Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-67/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić , kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica iz Zagreba, Martićeva 8, protiv tuženika Republike Hrvatske (OIB: 52634238587), zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3181/2021-79 od 03. svibnja 2022., dana 29. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3181/2021-79 od 03. svibnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove revizije u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3181/2021-79 od 03. svibnja 2022., suđeno je:

" I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj platiti tužitelju MV iznos od 50.000,00 kuna, sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2012. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna sa zateznim kamatama od 3. svibnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana".

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a što su žalbeni razlozi iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neadekvatnih uvjeta za vrijeme boravka u Zatvoru u Bilicama, Zagrebu (Centar za dijagnostiku), Lepoglavi i Šibeniku.

5.1. Revizijskom odlukom poslovni broj: Rev-950/2023-2 od 02. rujna 2025., ukinuta je presuda Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-591/2022 od 20. srpnja 2022., kojom je preinačena prvostupanjska presuda i zahtjev tužitelja za isplatu 50.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom odbijen, jer je drugostupanjski sud propustio primijeniti kriterije u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u Zatvoru propisane Zakonom o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11 i 48/11- dalje: ZIKZ), kao i standarde zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

6. U postupku je utvrđeno:

- da se tužitelj nalazio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 6 godina i 10 mjeseci a temeljem presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Kv-Us-156/10 od 24. kolovoza 2011.,

- da je tijekom izdržavanje kazne zatvora u Zatvoru u Bilicama boravio od 21. kolovoza do 17. ožujka 2011., u sobi površine 25,94 m², zapremnine 66,14 m³ i smještajnog kapaciteta 6-7 osoba, a broj zatvorenika u sobi, uključujući i tužitelja, odstupao je od smještajnog kapaciteta sobe, jer je od 10. listopada 2007. do 10. rujna 2010., u sobi bilo smješteno 8-9 zatvorenika, u razdoblju od 23. listopada 2010. do 18. siječnja 2011., bio je smješten u sobi površine 15,86 m², smještajnog kapaciteta za 4 osobe, a broj zatvorenika u sobi uključujući tužitelja bio je 1 do 2 zatvorenika veći, dok se u razdoblju od 19. siječnja 2011. do 07. veljače 2011., broj zatvorenika kretao u okviru dozvoljenog smještajnog kapaciteta, osim u razdoblju od 02. do 03. veljače 2011. kada je bio 1 zatvorenik više,

- da je u Zatvoru u Zagrebu (Centar za dijagnostiku) tužitelj boravio u razdoblju od 17. ožujka 2011. do 27. travnja 2011., u sobi površine 21,10 m² s još 5-7 zatvorenika,

- da je u Kaznionici Lepoglava boravio od 27. travnja 2011. do 19. srpnja 2012.,

- da je u Zatvoru u Šibeniku boravio od 19. srpnja 2012. do 14. lipnja 2013., u sobi površine 32,03 m², odnosno 30,87 m², jer na sanitarni čvor otpada 1,16 m², što odgovara smještaju 7 zatvorenika, a za cijelo razdoblje (osim 10 dana kada je bilo 8 zatvorenika) je bilo smješteno 9-10 zatvorenika uključujući tužitelja,

- da je zbog neadekvatnih uvjeta izdržavanje kazne zatvora koji se odnose na spavaonicu propisane kvadrature i kubikaže pravomoćnim rješenjem suca izvršenja Županijskog suda u Varaždinu, broj: Ik.I-381/12-4 od 13. srpnja 2012., naređeno Kaznionici Lepoglava otklanjanje nezakonitog prikraćivanja i ograničavanja zatvorenika u njegovom pravu iz članka 74. stavak 1. ZIKZ koji propisuje da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4m² i 10m³ prostora,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je za vrijeme boravka u Centru za dijagnostiku kretanje izvan sobe smještaja na odjelu za ovisnike bilo dodatno ograničeno i da je najčešće bio zatvoren 22 sata dnevno, te da se želio liječiti od hepatitisa C, ali liječenje nije provedeno, dok svjedok M, liječnik u Kaznionici Lepoglava navodi da je tužitelj u vrijeme boravka od 27. travnja 2011., do 19. srpnja 2012, zdravstvenu zaštitu zatražio 17 puta, ali da u dokumentaciji ne postoji podatak da se liječio od hepatitisa C niti da je takvo liječenje zatraženo.

7. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev navodeći u obrazloženju da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja izdržavanja kazne zatvora boravio u sobama koje nisu zadovoljavale propisane uvjete površine i zapremnine u odnosu na broj osoba koje su u sobama boravile, pa je takav smještaj zatvorenika u prostoru manjem od propisanog protivan članku 74. stavak 3. ZIKZ. Tužiteljevo kretanje izvan sobe smještaja na odjelu za ovisnike je bilo dodatno ograničeno pa je u takvim uvjetima bio zatvoren 22 sata dnevno a da nije riječ o kratkotrajnom ili povremenom smještaju u tim uvjetima. U obrazloženju se također navodi da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije provedeno liječenje protiv hepatitisa C a da se tužitelj obratio liječniku radi liječenja. Kako je tužitelj kaznu izdržavao kao ovisnik o opijatima, da je životno i logično da se ne može od tužitelja očekivati da će samoinicijativno a bez kvalitetne psihološke potpore pokazivati radnu ili rekreativnu aktivnost. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je nesporno da su povrijeđeni uvjeti koji se odnose na smještajne standarde, kao i drugi uvjeti propisani ZIKZ, slijedom čega je u konkretnom slučaju ispunjena pretpostavka protupravnosti, te smatra da je time opravdano dosuđenje pravične novčane naknade u zatraženom iznosu od 50.000,00 kn (odnosno sada 6.636,58 EUR) u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP u granicama žalbenih razloga, ovaj sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Odredbom članka 74. stavak 3. ZIKZ propisano je da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m² i 10 m³ prostora, dok je odredbom članka 4. stavak 2. ZIKZ propisano da se zatvorenik tijekom izdržavanja kazne zatvora može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izdržavanje kazne zatvora i u postupku propisanim ovim zakonom, a stavkom 3. propisano je da se zatvorenika u pravima propisima ovim zakonom smije ograničiti samo iznimno, ako je to prijeko potrebno, radi zaštite reda i sigurnosti Kaznionice odnosno zatvora i samih zatvorenika.

8.2. U konkretnom slučaju kraj činjenice da je tužitelj u Zatvoru u Splitu (Bilice) boravio od 10. listopada 2007. do 10. rujna 2010. (od čega je u zastari razdoblje do 20. srpnja 2009.) u sobi površine 25,94 m² sa 8 do 9 zatvorenika, pa je dakle površina bila očito manja od 3 m² po jednom zatvoreniku, te kraj činjenice da je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu naređeno kaznionici Lepoglava otklanjanje nedostataka i prikraćivanje zatvorenika, jer prostor u spavaonici mora biti najmanje 4m² i 10m³ prostora, pa se to razdoblje od skoro 14 mjeseci (Zatvor u Splitu – Bilice) i 12 mjeseci (Kaznionica u Lepoglavi) ne može smatrati kratkim, povremenim i minimalnim razdobljem u smislu članka 3. Konvencije. Stoga je tužitelj u tom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan, pa u konkretnom slučaju nisu ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora iako su tužitelju bili na raspolaganju drugi sadržaji (mogućnost bavljenja sportom, biblioteka, Tv soba i dr.).

8.3. Također treba uzeti u obzir da tužitelju nije pružena zdravstvena zaštita u pogledu bolesti hepatitisa C, jer iako svjedok dr. M, liječnik u Zatvoru u Lepoglavi navodi da iz dokumentacije ne proizlazi da je tužitelj obolio od ove bolesti, ni ti je tu zaštitu zatražio, suprotno proizlazi osim iz iskaza tužitelja i iz Prijedloga za premještaj iz Kaznionice u Lepoglavi kao i iz Zapisnika o prijemu zatvorenika u Zatvor u Splitu od 21. siječnja 2011., gdje je navedeno da tužitelj boluje od hepatitisa C. Stoga i činjenica da tužitelj nije liječen od hepatitisa C iako je službenicima zatvorskog sustava to bilo poznato, te iako je kroz duži vremenski period tražio liječenje , upućuje na povredu članka 2. i 3. Konvencije a što predstavlja povredu dostojanstva tužitelja koja opravdava dosuđenje pravične novčane naknade.

