REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-187/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 10. lipnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Krešimira Bogdana, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je članak 20 st.1. točka „ F “ Ugovora o kreditu br. 545/3 između tužitelja JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473 kao Banke, kojim je ugovorena obveza tužitelja da plati sve naknade i troškove sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, ništetna.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 172,90 eura (slovima: stotinu sedamdeset dva eura devedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 275,30 eura (slovima: dvije stotine sedamdeset pet eura trideset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22. srpnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu za iznos od 656,25 eura (slovima: šest stotina pedeset šest eura dvadeset pet centi), kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženim dana 21. studenog 2003. potpisao Ugovor o namjenskom kreditu br. 545/3 te da je člankom 20 stavak 1. Točka „ F „ ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Člankom 1 ugovora o kreditu tuženi je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 10.600,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, koji je tužitelj bio u obvezi vraćati u mjesečnim anuitetima uz redovnu i interkalarnu kamatu sukladno čl.2. ugovora. Rok otplate kredita bio je 20 godina.

1.2. Dalje navodi da je dana 29. veljače 2008. tuženi tužitelju naplatio naknadu za zatvaranje kredita u iznosu od 1.256,02 eura premda se radi o očitoj omašci počinjenoj prilikom pisanja tužbe budući tužitelj obrazlaže da je srednji tečaj eura prema podacima Hrvatske narodne banke (HNB) na dan 29. veljače 2008. godine iznosio 1 EUR = 7,264353 HRK, dakle 172,90 eura. Kao što je razvidno iz Ugovora o kreditu izlazna naknada unaprijed je formulirana u ugovoru, a tužitelj na nju i na njezinu visinu nije mogao imati niti je imao ikakav utjecaj. Evidentno je da takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U vrijeme ugovaranja čak se nije utvrdila niti visina te naknade, zbog čega je ona i neodrediva, a prilikom ugovaranja tužitelj nije mogao niti pretpostaviti kolika će ona biti. Županijski sud u Osijeku donio je 19. studenog 2020. presudu posl. broja Gž-1516/2019 o ništetnosti odredbe o izlaznoj naknadi za prijevremeno vraćanje kredita te je naložio vraćanje naplaćene naknade.

1.3. Tužitelj navodi da u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će način biti obračunata izlazna naknada i kolika će ona biti. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan iznos izlazne naknade kojeg dužnik ima vratiti banci. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

1.4. Sukladno odredbi stavka 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i p latiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno se prevodi čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 5.travnja 1993. – presuda VTS Pž 7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna.

1.5. Prema odredbi čl. 37. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U konkretnom slučaju tužitelj je istaknuo više tužbenih zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 172,90 eura isplaćenog na temelju ništetne odredbe, dakle zahtjeve koji se temelji na is toj činjeničnoj i pravnoj osnovi te je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.539,23 eura kao zbroj iznosa od 1.327,23 eura i iznosa od 172,90 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi jer je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.500,13 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 172,90 eura slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. zauzeo shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva treba cijeniti i isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemnatornog zahtjeva. Upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024. te predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 172,90 eura.

2.1. Dalje navodi da je odredbom članka 20. stavkom 1 točka „F“ Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 19/2022.) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ističeda tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač smatra da je nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.3. Nadalje, ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.4. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom te navodi da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi članka 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ukazuje na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.5. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicira li da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava.

2.6. Tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlen ika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ČA protiv CIB Bank Zrt.).

2.7. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a.

2.8. Tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2007. godine te ističe da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2008. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 15 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 1. ožujka 2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.9. Zaključno predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., 146/25., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je dokumentaciju priloženu uz tužbu i to Ugovor o namjenskom kreditu od 21. studenog 2003. i potvrdu tuženika od 29. veljače 2008. (str. 5-12 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str. 80-82 spisa).

4.1. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.2. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 20 st.1. točka „ F “ Ugovora o kreditu br. 545/3 sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku sve naknade i troškove sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a sukladno kojoj odredbi je tuženik tužitelju naplatio naknadu za zatvaranje kredita dana 29. veljače 2008. u iznosu 1.256.02 kuna, odnosno 172,90 eura.

5.1. Iako je predmet spora ispitivanje ništetnosti odredbe o naknadi koja je tužitelju naplaćena za zatvaranje kredita, tuženik se u tužbi očituje na način kao da je riječ o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te izlaže argumente za valjanost odredbe o ulaznoj naknadi koja nije predmet ispitivanja u ovom postupku.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke dana 21. studenog 2003. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 10.600,00 eura.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je odredbom članka 20 st.1. točka „ F “ Ugovora o kreditu br. 545/3 ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku sve naknade i troškove sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku platio naknadu dana 29. veljače 2008. u iznosu 1.256.02 kuna, odnosno 172,90 eura.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost.

6.4. Nadalje, iz članka 6. Ugovora je vidljivo da se radi o namjenskom kreditu za dovršenje kuće, što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru, a ovu činjenicu potvrdio je i tužitelj u svom iskazu.

7. Sporna je osnovanost kako deklaratornog tako i kondemnatornog tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7.1. Između parničnih stranaka bila je sporna i vrijednost predmeta spora (dalje: vps) budući da je tužitelj u tužbi naznačio vps u iznosu 1.500,13 eura. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući da je tužitelj vps suviše visoko označio, (raspravnim) rješenjem od 10. lipnja 2026. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 172,90 eura prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP jer deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi isključivo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu pa se ne uzima u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

7.2. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 172,90 eura (jednako i VSRH Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., VSRH Rev 774/05-2 od 13.12.2005., VSRH Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu, Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024., Županijski sud Zagrebu, Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024. te Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, Gž - 1123/2025-3 od 16. siječnja 2026).

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO).

8.2. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 20. stavka 1. Ugovora o kreditu i to u točki „F“ te je tuženik obvezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.3. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

8.4. Jednako tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kada je došao u banku podnijeti zahtjev za kredit, u banci su mu sve obračunali, odnosno rekli su mu koji iznos kredita može dobiti. Kada je zatvarao kredit, morao je platiti banci nekakvu naknadu, ali mu uopće nije jasno zašto je to morao platiti i kakav je to trošak za banku, ako zatvara kredit. To mu nitko nije objasnio, samo su mu rekli da je to tako i da se to mora platiti ako želi zatvoriti kredit. Kredit je podigao za adaptaciju kuće, ugovor je pripremila banka, kamate su bile određene od strane banke i to je prihvatio. Cijeli ugovor je pripremila banka, a on ga je samo potpisao. Bilo mu je važno koliki iznos novca može dobiti i kolika će mu biti rata. Vjerovao je banci i njezinim djelatnicima da će mu dati ono što je najpovoljnije za njega. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 20. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. u daljnjem tekstu: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a tuženik svoje navode da su "…tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke.." tuženik u postupku nije dokazao.

9.2. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., dalje: ZZP/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07. i 79/09., dalje: ZZP). Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 20. stavka 1 Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

9.3. Tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama ugovora pregovaralo.

9.4. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetnih ugovornih odredbi te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

9.5. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

9.6. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju naknade za zatvaranje kredita.

10. Iz odredbe članka 6. Ugovora je vidljivo da se radi o kreditu koji je ugovoren kao namjenski kredit za dovršenje kuće. Navedeno je u suglasnosti s iskazom tužitelja jer je sam tužitelj iskazao da mu je kredit bio potreban za adaptaciju kuće.

11. Između stranaka nije bilo sporno da je sporna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe 20. stavka 1. točke F Ugovora. Za istaknuti je da tuženik u odgovoru na tužbu obrazlaže opravdanost naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, dok se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, nego o naknadi koja je tužitelju naplaćena za zatvaranje kredita.

11.1. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz materijalnih dokaza priloženih uz tužbu i to potvrde tuženika od na str. 12 spisa predmeta, a ista činjenica nije niti bila sporna u postupku jer ju je tuženik priznao u odgovoru na tužbu.

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP , jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da je prilikom zatvaranja kredita morao platiti banci nekakvu naknadu, ali mu uopće nije jasno zašto je to morao platiti i kakav je to trošak za banku ako zatvara kredit, da mu to mu nitko nije objasnio, samo su mu rekli da je to tako i da se to mora platiti ako želi zatvoriti kredit, da je kredit je podigao za adaptaciju kuće, da je cijeli ugovor pripremila banka, a on ga je samo potpisao) sa sadržajem članka 20. stavka 1. točke F Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik da je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorene naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 20. stavka 1. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Ugovaranje naknade za otplatu/zatvaranje kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o troškovima obrade i troškovima zatvaranja kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

14.8. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "izlazne naknade" odnosno naknade za zatvaranje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

15. Prema odredbi članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08, 125/11) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) , važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštene ugovorne odredbe temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za zatvaranje kredita iz članka 20. stavka 1. točke F Ugovora nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznos koji je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 17. ožujka 2026. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 172,90 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. lipnja 2026. popisao trošak u ukupnom iznosu od 931,55 eura, a tuženik je popisao trošak u odgovoru na tužbu u iznosu 250,00 eura. Zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u sporu sud je odbio kao neosnovan u točki V. izreke presude temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP.

16.2. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), za sastav obrazloženog podneska od 28. travnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 25 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu i ročištua za glavnu raspravu održanom 10. lipnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), pristup ročištu za objavu presude 22. srpnja 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade) što ukupno iznosi 175,00 eura, uvećano za PDV u iznosu 43,75 eura (Tbr.46), ukupno iznosi 218,75 eura.

16.3. Navedenom iznosu od 218,75 eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 30,00 eura te pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 275,30 eura. U preostalom dijelu, za iznos od 656,25 eura zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan jer je previsoko postavljen odmjeravanjem troškova prema Vps od 1.500,13 eura, premda je vps utvrđen u iznosu 172,90 eura.

16.4. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 22. srpnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

17. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 22. srpnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb.