Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2047/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Spreitzer, odvjetnik u Zadru, Ulica Nikole Tesle 12/B, protiv tuženika JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Vrdoljak, odvjetniku Splitu, Lj. Posavskog 12B, radi isplate , odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj Povrv-186/2021 od 22. veljače 2023., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli Povrv-186/2021 od 26. veljače 2024. i rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj Povrv-186/2021 od 13. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj Povrv-186/2021 od 22. veljače 2023., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli Povrv-186/2021 od 26. veljače 2024. i rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj Povrv-186/2021 od 13. ožujka 2024. u dijelu pod toč. II i III izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika posl. br. Ovrv. 129/2021 od 15. lipnja 2021., kojim je naloženo tuženiku JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatit i tužitelju RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 10.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 17. studenoga 2020. do isplate dok se pod II ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika posl. br. Ovrv. 129/2021 od 15. lipnja 2021., u preostalom dijelu a pod III se određuje kako svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv presude žalbu u odbijajućem dijelu podnosi tužitelj iz žalbenih razloga bitne povrede pravila o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022.,114/2022. i 155/2023., 146/2025. – dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetno rješenje o ovrsi donijeto je temeljem računa tužitelja br. 150-PP-1 od 8. studenoga 2020., s osnove izvršenih odvjetničkih usluga, na iznos od sada 48,526.85€ s dospijećem 16. studenoga 2020. Tuženik tvrdi kako nikada nije zaprimio račun niti je dao nalog tužitelju da izvrši radnje koje su opisane u računu.

5. Tužitelj pak tvrdi kako se tuženik sam obratio tužitelju zahtjevom za zastupanje, odnosno sastavljanje isprava/ugovora vezanih uz tužiteljev poslovni pothvat preuzimanja restorana [obrt] u [adresa] kojega da je vodio tužiteljev partner SP, i to stjecanjem poslovnoga udjela u ... te je izrađen temeljni ugovor kojeg su 30. prosinca 2019., s tuženikom sklopili ... te njegovi osnivači TP i ĐP uz tužendikovu opciju stjecanja cjelokupnoga poslovnog udjela u ... po određenoj cijeni od koje je prvi obrok plaćen odmah, a za drugi obrok je ugovoren rok od pet godina za otplatu. Ugovoreno je – po tužitelju

- kako će se navedena uplata, odustane li tuženik od stjecanja poslovnoga udjela smatrati pozajmicom pa je istodobno sklopljen ugovor o zasnivanju založnoga prava, kojeg da je sastavio tužitelj, kao i društveni ugovor, kojim je s SP osnovao trgovačko društvu ... (...), ali tužitelj izradu toga ugovora nije zaračunao tuženiku. Tužitelj konačno tvrdi kako su tuženik i SP sklopili 27. veljače 2020. sporazum o međusobnim odnosima kojeg da je također sastavio tužitelj, obračunavajući svoju nagradu u visini naknade za poslovni udjel u ... a ne ukupno ugovorenu naknadu.

6. Tuženik konačno tvrdi kako je u više navrata pitao tužitelja za cijenu pravih usluga, međutim, tužitelj se odbijao očitovati na visinu cijene posla uz obrazloženje da se ne treba ništa brinuti u svezi visine cijene, te na taj način doveo u zabludu tuženika navodeći ga da se radi o pravnom poslu malične vrijednosti a tek po završetku pravnog posla, tužitelj je pozvao na odvjetničku tarifu. Iz e-mail poruka da je vidljivo kako je tužitelj nudio popuste i do 75% posto, iako odvjetnička tarifa propisuje popuste do 50%. Tuženik je doveden u zabludu u svezi visine cijene odvjetničkih usluga, nikad ne bih pristao na usluge tužitelja da ga je isti upoznao s približnim iznosom odvjetničkih troškova.

7. Dakle, među stranka nije sporno da je tužitelj tuženiku sačinio temeljni ugovor između tuženika, ..., DP i ĐP od 30. prosinca 2019., ugovor o osnivanju založnog prava na nekretninama u vlasništvu ... iz [adresa], društveni ugovor o osnivanju novog društva ..., kao i sporazum između tuženika i SP od 27. veljače 2020. ali je sporna visina nagrade koju su pri tome ugovorili.

8. Tužitelj u žalbi navodi kako je sud posve pogrešno utvrdio da postupanje suprotno Kodeksu može biti samo podloga za vođenje disciplinskoga postupka protiv odvjetnika. Kodeks nije izvor materijalnoga prava na temelju kojega bi se moglo odlučiti je li tražbina osnovana i u kojoj visini. Odvjetnička tarifa jest opći akt javno dostupan svakome, pa se predmnijeva da se svatko tko to želi i treba može upoznati s njezinim sadržajem tako da se vrijednost odvjetničkih usluga zna unaprijed. Tuženik neuvjerljivo da predstavlja nerazumijevanje smisla obavljenih radnji, tvrdeći posebno to kako mu je navodno tužitelj rekao da ne treba ništa platiti dok tuženik ne potvrdi/utvrdi cijenu, a tužitelj navodno da je kazao kako odvjetnik ne plaća ništa - ako sve ne prođe jer on samo sastavlja ugovor. Stoga nikakve zablude, pogotovo bitne, ovdje nema, kao što je to pogrešno utvrđeno u presudi, dok niti zahtjev za pobojnost nitko nije istaknuo, tako da je sud postupio ultra petitum, što nije smio. Tužitelj je kako tvrdi doista isprva doista bio zainteresiran steći klijenta na dulje vrijeme ponudivši mu više nego značajan popust za obavljene usluge. Time tužitelj nije povećao cijenu, već ju je snizio, iako je neodlučno to što je tužitelj najavljivao da je s tuženikom spreman postići dogovor te mu je odmah rekao da jednu radnju (sastav društvenoga ugovora) neće naplatiti no sud neosnovano utvrđuje da su stranke postigle dogovor o cijeni usluge, jer da je dosuđen iznos tuženik smatrao dogovorenim bio bi ga platio. Tuženik je konačno pristao platiti 10.000,00 eur u gotovini što tužitelj da radi poreznih obveza nije mogao prihvatiti. Konačno, po žalbi, sud je bio dužan primijeniti odredbu st. 2 čl. 154. ZPP i utvrditi da je tužitelj uspio 100%-tno u pogledu osnove, dok je djelomično uspio tek u dokazivanju visine (cca 21%), a tuženik samo djelomično u pogledu visine (cca 79%), dok uopće nije uspio u pogledu osnove (0%). To znači da je Tužiteljev uspjeh ukupno iznosio 60,5%, a Tuženikov 39,5%, pa žalitelj tvrdi kako je i trošak pogrešno obračunat.

9. Konačno, sud u pobijanoj odluci utvrđuje kako je za vrijeme pružanja predmetnih pravnih usluga, tuženiku na njegov upit o cijenama pravnih usluga, tužitelj odgovarao da će se dogovoriti a da ga nije upoznao sa približnim iznosom troškova zastupanja, čime da ga je doveo u zabludu pa sud primjenjuje čl. 280 stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08 i 78/15, dalje ZOO) prema kojemu je zabluda bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor.

10. Sud dakle utvrđuje kako je volja stranaka u vezi troškova predmetnog zastupanja bila da će se dogovoriti te je tužitelj ponudio cijenu od tadašnjih 75.000,00 kn, koju ponudu je tuženik odbio dok je tužitelj ponudio tadašnjih 50.000,00 kn, koju ponudu je tužitelj odbio a i nakon utuženja je tuženik ponudio iznos od 75.000,00 kn, što je odbijeno pa sud utvrđuje kako je tužitelj postupao protivno pravilima 147 i 148 KOE, dakle, nije prije pružanja predmetnih pravnih usluga upoznao tuženika s približnim iznosom troškova zastupanja, niti je omogućio uvid u odvjetničku Tarifu odgovarajući na inzistiranje tuženika kako će se dogovoriti, na što je tuženik pristao. Tek nakon što je tužitelj obavio predmete pravne usluge, stranke su se pokušale dogovoriti u vezi cijene predmetnih pravnih usluga, ali nisu uspjele, te je tužitelj tuženika doveo u zabludu. Kako su stranke u predmetnim dogovaranjima na kraju ponudile isti iznos od tadašnjih 75.000,00 kn ili 10.000,00 eur, sud smatra da su se na taj način sporazumjeli, pa je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 eura uz zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća izdanog predmetnog računa.

11. No, ovaj sud ne može prihvatiti stav suda prvog stupnja o primjeni normi koje reguliraju pitanje zablude u ovom sporu. Prema čl. 280. st. 2. ZOO, strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude – a ovdje tuženik niti je ustao takvom protutužbom, niti tvrdi ii dokazuje da bi isti zahtjev bio postavljen u nekoj posebnoj parnici. Naime, bitna zabluda ukoliko ovdje kod tuženika prilikom sklapanja ugovora i postoji može biti uzrokom mane volje koja dovodi do posljedice pobojnosti pravnog posla, a nju je moguće ustanoviti jedino konstitutivnom odlukom suda po odgovarajućem tužbenom zahtjevu, a ne u okvirima koje u pogledu prethodnih pitanja za to postavlja ZPP u smislu čl. 12. Dakle, pitanje zablude ne može biti istaknuto kao prigovor tuženika suprotstavljen predmetnom zahtjevu tužitelja za isplatu, ukoliko ne postoji konstitutivan zahtjev za pobijanje pravnog posla temeljem kojeg se isplata traži.

12. Ovo tim više što sud određeni dio zahtjeva tužitelja za isplatu prihvaća, pa nije jasno je li isti uopće obuhvaćen zabludom (jer tuženik tvrdi kako je bio svjestan da nagradu tužitelju mora platiti, ali je u pitanju visina iste) nastup koje utvrđuje sud prvog stupnja.

13. Pri tome svjedok NP, otac tuženika, tvrdi kako je tužitelj govorio da će to lako riješiti i da će se dogovoriti na kraju, a sin da je došao do zaključka da kupi sve ali ne biznis, koji niti danas nije vlasništvo njegova sina. Također, svjedok SP navodi kako je tužitelj tuženiku na njegove višestruke upite odgovarao da će se lako dogovoriti, i da nema neka posebna naknada na kraju. Kasnije ga je tužitelj zvao da ima problema u vezi plaćanja pa da li svjedok može inzistirati kod tuženika da plati par tisuća eura jer da je ured tužitelja stradao u potresu i konačno je tužitelj spominjao u restoranu cifru od 10.000,00 eura da se ne ide u sudske postupke, iako je ranije govorio da će se lako dogovoriti.

14. Tužitelj pak u svome iskazu izričito navodi kako je rekao tuženiku da će napraviti popust, da neće računati jednu radnju time kada su započeli nisu znali točno koje će sve radnje trebati napravili, znao se cilj, ali trebalo je vidjeti koje sve radnje treba napraviti. Sve dogovorene radnje je napravio, tuženik je bio zadovoljan obavljenim poslom te je poslao e-mailom koliko će to koštati što je ispod 1/3 tarife ne računajući radnju koju je odmah rekao da neću naplatiti. Tada su nastali problemi, te je tuženik smatrao da ta usluga vrijedi 2.000,00 - 3.000,00 eura. Saslušani svjedoci zasigurno da nisu bili nazočni kada su dogovarali u vezi plaćanja usluge jer da ne bi nikad te razgovore obavljao pred svjedocima budući da su odvjetnici vezani tarifom ali da se ipak nije rukovodio tad punom vrijednošću posla od petnaest milijuna kuna, pa tako ni račun nije ispostavljen u skladu s tim. O svemu navedenom, postoje podatci odnosno isprave u spisu. U jednom od ugovora je naznačena vrijednost cijelog posla prijenosa na tuženika, ne računajući punu vrijednost, te da mu je išao na ruku. Na upite tuženika govorio je kako je vezan tarifom te da ne može reći koliko će to ukupno koštati iz razloga navodeći kako jedan posao uopće neće naplatiti te da da će mu dati značajan popust što se i dogodilo. Konačno, sam tužitelj iskazuje kako misli da je tuženiku bio rekao da će sve koštati tadašnjih 75.000,00 kn (dana 10.000,00 eur) i ne sjeća se toga točno ali i takav iznos je tuženik odbio navodeći da je to previše, pa da on misli platiti 2 000,00-3000,00 eure i da bi u [adresa] kod odvjetnika dobio za 2 000,00 ili 3 000,00 eura. Potonju ponudu da je tuženiku rekao ili usmeno ili e-mailom ili moguće oboje. Dosta je čekao sa ispostavom računa, nadajući se da će se dogovoriti ali kako do toga nije došlo shvatio je da od dogovora neće biti ništa te je ispostavio račun obračunat u skladu s tarifom, ali obračunat bez spomenute radnje koju je rekao odmah da ću darovati. Tuženika nije posebno upoznao s tarifom, jer je tarifa javna stvar a u jednom razgovoru nevezano za predmetni posao da je tuženik u [adresa] kazao kako je već imao razgovore s odvjetnicima u Hrvatskoj pa je tužitelj time pretpostavio da su mu te stvari poznate jer da je tuženik investirao u Hrvatskoj i prije pa mu je neshvatljivo da to ne bi znao.

15. Zbog pogrešnog pravnog stava suda prvog stupnja o pitanju bitne zablude, valjalo je međutim na pravilno utvrđeno činjenično stanje na jednak način odlučiti o predmetu spora, ali primjenom drugih materijalnih pravnih pravila, jer u ovom slučaju i po navodima samog tužitelja ne radi se o kakvom ugovoru o nalogu predmet kojeg bi bilo zastupanje tuženika od strane tužitelja, već o izradi isprava koje su tuženiku trebale radi izvršenja pravnih poslova u vezi preuzimanja poslovnog udjela u tvrtki.

16. Naime, upravo iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je isti potvrdio tvrdnju o nepostojanju drugačijeg dogovora među stranaka osim onoga da će tuženik platiti manju svotu i da će se dogovoriti, ali je svoju obvezu snizio ponudivši tuženiku isplatu iznosa od 10.000,00 eur, kako to u konačni i sam sud prvog stupnja pravilno prihvaća prilikom odluke o visini zahtjeva, te je ovaj dio zahtjeva pravilno prihvaćen, ali isto temeljem čl. 509. i 613. st. 1. ZOO, prema kojima u odnosu na neku propisanu tarifu kojom bi naknada bila određena na prvom mjestu važi ugovor stranaka kojim su stranke ovakvu naknadu odredile, o čemu je ovdje riječ.

17. I odluka o trošku pravilna je konačno i zakonita jer i pored odluke o osnovu zahtjeva valja reći kako je ovdje u stvari suština spora između stranaka bila u pitanju visine iznosa kojeg je tuženik dužan isplatiti tužitelju, pa je imajući u vidu sve ove okolnosti i odredbu čl. 154. st. 4. ZPP pravilno sud prvog stupnja odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, dok je u pogledu merituma spora temeljem čl. 368. st. 2. ZPP valjalo žalbu protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Sabina Dugonjić