Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž R-14/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovnik, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Miličević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, kojeg zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ravlić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-675/2020-46 od 17. siječnja 2025., u sjednici održanoj 22. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika se djelomično uvažava a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-675/2020-46 od 17. siječnja 2025.
a) preinačava:
- u dijelu točke I. izreke kojom je odlučeno o zateznim kamatama za razdoblje od 01. siječnja 2023. do isplate, na način da se od 01. siječnja 2023., do 29. prosinca 2023., dosuđuje zatezna kamata prema stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
b) potvrđuje:
- u preostalom pobijanom dijelu točke I. i točke II. izreke u cijelosti.
II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-675/2020-46 od
17. siječnja 2025., suđeno je:
" I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 6.562,29 EUR bruto sa zateznim kamatama koje na iznos:
- 209,25 EUR teku od 11.3.2015. pa do isplate,
- 210,81 EUR teku od 11.4.2015. pa do isplate,
- 161,45 EUR teku od 12.5.2015. pa do isplate,
- 113,13 EUR teku od 11.6.2015. pa do isplate,
- 186,13 EUR teku od 11.7.2015. pa do isplate,
- 181,94 EUR teku od 11.8.2015. pa do isplate,
- 81,18 EUR teku od 11.9.2015. pa do isplate,
- 199,37 EUR teku od 10.10.2015. pa do isplate,
- 189,04 EUR teku od 10.11.2015. pa do isplate,
- 164,51 EUR teku od 11.12.2015. pa do isplate,
- 158,11 EUR teku od 12.1.2016. pa do isplate,
- 140,70 EUR teku od 11.2.2016. pa do isplate,
- 187,23 EUR teku od 11.3.2016. pa do isplate,
- 142,30 EUR teku od 9.4.2016. pa do isplate,
- 213,22 EUR teku od 11.5.2016. pa do isplate,
- 182,83 EUR teku od 10.6.2016. pa do isplate,
- 155,98 EUR teku od 9.7.2016. pa do isplate,
- 116,89 EUR teku od 10.8.2016. pa do isplate,
- 189,60 EUR teku od 10.9.2016. pa do isplate,
- 154,61 EUR teku od 8.10.2016. pa do isplate,
- 190,27 EUR teku od 10.11.2016. pa do isplate,
- 180,56 EUR teku od 10.12.2016. pa do isplate,
- 186,78 EUR teku od 11.1.2017. pa do isplate,
- 178,92 EUR teku od 11.2.2017. pa do isplate,
- 218,90 EUR teku od 10.3.2017. pa do isplate,
- 158,78 EUR teku od 11.4.2017. pa do isplate,
- 175,81 EUR teku od 11.5.2017. pa do isplate,
- 190,37 EUR teku od 10.6.2017. pa do isplate,
- 59,28 EUR teku od 11.7.2017. pa do isplate,
- 214,00 EUR teku od 11.8.2017. pa do isplate,
- 107,89 EUR teku od 12.9.2017. pa do isplate,
- 204,58 EUR teku od 11.10.2017. pa do isplate,
- 197,43 EUR teku od 11.11.2017. pa do isplate,
- 141,62 EUR teku od 12.12.2017. pa do isplate,
- 192,43 EUR teku od 11.1.2018. pa do isplate,
- 162,99 EUR teku od 10.2.2018. pa do isplate,
- 253,19 EUR teku od 10.3.2018. pa do isplate,
- 210,21 EUR teku od 11.4.2018. pa do isplate,
sve po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.765,45 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 17.1.2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana".
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i zahtjev odbije kao neosnovan, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u iznosu 6.562,29 EUR bruto sa pripadajućom zateznom kamatom za razdoblje od veljače 2015. do travnja 2018. po osnovi dodatka na plaću za ostvarene prekovremene sate rada
5.1. Sporno je da li je tužiteljica u utuženom razdoblju ispunjavala uvjete iz članka 31. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog odgoja ("Narodne novine" broj: 143/13 i 96/15 – dalje: KU/13 ) te da li je tužiteljica radila na poslovima intravenozne primjene citostatika i da li je upravo te poslove obavljala 2/3 svog radnog vremena.
6. U postupku je utvrđeno:
- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na Zavodu za hematologiju KB Dubrava i da je do sklapanja II. Aneksa Ugovora o radu 10. travnja 2018 koji se primjenjuje od 01. travnja 2018., bilo ugovoreno da će tužiteljica raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, a nakon sklapanja II. Aneksa Ugovora o radu ugovoreno je radno vrijeme od 35 sati tjedno koji rad se smatra punim radnim vremenom,
- da je člankom 53. KU/13 propisano da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za radno mjesto na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 za svaku navršenu godinu radnoga staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća,
- da je člankom 31. stavak 1. KU/13 propisano da se na poslovima na kojima ni uz primjenu mjere zaštite na radu nije moguće zaštiti radnika od štetnog utjecaja, radno vrijeme skraćuje razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i sposobnost radnika. Poslovi i stavka 1. su poslovi s otvorenim izvorima ionizirajućeg zračenja i intravenozna aplikacija citostatika, pod uvjetom da se obavljaju 2/3 radnog vremena. Za poslove iz stavka 1. ovog članka određuje se opseg skraćenog vremena na 35 sati tjedno,
- da iz iskaza saslušanih svjedoka VĐ koji je u utuženom periodu bio predstojnik Zavoda za hematologiju, kao i ĐĐ glavne sestre Zavoda za hematologiju proizlazi da tužiteljici nije bilo skraćeno radno vrijeme obzirom na vrstu poslova koje je obavljala te je radila 40 sati tjedno, a 2/3 radnog vremena radila je na poslovima intravenozne primjene citostatika,
- da iz nalaza vještaka proizlazi da neobračunati dodatak za prekovremeni rad tužiteljice u razdoblju od veljače 2015. do ožujka 2018., na bazi 35-satnog radnog tjedana iznosi 6.562,29 EUR bruto.
7. Na temelju prednjih utvrđenja, prihvaćajući iskaze svjedoka koji potvrđuju navode tužiteljice iz kojih proizlazi da je tužiteljica 2/3 radnog vremena radila na poslovima intravenozne primjene citostatika, prvostupanjski je sud zaključio da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila prekovremeno pet sati tjedno, obzirom da je radila po 40 sati, a imala je pravo na 35 sati rada po KU, te je više od 2/3 radnog vremena obavljala poslove intravenozne aplikacije citostatika .
8. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pozivom na članak 31. stavak 1. KU/13, te sada članak 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18. - u daljnjem tekstu: KU/18) koji se primjenjuje od 01. ožujka 2018., zaključio da tužiteljica ima pravo na isplatu razlike plaće po osnovi dodataka na plaću za ostvarene prekovremene sate rada.
9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj.
10. Odredbom članka 7. stavak 1. i članak 8. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17, 98/19., 51/22. i 64/23., u daljnjem tekstu: ZR) propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada i osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni su pridržavati se odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.
11. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski je sud na temelju naprijed navedenih činjenica pravilno zaključio da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila prekovremeno i to na poslovima intravenozne aplikacije citostatika 2/3 svog radnog vremena.
11.1. Žalitelj pokušava ukazati na pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, navodeći da iz provedenih dokaza nije moguće zaključiti da je tužiteljica ispunila tražene uvjete iz KU/13, međutim bez uspjeha. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski je sud ocjenu dokaza proveo u skladu s člankom 8. ZPP, a tuženik nije iskoristio svoja procesna ovlaštenja da dokaže suprotno (članak 7. i članak 219.ZPP).
12. Naime, iako je Ugovorom o radu radno vrijeme tužiteljice bilo ugovoreno u trajanju od 40 sati tjedno i tužiteljica je u utuženom razdoblju radila 40 sati tjedno, a sukladno odredbama članka 31. KU/13 je imala pravo raditi u skraćenom radnom vremenu u trajanju od 35 sati tjedno jer je obavljala poslove intravenozne aplikacije citostatika najmanje 2/3 svog radnog vremena, a to su poslovi na kojima ni uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštititi radnika od štetnog utjecaja, zbog čega je tuženik kao poslodavac morao radno vrijeme tužiteljice skratiti razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i sposobnost radnika, što je i učinio ali tek od travnja 2018. kada je zaključen II Aneks ugovora o radu.
13. U konkretnom slučaju, a budući je za utuženo razdoblje pravo tužiteljice iz radnog odnosa s tuženikom (riječ je o pravu na rad u skraćenom radnom vremenu zbog vrste poslova koje obavlja) različito uređeno Ugovorom o radu te odredbama članka 31. KU/13 sukladno odredbi članka 9. stavak 3. ZR-a kojom je propisano da u slučaju ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio povoljnije pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu i to upravo navedene mjerodavne odredbe KU/13.
14. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica najmanje 2/3 svog radnog vremena obavljala poslove za koje je prema odredbi članka 31. KU/13 odnosno članka 29. KU/18 utvrđeno skraćeno radno vrijeme od 35 sati tjedno, tužiteljici za sav rad koji je odrađen iznad 35 sati tjedno pripada pravo na dodatak na plaću za prekovremeni rad u visini kako je to propisano člankom 53. KU/13 (sada člankom 45 KU/18).Tuženik kao poslodavac tužiteljici nije platio rad preko 35 sati tjedno (a taj rad je za tužiteljicu bio redovan rad) što znači, da je svakih pet sati tjedno preko 35 sati predstavljalo prekovremeni rad, a svi sati prekovremenog rada moraju biti uvećani za 50%, primjenom naprijed navedene odredbe KU/13 koja je bila na snazi u utuženom razdoblju. Naime, tužiteljica je u utuženom razdoblju primila plaću za 140 sati rada obzirom da je radila u skraćenom radnom vremenu, dok za preostalih 20 sati rada tužiteljica nije bila plaćena te joj slijedom navedenog pripada i cijena osnovnog sata i uvećanje za prekovremeni rad u visini utvrđenoj nalazom vještaka, a koju visinu tuženik i ne osporava.
14.1. Međutim I. stupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o zatraženim zateznim kamatama koje tužiteljici pripadaju na dosuđeni iznos, a koju visinu je trebalo utvrditi prema članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), pa je stoga tužiteljici za razdoblje od 1. siječnja 2023. valjalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu navedenu u točki I.a) izreke ove drugostupanjske odluke.
15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, odluka o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke je pravilna i zakonita, te valjano utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - u daljnjem tekstu: Tarifa).
15.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I.a) izreke ove odluke na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a a kao u točki I.b) na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.
16. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je kao neosnovan jer je tuženik sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu sporednog traženja – zatezne kamate, pa je na temelju članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.
U Dubrovniku, 22. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Josita Begović