9. I Europski sud za ljudska prava je u više svojih odluka, pa i u predmetu Muršić protiv Hrvatske, broj 7334/13 od 20. listopada 2016., potvrdio standard od 3 m², podne površine po zatvoreniku u smještaju u zatvorima, u kojem boravi više zatvorenika, a nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije. Suprotno stajalištu tuženika čvrsta pretpostavka povrede članka 3. Konvencije obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni: (1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m² su kratka, povremena i minimalna: (2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe; (3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno jer smanjenje potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m² nisu bila kraćeg trajanja, povremena i minimalna.

10. S obzirom na osnov tužbenog zahtjeva u ovom slučaju radi se o odštetnoj odgovornosti tuženika po općim propisima obveznog prava. Za takvu štetu odgovara se po načelu krivnje (članak 1045. ZOO) za koju je tužitelj dokazao ispunjenje pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti tuženika.

11. Isto tako, protivno tumačenju tuženika, na postojanje odštetne odgovornosti tuženika ni na koji način nije od utjecaja ni to da je tužitelj taj koji je svojim ranijim ponašanjem uzrokovao boravak u zatvorskim ustanovama, odnosno da činjenica da je tužitelj u tim ustanovama boravio iz razloga jer je prethodno počinio određeno kazneno djelo, ne može ni na koji način predstavljati opravdan razlog, da tužitelj tijekom izdržavanja svoje zatvorske kazne treba biti u uvjetima koji su ispod određenih standarda.

12. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 19. stavak 1. ZOO kada je ocijenio da je tužitelju nastala šteta povredom dostojanstva i zdravstvenih standarda, te da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju donošenje pravične naknade u iznosu od 50.000,00 kn a koja naknada zbog promjene valute sada iznosi 6.636,58 EUR te koja je s obzirom na okolnosti slučaja dosuđena u primjerenom iznosu (članak 1100. ZOO) pa žalba tuženika ni zbog ovog razloga nije osnovana.

13. I odluka o parničnim troškovima je pravilno donesena temeljem odredbe iz članka 154. stavak 1. ZPP, a za poduzete radnje u postupku koji su troškovi odmjereni sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 i 107/25

– u daljnjem tekstu: Tarifa).

14. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke, a temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP.

15. Zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe valjalo je odbiti kao neosnovan, jer tuženik nije uspio sa žalbom, pa je odlučeno kao u točki II. izreke temeljem članka 154. stavak 1. i članka 166. stavak 2. ZPP.

16. Kako je tužitelj uspio u revizijskom postupku (povodom izjavljene revizije ukinuta odluka ovog suda poslovni broj: Gž-591/2022-2 od 20. srpnja 2022.), tuženik je u obvezi naknaditi i revizijske troškove koji se odnose na trošak sastav prijedloga za izjavljivanje revizije i revizije (Tbr. 10.točka 5. Tarife),pa tužitelju pripada nagrada za sastav prijedloga od 100 bodova, što pomnoženo s vrijednost i boda od 2,00 EUR i uvećanjem za PDV iznosi 250,00 EUR, uz uvećanje za 50% po Tbr.10.točka 5. Tarife nagrada iznosi 375,00 EUR, te nagrada za sastav revizije u iznosu od 100 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR i uvećanjem za PDV, te za 50% (Tbr.10.točka 5. Tarife) nagrada iznosi 375,00 EUR, dakle ukupno 750,00EUR, pa je odlučeno kao u točki III. izreke, a temeljem članka 154. stavak 1. i članka 166. stavak 3. ZPP.

U Dubrovniku, 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović