Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-505/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Koraljke Bumči i Irene Kvaternik kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optužene ASA, zbog kaznenog djela iz članka 345. stavak 3. u vezi stavka 1. i članka 61. stavka 2. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbi optuženice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj: K-583/2023 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optužene ASA kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru, broj: K-583/2023 od 22. svibnja 2025., optužena ASA proglašena je krivom da je počinila kaznena djela u stjecaju i to produljeno djelo protiv službene dužnosti – pronevjera, opisano i kažnjivo po članku 233. stavak 2. u vezi stavka 1. i u vezi članka 52. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – dalje u tekstu: KZ/11) i produljeno kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenje službene isprave, opisano i kažnjivo po članku 279. stavak 1. KZ/11 u vezi članka 52. KZ/11, sve u vezi članka 51. KZ/11, pa joj je temeljem citiranih odredbi u odnosu na kazneno djelo iz članka 233. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11 i u vezi članka 52. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 279. stavak 1. KZ/11., u vezi članka 52. KZ/11 utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci. Optužena ASA je temeljem citiranih zakonskih propisa, a uz primjenu članka 51. KZ/11 osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca. Temeljem članka 56. i 57. KZ/11 prema optuženoj ASA je primijenjena djelomična uvjetna osuda na način da se za izrečeni dio kazne zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci primjenjuje uvjetna osuda, pa se izrečena kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženica u roku kušnje u trajanju 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo. Izrečeni neuvjetovani dio kazne zatvora optuženice iznosi 6 (šest) mjeseci.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP), prihvaćen je imovinskopravni zahtjev oštećenog TD Konzum d.d. u iznosu 140.000,00 kuna (sto četridest tisuća kuna) protuvrijednosti 18.581,19 eura (osamnaest tisuća petsto osamdeset jedan euro i devetnaest centi) koji iznos je optuženica dužna platiti u roku 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude na račun oštećenog TD Konzum d.d. Zagreb. Temeljem članka 148. stavak 6. ZKP optužena ASA je u cijelosti oslobođena obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. ZKP.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela optuženica po braniteljici Emici Milošević, odvjetnici u Zadru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenopravnim sankcijama i imovinskopravnom zahtjevu. U žalbi je optuženica predložila da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da ju oslobodi od krivnje za kaznena djela koja joj se stavljaju na teret, kao i posebne obveze da oštećeniku naknadi štetu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Prije sjednice vijeća, u smislu članka 474. stavka 1. ZKP, predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalba optuženice nije osnovana.

6. U svojoj žalbi na prvostupanjsku presudu optuženica ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te se žali i zbog odluke o kaznenopravnim sankcijama i imovinskopravnom zahtjevu, međutim navedene povrede kaznenog zakona u najvećem dijelu obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

6.1. Povredu zakona o kaznenom postupku optuženica vidi u činjenici da prvostupanjski sud nije utvrdio vrijeme inkriminacije, odnosno nije utvrdio da je ona radila drugu smjenu u vrijeme inkriminacije. Nadalje, žalbom ističe da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je ona uzimala „specifikacije novca i uplatnice i nakon toga izrađivala virmane“, dok se „virmani“ spominju jedino u optužnici, a ne i u obrazloženju presude.

6.2. Povredu kaznenog zakona optuženica obrazlaže činjenicom da niti jedna od radnji koje čine bitno obilježje kaznenog djela iz članka 279. stavak 1. KZ/11 nije opisana izrekom presude, kao i da „specifikacija novca“ predstavlja pomoćnu evidenciju blagajne, a ne službenu ispravu. Nadalje, povredu kaznenog zakona optuženica vidi i u činjenici da je u izreci presude naznačeno da je ona pribavila iznos „svakako veći od 140.000,00 kuna…“, dok se u obrazloženju pod točkom 18. navodi da je ona pronevjerila iznos od 140.000,00 kuna. Ujedno je mišljenja da je iznos naveden u optužnici nedovoljno određen jer nije precizan, a što predstavlja okolnost zbog koje se presuda ne može ispitati.

6.3. Žalbom se ističe i činjenica da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio i na „navodnom priznanju optužene“ pred poslodavcem, a što ne može biti dokazom o krivnji optužene jer se ne radi o dokazu koji je izveden na raspravi. Kao daljnje prekoračenje optužbe, žalbom se ističe i izmjena činjeničnog opisa izvršenog od strane suda, smatrajući da je na taj način izmijenjen identitet optužbe i time onemogućeno obrani da se o takvim izmjenama očituje.

7. Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženice, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice pa tako i one istaknute u žalbi, iscrpno je analizirao i pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i na temelju tako temeljito provedenog postupka ispravno zaključio da je optuženica počinila oba kaznena djela iz izreke pobijane presude. Uostalom, prvostupanjska presuda sadrži razloge o svim bitnim činjenicama koje kao logične i uvjerljive u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. U odnosu na vrijeme učina inkriminiranih kaznenih djela za koje optuženica u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije s nespornom sigurnošću utvrdio, treba istaknuti dio dopune nalaza i mišljenja vještva dipl. oecc. AS koje je sud u bitnom naveo pod točkom 11.5. pisanog obrazloženja svoje presude. Naime, dopunom nalaza i mišljenja od 4. ožujka 2025. utvrđeno je da vrijeme izostanka uplata počinje 18. rujna 2009., a završava 24. rujna 2009. i to u ukupnom iznosu manje položenog novca od 266.762,52 kune. Dakle, vrijeme učina kaznenog djela koje je utvrđeno dijelom citiranog vještva, a potom i ocijenjeno pod točkom 25. kao vrijeme učinjenog kaznenog djela od strane optužene, jasno ukazuje da je taj žalbeni navod optužene neosnovan.

8.1. Nije osnovan niti žalbeni navod prema kojem je činjenični opis iz kojeg proizlazi da je optužena pribavila „točno neutvrđeni iznos a svakako veći od 140.000,00 kuna…“ nedovoljno određen zbog čega nije moguće ispitati prvostupanjsku presudu. Naime, kao što je to i u ovoj presudi navedeno kroz djelomični citat vještačkog nalaza, u postupku je nesporno utvrđeno ne samo da je ukupno utvrđeni manjak za oštećeno trgovačko društvo veći od 140.000,00 kuna (ukupno oko 339.000,00 kuna), kao i da je nakon rujna 2009. pa do lipnja 2010. taj manjak iznosio 245.658,00 kuna, dok je u inkriminiranom periodu (18. do 24. rujan 2009.) manje uplaćeni iznos pologa gotovine na ime ostvarenog prometa u iznosu od 266.762,52 kuna. Dovodeći navedeni dio nalaza i mišljenja vještaka u vezu sa spomenutom „Izjavom optužene o zaplijeni po pristanku“, čiji sadržaj (razlog za njezino potpisivanje) okolnosno potvrđuju analizirani svjedočki iskazi IS, VS, TS, GS i FS, sasvim je razvidno da se radi o iznosu prisvojenog novca koji je kao „najmanji iznos“ prisvojen od strane optuženice. Tako navedeni iznos koji je prisvojen od strane optuženice u cijelosti je određen, a ta određenost između ostalog razvidna je i iz ukupno provedenog dokaznog postupka. Upravo zbog takvog utvrđenja prvostupanjskog suda koje u cijelosti i u navedenom dijelu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, izmijenjen je činjenični opis na način kako je to i navedeno u izreci prvostupanjske presude. Pri tome je razloge za takvu izmjenu (koja je u prilog optuženice jer je oglašena za manji iznos radnje kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavak 2. KZ/11 od onog koji joj je stavljen na teret optužnicom) prvostupanjski sud dao pod točkama 24. i 25. prvostupanjske presude. Stoga, suprotno žalbenim navodima, izvršenom izmjenom činjeničnog opisa, prvostupanjski sud nije prekoračio optužbu na štetu optuženice. Naime, učinjena izmjena činjeničnog opisa djela predstavlja preciziranje onoga što je sud prvog stupnja tijekom postupka sa sigurnošću utvrdio iz rezultata provedenih dokaza i takav izmijenjeni opis djela ostaje u granicama pravne kvalifikacije kriminalne radnje optuženice i događaja iz optužnice, jer nijedna odlučna činjenica nije dodana ili izmijenjena za ostvarenje bitnih obilježja utuženih kaznenih djela pa je stoga i ostao sačuvan identitet optužbe (slično u odluci Vrhovnog suda RH III Kr 68/2019-5).

9. Nije u pravu žaliteljica kada ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku o njezinoj krivnji temeljio na dokazima koje nije izveo na raspravi. Predmetno stoga što je prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka pročitao „Ispravu o zaplijeni po pristanku dužnika“ od 7. listopada 2009. ovjerenu po javnom bilježnikom i potpisanu od strane optuženice (list 66 spisa). Predmetna činjenica utvrđena je uvidom u raspravni zapisnik od 19. svibnja 2025. (list 547 spisa). Stoga kada prvostupanjski sud pod točkom 12. pisanog obrazloženja svoje presude citara taj izvedeni dokaz, a potom ga pod točkom 24. pisanog obrazloženja svoje presude dovodi u svezu sa nalazom i mišljenjem vještaka i svjedočkim iskazom IS, nema mjesta žalbenom navodu iz kojeg bi proizlazilo da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na dokazu koji nije izveo na raspravi.

10. Nadalje, nije u pravu optuženica kada ističe da u izreci prvostupanjske presude nije opisana niti jedna od radnji koje čine bitno obilježje kaznenog djela iz članka 279. stavak 1. KZ/11. Naime, iako je u zakonskom opisu korišten termin „uništila i prikrila“ misleći se na poslovnu ispravu, a što nisu i termini koji su obuhvaćeni zakonskim opisom radnje kaznenog djela iz članka 279. KZ/11, na taj način nije ostvarena povreda kaznenog zakona. Treba naglasiti da je radnja krivotvorenja poslovne isprave detaljno opisana činjeničnim opisom, dok je potom utvrđeno, ali i obrazloženo od strane prvostupanjskog suda pod točkom 27. pisanog obrazloženja na koji način je do samog krivotvorenja došlo. Prvostupanjski sud pod navedenom točkom obrazloženja upravo ukazuje da je optuženica na vlastitom bloku izradila nove virmane s neistinitim podacima o iznosima uplate pologa umanjenim od onih koji su stvarno ostvareni utrškom. Dakle, uvažavajući takav opis, kao i činjenicu da je u daljnjem tijeku svoga obrazloženja pod istom točkom naveo i zašto smatra da se radi o poslovnim ispravama navodeći da se radi o dokumentu kojim se prikazuje konkretan poslovni proces i kao takav može predstavljati prilog blagajničkom izvještaju ili temelj za knjiženje u poslovnim knjigama, razvidno je ne samo da je radnja krivotvorenja poslovne isprave s dostatnom preciznošću opisana kako u činjeničnom opisu tako i u zakonskom opisu kaznenog djela, već je i valjano obrazložena od strane prvostupanjskog suda. Zbog navedenog je i taj žalbeni navod optuženice trebalo otkloniti kao neosnovan.

