REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I -191/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariju Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja KZ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Matej Šokčević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. u Osijeku, Resnerova 34, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Osijek, Trg Lavoslava Ružičke 1, OIB: 36162371878, radi privremenog boravka i povratka, 28. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za državljanstvo i strance, KLASA: UP/I-216-02/24-03/13201, URBROJ: 511-07-33-25-9 od 04. veljače 2025.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, I. Policijske postaje Osijek s ispostavom Čepin, KLASA: UP/I-216-04/25-02/206, URBROJ: 511-07-22-25- 2 od 17. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvim osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja (rođenog **.**.1994. u [adresa], Bosna i Hercegovina, državljanin Bosne i Hercegovine) za odobrenje privremenog boravka te mu je naloženo dragovoljno napustiti EGP u roku od 20 dana od dana izvršnosti ovog rješenja. Tužitelju je propisana obveza prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske, kao i predati predmetno rješenje policijskom službeniku ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja RH.

1.1. Drugim osporenim rješenjem tuženika određen je tužitelju rok za dragovoljni odlazak od sedam (7) dana u kojem je dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), računajući od prvog dana od dana dostave ovog rješenja, zbog nezakonitog boravka u Republici Hrvatskoj. Također je određeno da će se tužitelj prisilno udaljiti ako ne napusti EGP u ostavljenom roku za dragovoljni odlazak te mu je naloženo da prilikom napuštanja RH izvrši prijavu policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu RH nakon napuštanja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost oba rješenja tuženika navodeći da su upravni akti zasnovani na nepravilnoj primjeni zakona, te je činjenično stanje nepravilno utvrđeno, budući da je tužitelju odbijen zahtjev za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji s hrvatskom državljankom.

2.1. Ističe da se u obrazloženju pobijanog rješenja od 4. veljače 2025. navodi da je zahtjevu priložen ispis podataka iz matice vjenčanih, polica putnog osiguranja, ugovor o zakupu kuće, preslika putne isprave tužitelja i preslika uvjerenja o nekažnjavanju koje je 8. studenog 2024. izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova Republike BiH, Zenica. Iz predmetnog uvjerenja proizlazi kako je tužitelj osuđen za kazneno djelo iz čl. 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona, te da je Općinski sud u Visokom 14. rujna 2022. godine donio pravomoćnu presudu te odredio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i dvije godine uvjetno.

2.2. Međutim, tužitelj naglašava kako je predmetno obrazloženje netočno, budući da je predmetnom presudom Općinskog suda u Visokom, Federacija BiH, broj 41 0 K 083425 20 Kps od 24. prosinca 2020. tužitelju izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 mjeseca, a koja se neće izvršiti ako za vrijeme od 2 godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Administrativnom greškom sudskog službenika klauzula pravomoćnosti izdana je na predmetnu presudu s 14. rujna 2022., iako je u konkretnom slučaju klauzula trebala biti izdana protekom roka za žalbu, odnosno u siječnju 2021. godine. Kako je odredbom čl. 125. st. 2. Kaznenog zakona Federacije BiH propisano da se uvjetna osuda briše iz kaznene evidencije po proteku roka od jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo kazneno djelo, to je jasno da je uvjerenje o nekažnjavanju od 8. studenog 2024. MUP, Republika BiH, Zenica, doneseno na temelju povrede odredaba kaznenog zakona. Naime, u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka tužitelju, uvjetna osuda je morala biti izbrisana iz kaznene evidencije. Iz navedenog razloga tužitelj predlaže naslovljeni sud da od Općinskog suda u Visokom, Federacija BiH, službenim putem zatraži podatak kada je nastupila materijalna i formalna pravomoćnost presude i jesu li i kada bili ispunjeni uvjeti za brisanje uvjetne osude iz kaznene evidencije tužitelja.

2.3. Tužitelj posebno naglašava kako mu je dozvoljen boravak i rad u Republici Hrvatskoj u kontinuitetu od 2018. pa sve do 15. rujna 2024. (do isteka ugovora o radu), te je očito kako u konkretnom slučaju postojanje uvjetne osude, za koje je tuženik nedvojbeno i ranije imao saznanja, nije bilo od odlučne važnosti za uskratu dozvola tijekom tog razdoblja. Iz navedenog zapravo proizlazi kako je potreba za radom stranog državljanina od javnog interesa te preteže nad drugim ograničenjima (postojanje pravomoćne presude za kazneno djelo), pa bi se u konkretnom slučaju isto trebalo primijeniti i u svrhu spajanja obitelji.

2.4. Tako tužitelj ističe prigovor povrede jamstva štovanja i pravne zaštite njegova obiteljskog života, zajamčen člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ 18/97., 6/99, pročišćeni tekst, 8/99.

– ispravak 14/02., 1/06 i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), koji u stavku 2. navedenog članka određuje da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Dakle, odluke države moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, osobito, razmjerne cilju koji se nastoji ostvariti.

2.5. Nadalje, iako članak 8. Konvencije ne sadrži apsolutno pravo bilo koje kategorije stranaca da ne budu vraćeni/protjerani, praksa Europskog suda za ljudska prava pokazuje da postoje okolnosti u kojima povratak stranca ima za svoju posljedicu povredu članka 8. Konvencije. Relevantni kriteriji za procjenu je li povratak/protjerivanje bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti su sljedeći: priroda i ozbiljnost djela koje je podnositelj počinio, duljina podnositeljevog boravka u državi iz koje se protjeruje, vrijeme proteklo od počinjenja djela i ponašanja podnositelja tijekom tog perioda, državljanstvo umiješanih osoba, podnositeljeve obiteljske prilike (duljina trajanja braka i ostali čimbenici koji pokazuju jačinu obiteljskog života bračnih partnera), je li podnositeljeva bračna partnerica/partner bila/bio svjestan počinjenja djela u trenutku kada je ušla/ušao u obiteljsku vezu, ima li djece u braku i ako da koje su dobi, ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica/bračni partner u državi u koju se podnositelj protjeruje, najbolji interes i dobrobit djece, osobito ozbiljnost poteškoća koju će vjerojatno imati bilo koje podnositeljevo dijete u državi u koju se podnositelj protjeruje i čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

2.6. Na navedene okolnosti tužitelj predlaže svoje saslušanje i saslušanje supruge OZ. Zaključno predlaže poništiti oba rješenja tuženika, odobriti mu besplatnu pravnu pomoć u ovom sporu i naložiti tuženiku isplatu njegovom opunomoćeniku za pruženu pravnu pomoć.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužitelj 14. listopada 2024. podnio zahtjev za odobrenjem privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji koji je odbijen prvim osporenim rješenjem od 04. veljače 2025. zbog neispunjavanja pretpostavki propisanih odredbom članka 63., stavka 1. Zakona o strancima, a u svezi sa člankom 59., stavkom 1, točkom 5. Zakona o strancima ("Narodne novine" 133/20., 114/22. i 151/22., dalje u tekstu Zakon o strancima). Zatim je tužitelj 17. veljače 2025. podnio novi zahtjev za odobrenje kratkotrajnog boravka. Do dana podnošenja zahtjeva za odobrenjem kratkotrajnog boravka, tužitelj je iskoristio 151 dan boravka u Republici Hrvatskoj, u koje dane se uračunava vrijeme tijekom rješavanja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji sa hrvatskom državljankom, temeljem članka 58. stavak 5. Zakon o strancima. Sukladno navedenom, drugim osporenim rješenjem od 17. veljače 2025. utvrđen je nezakonit boravak te mu je, između ostalog, određen rok za dragovoljni odlazak od 7 dana u kojem je dužan napustiti EGP, računajući od prvoga dana od dana dostave rješenja, sve na temelju članka 183. stavka 1., u svezi sa člankom 55. stavkom 2. točkom 4. Zakona o strancima.

