnog zakupa. Dodao je da su rate zakupa dio kupoprodajne cijene predmetna dva poslovna prostora, te da je naknadno dobio mišljenje konzultanta da u slučaju kada se rate zakupa uključuju u kupoprodajnu cijenu da one dijele porezni tretman kupoprodaje nekretnine, tako da se plaćanje kupoprodajne cijene ne smatra uslugom zakupa. Napomenuo je da je nakon pribave navedenog mišljenja konzultanta utvrdio da mu je računovodstvo napravilo grešku i to na način da je previdjelo da se tu zapravo radi o dinamici plaćanja kupoprodajne cijene, a ne o zakupu za koje bi u konkretnom slučaju obveznik plaćanja PDV-a bio on, tako da je slijedom toga stornirao izdane račune u kojima je iskazan PDV, sve sukladno odredbi članka 79. stavka 10. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Tužitelj je istaknuo da je od društva Valentinus d.o.o. pribavio potpisanu i ovjerenu izjavu da je u svojim knjigama umanjio pretporez. Smatra da je neispravan stav tuženika da je on nepropisno stornirao navedene račune (za zakup) na kojima je iskazan PDV, te da se tu zapravo radi o oporezivom mjesečnom najmu (zakupu) na koji je potrebno obračunati PDV, odnosno da je neispravno mišljenje tuženika da tužitelj nije plaćao kupoprodajnu cijenu u obrocima za predmetne nekretnine, već da je plaćao zakup u razdoblju od 01.08.2020. do 31.11.2020. godine, pa radi čega je tužitelju nastala obveza s osnova PDV-a u iznosu od 46.962,37 kuna, a zbog čega onda nema pravo na povrat PDV-a u tom iznosu. Drži da ako bi se uzelo kao istinito to da je u tih 21 mjesec plaćao zakup, a ne kupoprodajnu cijenu dva predmetna poslovna prostora, da bi to značilo da je te poslovne prostore prodao znatno ispod njihove tržišne vrijednosti. Naveo je da tuženik mora dokazati da je obavljena usluga zakupa, ako smatra da je zaista i obavljena. Tvrdi da to što je tužitelj fakturirao ratu s PDV-om ne može biti dokaz da je zakup obavljen, već jedino može biti dokaz počinjene računovodstvene/porezne greške kojom nikome nije počinjena šteta, te koja je na previđen način ispravljena, odnosno zakonito stornirana. Tužitelj je predložio da se izvedu dokazi saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, saslušanjem zakonskog zastupnika društva Valentinus d.o.o., saslušanjem svjedoka ŠB i UB, građevinskim vještačenjem, te pribavom podataka od tuženika o iznosu PDV- a koji je zaprimio od društva Valentinus d.o.o. Predložio je da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela državne uprave, te naknadi trošak spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

4. Na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 06. srpnja 2026. godine, a koja se održala bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika, tužitelj je naveo da u svemu ostaje kao u tužbi, te kao u tijeku upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu. Popisao je trošak spora, i to za sastav tužbe i pristupa na raspravu, po 1.00,00 eura, uvećano za PDV, te trošak pristojbi po ocjeni suda. Sud je odbio prijedloge tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, saslušanjem zakonskog zastupnika društva Valentinus d.o.o., saslušanjem svjedoka ŠB i UB, građevinskim vještačenjem, te pribavom podataka od tuženika o iznosu PDV- a koji je zaprimio od društva Valentinus d.o.o., iz razloga što je smatrao da isti nisu relevantni za rješavanje ove upravne stvari, te da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez njih, a ocjenom ostalih izvedenih dokaza.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu, te čitanjem cjelokupnog spisa tuženika koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Stranke u ovom upravnom sporu nisu predložile izvođenje drugih dokaza.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Člankom 4. stavkom 1. točkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 73/13, 99/13 - Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 148/13, 153/13 - Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/14 i 115/16, 106/18 i 121/19 ; u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da je predmet oporezivanja porezom na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav, dok je točkom 3. određeno da je to obavljanje usluga u tuzemstvu uz naknadu koje obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav.

9. Člankom 29. stavkom 1. Zakona propisano je da je "Oporezivi događaj" događaj na temelju kojeg su ispunjeni pravni uvjeti potrebni za nastanak obveze obračuna PDV-a.

10. Člankom 30. stavkom 1. Zakona određeno je da oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju kada su dobra isporučena ili usluge obavljene.

11. Člankom 33. stavkom 1. Zakona propisano je da se poreznom osnovicom pri isporuci dobara i usluga smatra naknada koju čini sve ono što je isporučitelj primio ili treba primiti od kupca ili neke druge osobe za te isporuke uključujući iznose subvencija koji su izravno povezani s cijenom isporučenih dobara ili usluga. Stavkom 2. istog članka određeno je da se u poreznu osnovicu uračunavaju iznosi poreza, carina, pristojbi i sličnih davanja, osim PDV-a, te sporedni troškovi kao što su provizije, troškovi pakiranja, prijevoza i osiguranja koje isporučitelj dobara ili usluga zaračunava kupcu ili primatelju.

12. Člankom 16. stavkom 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/2017, 106/18, 1/19 i 1/20; u daljnjem tekstu Pravilnik) propisano je da se uslugama u smislu Zakona smatraju sve transakcije uz naknadu koje ne predstavljaju isporuku dobara. Uslugama se osobito smatraju i usluge prepuštanja na uporabu i korištenje dobara (najam ili zakup), davanje, prijenos i osiguravanje prava na patente, pronalazačka prava, prava industrijskog vlasništva i slična prava.

13. Uvidom u spis tijela državne uprave proizlazi da je prvostupanjsko tijelo provelo postupak poreznog nadzora tužitelja po njegovom zahtjevu za povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. kolovoza 2020. do 30. studenoga 2020. godine, te o tome sastavilo zapisnik 08. veljače 2021. godine. Iz tog zapisnika i isprava koje se nalaze u spisu proizlazi da je tužitelj društvu Valentinus d.o.o. davao u zakup svoja dva poslovna prostora od studenoga 2018. do kolovoza 2020. godine, te mu u tom razdoblju izdao 21 račun za tu uslugu, te obračunao PDV. Ta dva poslovna prostora tužitelj je prodao društvu Valentinus d.o.o., o čemu postoji predugovor o kupoprodaji od 24. listopada 2018. godine i ugovor o kupoprodaji od 03. kolovoza 2020. godine. U tom kupoprodajnom ugovoru stranke su se suglasile da su uplaćeni iznosi zakupa za 18 mjeseci sastavni dio kupoprodajne cijene. Prvostupanjsko tijelo je u nadzoru utvrdilo da je tužitelj stornirao 21 račun koji se odnosio na zakup predmetna dva poslovna prostora društvu Valentinus d.o.o. u razdoblju od studenoga 2018. do kolovoza 2020. godine, odnosno tužitelj je evidentirao storno oporezivih isporuka u iznosu od 187.849,48 kuna, te storno PDV-a u iznosu od 46.962,37 kuna. Na računu kojim je tužitelj stornirao do tada obavljene usluge zakupa stoji napomena da društvo Valentinus d.o.o. ovjerom tog računa potvrđuje da je provelo umanjenje pretporeza u svojim poslovnim knjigama u iznosu od 46.962,37 kuna u poreznoj prijavi za kolovoz 2020. godine. Prvostupanjsko tijelo je kasnije utvrdilo da je društvo Valentinus d.o.o. koristilo pravo na odbitak pretporeza po predmetnim računima za zakup, te da po računu za storno tih isporuka nije izvršilo umanjenje pretporeza. Kako je usluga zakupa (članaka 16. stavak 1. Pravilnika) oporezivi događaj u smislu odredbe članka 30. stavka 1. Zakona, ispunjeni su pravni uvjeti potrebni za nastanak obveze obračuna PDV-a. Kako je na obavljene usluge zakupa dva poslovna prostora obračunat i plaćen PDV, naknadnim storniranjem računa tužitelj je postupio suprotno odredbi iz članka 33. stavka 1. Zakona, odnosno nema pravo na povrat predmetnog PDV-a u iznosu od 46.962,37 kuna, jer je to davanje u zakup predmet oporezivanja PDV-om, odnosno tu je bila riječ o obavljanju usluga davanja u zakup uz naknadu. S obzirom na ovo, prvostupanjsko tijelo je rješenjem od 30. travnja 2021. godine tužitelju utvrdilo manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. kolovoza 2020. do 30. studenoga 2020. godine u iznosu od 46.962,37 kuna. U žalbi podnesenoj protiv prvostupanjskog rješenja, tužitelj je istaknuo da se nije radilo o zakupu predmetna dva poslovna prostora, nego o isplati kupoprodajne cijene, te da ima pravo na povrat PDV-a. Tuženik je rješenjem od 29. studenoga 2024. godine odbio žalbu tužitelja. Ovakva rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela državne uprave su zakonita i pravilna.

14. Suprotno tvrdnjama tužitelja, isti nema pravo na povrat predmetnog PDV-a u iznosu od 46.962,37 kuna. Tužitelj je društvu Valentinus d.o.o. davao u zakup svoja dva predmetna poslovna prostora u razdoblju od studenoga 2018. do kolovoza 2020. godine. Dakle, radi se o obavljanju usluga davanja u zakup uz naknadu, a usluga zakupa je u smislu odredbe članka 30. stavka 1. Zakona oporezivi događaj, tako da su ispunjeni pravni uvjeti potrebni za nastanak obveze obračuna PDV-a tužitelju. Pošto je na te obavljene usluge zakupa dva poslovna prostora obračunat i plaćen PDV, naknadnim storniranjem računa tužitelj je postupio suprotno odredbi iz članka 33. stavka 1. Zakona, odnosno nema pravo na povrat predmetnog PDV-a u iznosu od 46.962,37 kuna, jer je to davanje u zakup predmet oporezivanja PDV-om, odnosno tu je bila riječ o obavljanju usluga davanja u zakup uz naknadu.

15. Mišljenje konzultanta na koje se poziva tužitelj, kao i tvrdnje tužitelja da je njegovo računovodstvo napravilo grešku i to na način da je previdjelo da se tu zapravo radi o dinamici plaćanja kupoprodajne cijene, a ne o zakupu, ne mijenjaju činjenicu da je tužitelj obavljao predmetne usluge davanja u zakup uz naknadu. Navodi tužitelja da je greškom fakturirao rate za zakup sa PDV-om, te da se ustvari radilo o nekom drugom poslu, ovaj sud ne može prihvatiti. Tužitelj nije smio stornirati navedene račune za zakup na kojima je iskazan PDV, tako da se tu radi o oporezivom mjesečnom najmu (zakupu) na koji je potrebno obračunati PDV.

16. U spisu ne postoji potpisana i ovjerena izjava društva Valentinus d.o.o. da je ono u svojim knjigama umanjilo pretporez. Tijela državne uprave su utvrdila da je društvo Valentinus d.o.o. koristilo pravo na odbitak pretporeza po računima za zakup predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od studenoga 2018. do kolovoza 2020. godine, te da nije izvršilo umanjenje tog pretporeza. Sve da je i umanjilo pretporez, to ne bi promijenilo činjenicu da je tužitelj obavio usluge davanja u zakup predmetnog poslovnog prostora uslijed čega nastala obveza plaćanja PDV-a.

17. Ni ostali tužiteljevi navodi u tužbi nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

18. Na temelju dokaza izvedenih u ovom upravnom sporu, tj. svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu i spisu tijela državne uprave, ovaj sud je utvrdio da su rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela državne uprave zakonito donesena. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila ova upravna stvar.

19. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21), a na koje ovaj sud, temeljem članka 47. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24 i 39/26 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; u daljnjem tekstu ZUS), pazi po službenoj dužnosti.

20. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev je odbijen, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

21. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično uspio u ovom upravnom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a, da se tuženika obveže da tužitelju naknadi troškove upravnog spora koje je popisao na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 06. srpnja 2026. godine. Stoga je riješeno kao u točki II. izreke rješenja.

U Splitu, 30. srpnja 2026. godine

S U T K I NJ A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude.

DNA: - opunomoćeniku tužitelja

- tuženiku

- u spis

NACRT ODLUKE IZRADIO

VIŠI SUDSKI SAVJETNIK-SPECIJALIST ŠIME TOMIĆ