11. Za istaknuti je i da je prvostupanjski sud obrazložio na temelju kojih utvrđenja je zaključio da je optuženica uzimala „specifikacije novca i uplatnice i nakon toga izrađivala virmane“. Predmetno proizlazi iz točke 20. i 21. pisanog obrazloženja prvostupanjske presude u kojima se upravo specifikacije novca i uplatnice za Finu dovode u vezu s radnjama optuženice i to na temelju analize svjedočkih iskaza IS, VS, TS, GS i FS, a te svjedočke iskaze potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. AS. Naime, svjedok IS detaljno je iskazivao o načinu na koji se specifikacija novca vršila te odlagala u posebnu vrećicu i zatim nosila u Finu. Taj je iskaz u bitnom potvrdio i iskaz svjedoka VS i ĆS koji su navedenom iskazu IS dodali i da je uplatnice čuvala optuženica, dok su neke od njezinih uplatnica „nestale“. Isto tako o specifikaciji novca iskazivala je i GS koja je opisala i na koji način je vrećica s novcem zatvarana i predavana zaštitarima koji su ju nosili u Finu, dok je svjedokinja SS navela da je svaka blagajnica bila u obvezi utržak „slati“ na Finu. Isto tako opisana je i radnja činjenja na strani optuženice, a kako to i proizlazi iz same izreke prvostupanjske presude. Novi virmani koje je ispunjavala optuženica, sukladno izreci prvostupanjske presude izrađivani su s novim neistinitim iznosima. Naime, izričaj „specifikacija uplate“ istoznačnica je s riječi „virmanom“, jer je to riječ koja označava papirnati obrazac koji služi za prijenos novca. Međutim, iako se radi o istoznačnici, „virman“ kao izričaj iz izreke prvostupanjske presude sadržan je u dijelu obrazloženja pod točkom 27. Stoga imajući na umu navedene činjenice niti u toj okolnosti nema riječi o „proturječju prvostupanjske presude“ kako se to pokušava nametnuti žalbom.

12. Optuženica se žali i na vrstu i visinu kaznene sankcije navodeći da prvostupanjski sud nije u dostatnoj mjeri cijenio sve olakotne okolnosti na njezinoj strani dostavljajući kao prilog svojoj žalbi i medicinsku dokumentaciju. Međutim, suprotno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je cijenio sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženice u smislu odredbe članka 41. KZ/11. Optuženica je, naime, oglašena krivom za dva kaznena djela pri čemu za oba kaznena djela, kao produljena kaznena djela čineći ih u „inkriminiranom periodu“. Stoga uvažavajući činjenicu da je optuženica neosuđivana osoba sređenih obiteljskih prilika, kao i odmak vremena od vremena počinjenja pa do vremena presuđenja koje se ipak ne može pripisati u krivnju optuženice, i prema mišljenju ovoga suda jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca na koju je optuženica osuđena po prvostupanjskom sudu, a koja je potom samo djelomično uvjetovana je i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti primjerena i razmjerna težini oba kaznena djela. Pri tome je potrebno napomenuti i da je neuvjetovani dio kazne izrečen u zakonskom minimumu u trajanju od 6 (šest) mjeseci, dok je veći dio kazne u trajanju od 8 (osam) mjeseci uvjetovan. Dakle, usprkos dostavljenoj liječničkoj dokumentaciji, uvažavajući težine oba kaznena djela i visinu protupravne imovinske koristi koje postupanje optuženice nije čak niti pokušano biti pravdano nekim iznimnim obiteljskim okolnostima, i prema mišljenju ovoga suda u cijelosti su individualizirane spram ove optuženice. Ujedno je ispravno i po prvostupanjskom sudu određeno vrijeme provjeravanja u trajanju od 4 (četiri) godine, jer taj period, uvažavajući dob optuženice predstavlja onaj potreban, ali i dostatan rok koji će biti svojevrsno upozorenje uz prijetnju kazne. Naime, kazna u svojoj ukupnosti mora biti razmjerna težini djela koje se, između ostalog, očituje i u visini ostvarene štete, odnosno pribavljene materijalne dobiti te osobi optuženice. Pri tome je potrebno istaknuti i da kazna treba predstavljati osudu za počinjeno kazneno djelo, ali i da ona po svojoj vrsti i visini mora biti i od preventivnog utjecaja na ostale potencijalne počinitelje kaznenih djela. U odnosu na imovinsku korist koja je dosuđena u iznosu nesporno utvrđene glavnice također je u cijelosti opravdana i na zakonu utemeljena. Osim toga optuženica je oslobođena troška kaznenog postupka jer je utvrđeno da nema vrjednije imovine i drugih imovinskih primanja zbog čega bi nalaganjem troška kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje njezino vlastito uzdržavanje.

13. Slijedom navedenog utvrđenja, a budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žabe pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP valjalo je žalbu optuženice na temelju članka 482. ZKP u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 28. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Lidija Vidjak