3.1. Uz zahtjev za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, tužitelj je dostavio presliku putne isprave, policu putnog osiguranja broj: 458990149405 sklopljenog kod Croatia osiguranje, Ugovor o zakupu kuće te Uvjerenje izdano od Bosne i Hercegovine, Federacija Bosne i Hercegovine, Zeničko-dobojski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova Zenica, Uprava policije, PU Il - ps Visoko, broj: 08-02- 09/1-03-10-11-7208/24 od 08. studenog 2024. godine. Uvidom u navedeno Uvjerenje, utvrđeno je da za tužitelja u kaznenoj evidenciji postoje podaci. Naime, presudom Općinskog suda u Visokom, broj 41 0 K 083425 20 K od 24. prosinca 2020., koja je postala pravomoćna 14. rujna 2022., za kazneno djelo iz članka 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona, tužitelju je izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, uvjetno 2 (dvije) godine.

3.2. Uvidom u službenu zabilješku o izvršenoj operativnoj provjeri PU osječko- baranjske, l. Policijske postaja Osijek s ispostavom Čepin od 21. studenog 2024., navodi se da je tužitelj evidentiran kao višestruki počinitelj prekršaja, od kojih tuženik izdvaja počinjenje prekršaja iz članka 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga ("Narodne novine" 107/01., 87/02., 163/03., 141/04., 40/07., 149/09., 84/11., 80/13. i 39/19.) i prekršaja iz članka 27. stavka 2. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana ("Narodne novine" 94/18., 42/20. i 114/22.), „Tučnjava", „Neovlašteno posjedovanje droge” - dva događaja, „Omogućavanje trošenja droga", „Neprijavljivanje ili ne odjavljivanje ili podnošenje zahtjeva za registraciju u roku", „Prekršaj u cestovnom prometu” - dva prekršaja i „Prekršaj iz Zakona o strancima”.

3.3. Na navedene okolnosti tužitelj se 10. siječnja 2025. očitovao usmeno na zapisnik u prostorijama Policijske uprave osječko-baranjske, sukladno člancima 30., 52. i 76. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine” 47/09. i 110/21., dalje u tekstu ZUP), kada je izjavio da je navedeno kazneno djelo njegovo prvo i zadnje kazneno djelo. Pri davanju izjave nije spomenuo počinjene prekršaje, iako se iz navedenog može zaključiti da tužitelj predstavlja i opasnost za javni poredak, suprotno članku 59. stavku 1., točki 7. Zakona o strancima.

3.4. Dakle, tuženik napominje da nema zakonske osnove tužitelju odobriti privremeni boravak te su osporena rješenja donesena u skladu s člankom 59. stavkom 1. točkama 5. i 7., člankom 59. stavkom 2., člankom 60. stavkom 1., člankom 184. stavcima 1. i 2., člankom 186. stavcima 1. i 2., člankom 184. stavkom 2. i člankom 203. stavkom 2. Zakona o strancima. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. U svom očitovanju na odgovor tuženika tužitelj drži kako su u predmetnom slučaju osporena rješenja utemeljena isključivo na pretpostavci iz članka 59. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, odnosno činjenici da je tužitelj pravomoćno osuđen za kazneno djelo iz matične države, dok se sada neosnovano proširuje i naknadno iznose dodatni razlozi kojima tuženik pokušava opravdati sporne odluke. Pri tome, tužitelj upire kako djelo za koje je tužitelj osuđen u matičnoj državi nije kazneno djelo prema propisima RH, već prekršaj. Naime, Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana („Narodne novine“ 94/18., 42/20., 114/22.) u odredbi članka 70. stavka 1. točke 1. propisuje da će se novčanom kaznom od 660,00 do 5300,00 eura ili kaznom zatvora do 60 dana kazniti za prekršaj fizička osoba koja nabavlja, drži ili nosi vatreno oružje kategorije B bez odobrenja za nabavu oružja koje je izdalo nadležno tijelo (članak 11. stavak 4.), zbog čega tužitelj smatra kako osporavana rješenja nisu pravilna i na zakonu osnovana, odnosno nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje takvih odluka.

4.1. Nadalje, u potpunosti je promašeno iznošenje daljnjih zakonskih razloga kojim tuženik pokušava naknadno opravdati donesena rješenja, a koji se razlozi iznose tek sada u ovom upravnom sporu (opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost, prema odredbi članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima). Osim toga, navedeni razlozi su paušalno izneseni bez ikakvog pribavljenog mišljenja Sigurnosno- obavještajne agencije (dalje: SOA), zbog čega je nejasno na koji način bi tužiteljev eventualni boravak zadirao u nacionalnu sigurnost RH, odnosno predstavljao opasnost za javni poredak.

4.2. Tako je odredbom članka 5. stavka 1. i 2. Zakona o strancima određeno da sigurnosnu provjeru za državljanina treće zemlje u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi SOA sukladno propisu kojim se uređuje provođenje sigurnosnih provjera, a u odlukama koje se donose sukladno odredbama ovoga Zakona, na temelju sigurnosne provjere u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti, navest će se zakonska odredba te oni podaci čije otkrivanje ne bi moglo ugroziti interese nacionalne sigurnosti. Kako za potrebe upravnog postupka tuženik nije pribavio propisano mišljenje SOA-e, koje predstavlja osnovu za donošenje odluke o postojanju opasnosti za nacionalnu sigurnost i javni poredak, to je jasno da nema mjesta tuženikovom upiranju na predmetnu zapreku.

4.3. Dakle, bez obzira što je tužitelj počinio više prekršaja, odredbe Zakona o strancima niti u jednom dijelu ne propisuju smetnju za odobrenje privremenog boravka državljaninu treće zemlje koji je počinio prekršaj. Tuženik u upravnom postupku nije proveo odgovarajući ispitni postupak, niti je pribavio mišljenje kojim bi potkrijepio svoj, tek sada izneseni zaključak da bi tužiteljev privremeni boravak u RH na na bilo koji način predstavljao opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak, pa se stoga ne može niti pozivati na citiranu zakonsku odredbu.

4.4. Sukladno svemu iznesenom, tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te kod svih predloženih dokaznih prijedloga.

5. Sud je u ovom sporu održao raspravu u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika. Na raspravi je usvojen dokazni prijedlog tužitelja te je saslušana njegova supruga koja je tom prilikom izjavila da ga je upoznala godinu dana prije sklapanja braka. Družili su se u Osijeku. Bili su oboje zaposleni, ona na neodređeno, a on privremeno. U društvu HEF Agro d.o.o. radila je tri godine s prekidima. Trenutno boravi u [adresa] od veljače 2025. odnosno od dana kada se njezin suprug morao vratiti. Što se tiče uvjeta života ističe da su bolji uvjeti za život u Hrvatskoj. Njezin suprug nema nekretnine u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj. Sada su podstanari u [adresa] gdje suprug radi odnosno gdje je zaposlen. Ističe da je prije sklapanja braka upoznata sa činjenicom da je njezin suprug kazneno osuđivan. Nije joj poznato je li suprug podnio Sudu u Visokom zahtjev radi izmjene klauzule pravomoćnosti presude. Napominje da se takva potvrda čeka tjedan dana. U nastavku dokaznog postupka Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu upravnog postupka i ovog spora.

5.1. Na raspravi je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga svojeg saslušanja u ovom upravnom sporu.

5.2. Sud je također odbio prijedlog tužitelja za odgodu rasprave radi pribavljanja nove potvrde nadležnog suda u Bosni i Hercegovini o njegovoj rehabilitaciji za počinjeno kazneno djelo. Naime, Sud smatra da je tužitelj imao dovoljno vremena od podnošenja tužbe (26. veljače 2025.) da pribavi takvu potvrdu.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Uspoređujući argumente tužitelja i tuženika može se suštinski zaključiti da je među strankama sporno predstavlja li odbijanje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji i nalog za napuštanje EGP-a nerazmjerno miješanje javne vlasti u obiteljski život tužitelja i njegove supruge, hrvatske državljanke odnosno prevladava li javni interes nad interesom zaštite bračne zajednice i načela razmjernosti sukladno članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Naime, upravo tužitelj ističe povredu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, tvrdeći da odluka nije nužna u demokratskom društvu niti razmjerna legitimnom cilju. Smatra da dugogodišnji boravak u RH i sklapanje braka s hrvatskom državljankom pretežu nad davno počinjenim djelom bez štetnih posljedica. Osim toga, tvrdi da je sporna osuda već trebala biti brisana iz evidencije, a predmetno kazneno djelo u Bosni i Hercegovine ne predstavlja istodobno kazneno djelo u Republici Hrvatskoj, već se radi o prekršaju iz Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana.

9. Međutim, tuženik prvenstveno smatra da nema zakonske osnove za odobrenje privremenog boravka zbog postojanja zakonskih zapreka iz članka 59. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima.

10. Ovaj Sud upućuje na članak 63. stavak 1. točku 1. Zakona o strancima kojim je propisano da se privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji može odobriti državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 59. ovoga Zakona i koji je član uže obitelji hrvatskog državljanina. Dakle, samo postojanje formalnog braka s hrvatskom državljankom ne stvara bezuvjetno pravo na boravak, jer podnositelj zahtjeva mora kumulativno ispunjavati i sve opće pretpostavke propisane člankom 59. Zakona o strancima. To znači da Republika Hrvatska ima suvereno pravo kontrole ulaska i boravka stranaca na svom državnom području, a pravo na spajanje obitelji ne podrazumijeva automatsko i opće pravo bračnih partnera da biraju državu u kojoj će zasnovati ili nastaviti svoj obiteljski život.

11. Prema članku 59. stavku 1. Zakona o strancima državljaninu treće zemlje odobrit će se privremeni boravak ako uz zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka priloži dokaz da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, osim ako je upućeni radnik odnosno student, istraživač ili osoba premještena unutar društva koja se koristi mobilnošću iz druge države članice EGP-a (točka 5.) odnosno ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (točka 7.).

12. Nije sporna činjenica da je presudom Općinskog suda u Visokom (BiH) od 24. prosinca 2020. tužitelju izrečena uvjetna osuda na kaznu zatvora od 4 mjeseca s rokom provjeravanja od 2 godine zbog kaznenog djela iz članka 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona. Nije sporno ni da Uvjerenje MUP-a BIH od 8. studenog 2024. sadrži klauzulu pravomoćnosti navedene presude s datumom 14. rujna 2022.

13. Dakle, kada se kaznena osuda odnosi na odluku inozemnog sudbenog tijela, pitanje nastupanja pravomoćnosti i zakonske rehabilitacije (brisanja osude) prosuđuje se primjenom mjerodavnog kaznenog zakonodavstva države u kojoj je osuda donesena.

14. Nadalje, u pogledu dokazne vrijednosti isprava u upravnom postupku primjenjuju se načela ZUP-a, prema kojima javna isprava koju je u propisanom obliku izdalo nadležno tijelo dokazuje ono što se u njoj utvrđuje ili potvrđuje. Službena uvjerenja inozemnih ministarstava i tijela kaznene evidencije, poput Uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, imaju snagu javne isprave. Stoga javnopravna tijela i sudovi u Republici Hrvatskoj nemaju nadležnost ispitivati točnost klauzule pravomoćnosti koju je odredio inozemni sud, već su vezani formalnim upisom sve dok nadležno inozemno tijelo ne izvrši službeni ispravak ili poništenje klauzule.

15. Valja još dodati da je supruga tužitelja na ovom Sudu izjavila da joj nije poznato je li tužitelj uopće podnio zahtjev Općinskom sudu u Visokom radi ispravka sporne klauzule pravomoćnosti. Budući da tužitelj tijekom upravnog spora nije predočio rješenje inozemnog suda o ispravku klauzule pravomoćnosti niti novo uvjerenje o nekažnjavanju, njegova tvrdnja o administrativnoj pogrešci ostaje na razini nedokazanog navoda.

16. U odnosu na argument tužitelja da kazneno djelo iz članka 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona u Republici Hrvatskoj predstavlja prekršaj, valja naglasiti da članak 59. stavak 1. točka 5. Zakona o strancima kao zapreku definira činjenicu da stranac "nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio". Gramatičko i teleološko tumačenje ove odredbe ukazuje na to da navedeni Zakon upućuje na status djela u državi osude (gdje je djelo procesuirano u kaznenom postupku i izrečena kazna zatvora pred kaznenim sudom). Ovdje valja usporedno primijetiti da Zakon o strancima u članku 189. stavku 1. podstavku 3. izrijekom prepoznaje i kršenje propisa o oružju kao izravnu povredu javnog poretka. Stoga ovaj argument tužitelja ne otklanja postojanje kaznene osude izrečene u BiH, koja formalno ispunjava biće zakonske zapreke iz članka 59. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima.

17. Slijedom navedenog, ovaj Sud nije razmatrao prigovor tužitelja u pogledu tuženikovog naknadnog isticanja razloga iz članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima.

18. Nadalje, ovaj Sud smatra da odbijanje zahtjeva za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji i izricanje naloga za napuštanje EGP-a tužitelju ne predstavlja nerazmjerno miješanje javne vlasti u pravo na poštovanje obiteljskog života niti povredu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i načela razmjernosti. Članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne jamči pravo na izbor mjesta vođenja bračnog života. Budući da supružnici već od veljače 2025. žive u [adresa] (Bosna i Hercegovina), gdje tužitelj radi i gdje vode zajedničko kućanstvo, a u Republici Hrvatskoj ne posjeduju nekretnine niti imaju uzdržavanih članova obitelji, obiteljski život se nesmetano realizira izvan područja RH i EGP-a. Supruga tužitelja je prije sklapanja braka, kako sama izjavljuje, bila upoznata s njegovom kaznenom osuđivanošću i time preuzela rizik da im boravak Republici Hrvatskoj neće biti omogućen pa se u ovom slučaju ne može govoriti o pravu na legitimno očekivanje boravka. Osim toga, a kako je prethodno navedeno, odbijanje boravka temelji se na zakonskoj zapreci iz članka 59. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, što predstavlja legitiman cilj, a iz iskaza supruge tužitelja može se zaključiti da tužitelj ima očuvane i aktivne radne i socijalne veze s Bosnom i Hercegovinom pa mjera udaljenja s teritorija EGP-a ne stvara nerazmjerne posljedice po njegov osobni status niti je dovela do razdvajanja bračnih drugova odnosno do nepremostivih zapreka za zajednički život.

19. Valja još razjasniti da je odbijanjem zahtjeva za privremeni boravak rješenjem od 4. veljače 2025. prestala posljedična privremena osnova boravka tužitelja. Budući da je tužitelj 17. veljače 2025. već iskoristio 151 dan boravka u Republici Hrvatskoj (uračunavajući vrijeme trajanja postupka prema članku 58. stavku 5. Zakona o strancima), nastupila je zakonska zapreka iz članka 55. stavka 2. točke 4. Zakona o strancima te je tuženik pravilno primijenio članak 183. stavak 1. Zakona o strancima i donio rješenje o povratku od 17. veljače 2025. na temelju članka 184. stavka 1. i 3. Zakona o strancima.

20. Sud nije odlučivao o dijelu zahtjeva tužitelja kojim traži besplatnu pravnu pomoć u ovom sporu i isplatu naknade njegovom opunomoćeniku za pruženu pravnu pomoć. Naime, rješenjem tuženika UP/I-216-04/25-02/206, URBROJ: 511-07-22-25-4 od 24. veljače 2025. tužitelju je već odobrena besplatna pravna pomoć za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom od strane pružatelja pravne pomoći, a prema članku 198. stavku 10. Zakona o strancima takve troškove snosi Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske i to u skladu s člankom 11. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku povratka ("Narodne novine" 132/21.).

21. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24. i 39/26.).

U Osijeku 28. srpnja 2026.

Sudac

Dario Mađaroš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome Sudu, u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu.

Žalba odgađa izvršenje pobijanje presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. U spis