REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod
Poslovni broj: P-147/2024-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Bitunjcu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika APS Hvar d.o.o., ranije Project Market d.o.o., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a odsutnosti tuženika, dana 21. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se provodi na Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, pod poslovnim brojem: Ovr-617/2020, po prijedlogu tuženika Project Market d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 33155390758, kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja ČH, sa prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao ovršenika i to na nekretninama tužitelja upisanima u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 1 jutro 472 čhv, kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 1 jutro 334 čhv, kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 1 jutro 966 čhv (9229 m2), kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 844 čhv (3034 m2), kč. br. [katastarska čestica]., opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 394 čhv (1418 m2), kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćjak Veliki brijeg, površine 914 čhv (3289 m2), kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Ekonomsko dvorište Boljestavci, površine 535, čhv (1924 m2), kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Kuća br. 107, dvorište, zgrada i oranica S. [adresa], površine 3812, te na nekretninama upisanima u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Lukovište, površine 2 jutra 1123 čhv, te na nekretninama upisanima u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica], opisano kao Šuma Haljac, površine 546 čhv, kčbr. [katastarska čestica], opisano kao kanal Haljac, površine 7 čhv.
II. Nalaže se tuženiku APS Hvar d.o.o., naknaditi tužitelju EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], roškove parničnog postupka u iznosu 1.115,59 eura (tisuću sto petnaest eura pedeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja, 21. srpnja 2026., do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu 312,50 eura (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).
Obrazloženje
1. Tužitelj ČH (dalje: tužitelj) je 26. ožujka 2024. protiv tuženika podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Slavonskom Brodu, od dana 12. ožujka 2024. godine, poslovni broj: Ovr-617/2020, koji je tužitelj zaprimio dana 14. ožujka 2024., tužitelj u ponovljenom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu, upućen da u roku od 30 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koju je pokrenuo ovrhovoditelj Project market d.o.o., sada APS Hvar d.o.o., protiv ovršenika, ovdje tužitelja, EH.
1.1. Nadalje, da je rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Ovr-617/2020, od dana 11. siječnja 2021. godine, određena ovrha na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja, na nekretninama upisanima u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 1 jutro i 472 čhv, kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 1 jutro 472 čhv, kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 1 jutro 966 čhv (9229 m2), kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 844 čhv (3034 m2), kčbr. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 394 čhv (1418 m2), kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Veliki brijeg, površine 914 čhv (3289 m2), kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Ekonomsko dvorište Boljestavci, površine 535 čhv (1924 m2), kč. br. Oranica Boljestavci, površine 1016 čhv (3654 m2), kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Kuća br. 107, dvorište, zagrade i oranica E, površine 3812 m2, te na nekretninama upisanima u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], opisano kao Voćnjak Lukovište, površine 2 jutra 1123 čhv, te na nekretninama upisanima u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica], opisano kao Šuma Haljac, površine 546 čhv, kčbr. [katastarska čestica], opisano kao kanal Haljac, površine 7 čhv, a isto rješenje ukinuto je Rješenjem Županijskog suda u Zadru, od dana 01. srpnja 2023. godine, poslovni broj: Gž Ovr-88/2021, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a koji je dakle donio prednje navedeni i opisani zaključak, sukladno kojemu ovršenik, ovdje tužitelj postupa te podnosi predmetnu tužbu.
1.2. Tužitelj navodi da je sklopio je Ugovor o dugoročnom kreditu, broj: 93/04, sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Vinkovci, kojoj je kasnije pripojena Alpe- Adria Bank d.d., a kojoj je kasnije promijenio naziv u Addiko bank d.d., a koja je naknadno prodala svoja potraživanja po predmetnom ugovoru o kreditu tuženiku, Project market d.o.o.
1.3. Tužitelj ističe da su odredbe navedenog Ugovora o dugoročnom kreditu, koji je inicijalno sklopljen sa Slavonskom bankom d.d., ništetne, obzirom da iste sadrže odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, a za koje predmete je sudska praksa već zauzela stajalište, a koji spor se vodio podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošača protiv banaka, kod Trgovačkog suda u Zagrebu, u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak je vođen pod poslovnim brojem: P - 1401/12, u takozvanim predmetnima „Franak”, a koje su potvrđene i po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, te je presudom prednje navedenog suda, utvrđeno kako su tuženici, dakle kreditori, u periodu od 10. rujna 2003. godine, pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedili kolektive interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom određeni egzaktni parametri i način izračuna tih parametara, koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, te da su iste povrijedile prava potrošača i tako što su ugovarale kredite u kojima su iznos kredita i otplatni anuiteti vezani uz valutu švicarski franak. A da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo, kako je istom presudom utvrđeno, izrazitu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka 1.4. Tužitelj posebno ističe kako navedene odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu, od dana 18. kolovoza 2004. godine, broj: 93/04, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziranoga kod javnog bilježnika Miroslav Bračuna, javnog bilježnika iz Slavonskog Broda, od dana 20. kolovoza 2004. godine, pod poslovnim brojem: OU-1022/04, a koji je isti sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Vinkovci, jesu ništetne obzirom da iste nikada nisu bile pojašnjene njemu kao korisniku kredita prilikom zaključenja predmetnog ugovora, niti je isti, prilikom zaključenja ugovora mogao na bilo koji način utjecati na sadržaj istoga. Nadalje, tužitelj napominje i kako su iste odredbe u svezi promjene kamatne stope, kao i one u svezi valutne klauzule, njemu bile u potpunosti nejasne i nerazumljive, zbog čega je očito kako je došlo do izrazite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, kao slabije ugovorne strane u predmetnom ugovornom odnosu.
1.5. u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope, u predmetnom Ugovoru o dugoročnom kreditu, tužitelj ističe kako su ništetne odredbe kojima je kamatna stopa ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke, kao kreditora, obzirom da niti prije, a niti u vrijeme zaključenja Ugovora o dugoročnom kreditu, kako je već prednje i navedeno, banka kao kreditor i tužitelj kao klijent banke, odnosno kao korisnik ugovora o kreditu, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni kamatne stope, a pri čemu navedena odredba o promjeni kamatne stope, predstavlja ključnu ugovornu odredbu, te ista, iako ključna u konkretnom slučaju ovisila je o odluci samo jedne ugovorne strane, dakle banke kao kreditora, dok je korisnik kredita, ovdje tužitelj, na isto mogao samo pristati i isti ugovor potpisati.
1.6. Nadalje, ista odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne samo da je ovisila o odluci jedne ugovorne strane, već u istoj nisu bili precizno utvrđeni uvjeti promjenjivosti i referentne stope za koje se navedena promjena veže, pa stoga ista očito uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a na štetu korisnika kredita, te je time banka, kao kreditor u konkretnom slučaju očito nastupala suprotno važećem Zakonu o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čime je došlo do narušavanja temeljnih načela ugovornog odnosa, a to su dakle načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao i načelo savjesnosti i poštenja. Ističe i kako su u ugovornim odredbama nedostajali jasno definirani parametri u svezi promjene kamatne stope. Nadalje, da je sudska praksa utvrdila kako su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarskog franka prosječnom potrošaču nerazumljive, te stoga kao i takve ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu, propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, odnosno isti su propustili korisnike kredita prije zaključivanja ugovora o kreditu informirati o činjenici kako je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu Euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji , odnosno temeljila se na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bio pod kontrolom Hrvatske narodne banke, a nastavno banke su također potrošače propustile informirati i o činjenici da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone, gotovo u potpunosti izvjestan, kao i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zaključno, ističe prigovor zastare, obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 20. kolovoza 2004. godine, a ovrha je pokrenuta tek 2020. godine, dakle kada je tražbina već zastarjela.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je predmetnu tužbu potrebno odbaciti, a kao razlog za odbačaj tužbe navodi da se predmetna tužba mogla podnijeti samo iz razloga koji su navedeni u žalbi od tužitelja i zaključku u upućivanju u parnicu. Samim time, svi navodi koji su navedeni u ovoj tužbi, ali nisu navedeni u žalbi i zaključku o upućivanju u parnicu, da se ne smiju uzeti u obzir sukladno čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona (dalje: OZ). Ukazuje se sudu da je ovršenik upućen u parnicu sa zaključkom ovršnog suda samo radi preispitivanja ništetnosti. Ukazuje da tužitelj u tužbi ističe dodatne navode koji doslovno nisu u vezi sa žalbenim navodima u ovrsi i zaključkom o upućivanju u parnicu pa tako tužitelj u tužbi ističe navod o zastari, a što nije dopušteno niti može biti predmet raspravljanja u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Slijedom navedenoga, predlaže odbaciti tužbu, a podredno zanemariti sve navode koje tužitelj ističe u tužbi, a koji nisu bili istaknuti u žalbi u ovrsi i radi kojih tužitelj nije bio upućen u parnicu. Da se takvi navodi valjaju zanemariti u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ukazuje na odredbe čl. 50. do čl. 55. OZ-a te se tuženik poziva na stav Visokog trgovačkog suda u Zagrebu izražen u odluci broj PŽ- 1367/07 od 19.05.2010.
2.1. Ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na tuženika, navodeći da tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom nego sa Addiko bank d.d. (prije tvrtka: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877 (dalje: Banka) kojoj je pripojena Slavonska banka d.d. [adresa] sa sjedištem u [adresa], MBS: 030002102. Osim toga, da tuženik nije preuzeo ugovornu poziciju Banke u smislu čl. 127. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) nego je na tuženika prenesena dospjela tražbina u smislu čl. 80. ZOO-a temeljem Ugovora o cesiji između Addiko Bank d.d. kao cedenta te Project Marketa d.o.o. kao cesionara solemniziranog po javnom bilježniku Ilinka Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-11374/2019, i to dospjela tražbina nastala uslijed raskida / otkaza Ugovora o kreditu od strane Banke zbog neizvršavanja obveza plaćanja kredita, a što je potvrđeno izdavanjem potvrde ovršnosti. Obzirom da tuženik nije niti je ikada bio stranka Ugovora o kreditu, isticanje ništetnosti samog Ugovora o kreditu u bilo kojem dijelu prema tuženiku je promašeno.
2.2. Tuženik napominje da solemnizirani Ugovor o kreditu (osim što je ovršna isprava) predstavlja javnobilježnički akt, a takav akt je javna isprava koja se ima smatrati istinitom dok se ne dokaže suprotno te da tužitelj ne može pukim tvrdnjama zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetnih isprava već moraju podnijeti i predložiti konkretne i prikladne dokaze kojima potkrjepljuju svoje navode. Nadalje, da je neosnovan navod da je Ugovor o kreditu ništetan i to uzimajući odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/12 od 04.07.2013, Visokog trgovačkog suda br. Pž - 7129/13 od 13.06.2014. , Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 09.04.2015., Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev 2221/187 od 3. rujna 2019. U predmetnim odlukama, a i u svim ostalim odlukama povodom kolektivne tužbe, nema niti jedne riječi da su u cijelosti ništetni ugovori o kreditu. Štoviše, sudovi u kolektivnom postupku su zauzeli stajališta da nisu u cijelosti ništetni ugovori o kreditima (str. 51. odluke Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018.), a to je dodatno potvrdio u oglednom postupku Vrhovni sud RH odlukom posl.br. Gos-1/2019 od 04.03.2020. Valja istaknuti i to kako ništetnost jedne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost čitavog ugovora.
2.3. Nadalje, da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava te je Ugovor o kreditu svakako valjan jer kredit temeljem Ugovora o kreditu nije izražen u kunskoj protuvrijednosti valute CHF nego EUR, dok su sudovi u kolektivnom postupku isključivo razmatrali potrošačke ugovore o kreditu koji su sadržavali odredbu o kunskoj protuvrijednosti valute CHF, a osim toga, tužitelj zanemaruje da je Ugovor o kreditu sklopljen za poduzetničke potrebe, a ne potrošačke, što je vidljivo iz članka 2. Ugovora o kreditu u kojem je jasno i nesporno navedeno da se odobrava kredit po Programu poticanja razvoja i obnove poljoprivrede za podizanje dugogodišnjih nasada šljive, kupovinu traktora i potrebe mehanizacije, adaptaciju hladne komore i za ograđivanje nasada. Obzirom da je Ugovor o kreditu poduzetnički, nema pozivanja na ništetnost koja je isključivo povezana sa potrošačkim ugovorima.
2.4. Dalje navodi da tužitelj pozivanjem na ništetnost i Zakon o zaštiti potrošača neizravno ukazuje na primjenu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, ZZP) budući da smatra da je naslovni sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Time neizravno ukazuje i na primjenu odredbe članka 502.c ZPP -a. Stav je tuženika da naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS, a i drugih odluka u kolektivnom postupku - budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP -a. Međutim, čak i kada bi se uzelo da su članci 502.c ZPP-a i 138.a ZZP/07 mogli primijeniti, tuženik ističe da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti. Naime, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. U konkretnom slučaju tužitelj ne traži naknadu štete. Drugim riječima, iako je zakonodavac dao jasnu uputu u pogledu pravnog osnova zahtjeva u posebnim parnicama koje se temelje na utvrđenjima iz kolektivne tužbe, tužitelj istu nije poštovao, a zbog čega se ne može niti pozivati na spomenuta pravna utvrđenja.
2.5. Podredno, da odredba Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamate nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima niti je nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003., dalje: ZZP/03). Tuženik ističe i da odredbe Ugovora o kreditu ne mogu biti smatrane ništetnima niti iz razloga navodne neodređenosti i neodredivosti činidbe sukladno člancima 270. i 272. ZOO -a. U kontekstu promjenjivosti kamatne stope, nije ugovorena činidba korisnika kredita već samo da je kamatna stopa promjenjiva, način njezine promjene i suglasnost stranaka sa promjenom. Ništa više i ništa manje od toga. Prema tome, spomenuti članci Ugovora o kreditu ne mogu biti ništetni pozivom na članak 270. ZOO -a. Prema tome, tuženik smatra da je činidba iz Ugovora o kreditu bila određena odnosno odrediva budući da Ugovor o kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti (članak 272. st. 1. ZOO-a). Naime, Ugovor o kreditu je jasno odredio da korisnik kredita ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta. Nitko od ugovornih strana Ugovora o kreditu nije niti jednom od sklapanja Ugovora o kreditu prigovorio da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena i/ili neodrediva. Smisao članka 272. ZOO-a leži u tome da činidba iz svakog ugovora mora biti određena ili odrediva iz razloga da je se može prisilno ostvariti. Ukoliko činidba ne bi bila određena ili odrediva onda ista ne bi bila utuživa. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu jasno određuje da korisnik kredita vraća predmetni kredit plaćanjem mjesečnih anuiteta. Prema tome, pozivom na izračune anuiteta moguće je vrlo lako utvrditi svaku pojedinu činidbu - plaćanje anuiteta. Iz svega gore navedenog jasno proizlazi da je odredba kamatne stope iz Ugovora o kreditu određena, jasna i razumljiva.
2.6. Dalje navodi da tužitelj ničime nije dokazao da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na način promjene kamatne stope nepoštene. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP/03 osobito članci 81., 84. i 87. Sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, da sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema tome, da bi odredba Ugovora kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,
b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,
c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.7. Tuženik smatra da se sa tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom te kredita u EUR ili drugoj valuti (CHF, HRK), ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa u valuti EUR. Nadalje, da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije podložna testu poštenja. Jasna je već iz značenja same riječi promjenjiva nesporno nije fiksna. Na kraju, predmetne odredbe da su razumljive, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je ujedno dužna primijeniti očekivanu pažnju. Također, da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima koje proizlaze iz članka 57. i 59. Zakona o javnom bilježništvu protumačila i objasnila tužitelju smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.
2.8. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna, što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se „kocka” mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom.
2.9. Tuženik ističe da čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništețną, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamata koja je početno ugovorena u Ugovoru o kreditu (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane Banke. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim o odnosima.
2.10. Tuženika navodi da tužitelj zanemaruje da su sudovi u kolektivnom postupku procjenjivali ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF na način da su uspoređivali valutu CHF sa valutom EUR te zauzeli stav da je valuta EUR povoljnija za potrošača jer je EUR stabilniji, povezan sa manjim rizicima te zaštićen putem HNB-a. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule EUR, tužitelj i Banka dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi Banke nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenoga, da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu EUR bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom poduzetniku nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na EUR podložan promjenama.
2.11. Nadalje, da iz predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da su se sredstva kredita koristila u potrošačke svrhe pa samim time nema pozivanja na ništetnost koja je ustanovljena isključivo za potrošačke ugovore. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da su kreditna sredstva korištena za potrošačke svrhe nego upravo suprotno proizlazi iz Ugovora o kreditu. Još jednom se ukazuje na čl. 2. Ugovora o kreditu u kojem je jasno i nesporno navedeno da se tužitelju odobrava kredit po Programu poticanja razvoja i obnove poljoprivrede za podizanje dugogodišnjih nasada šljive, kupovinu traktora i potrebe mehanizacije, adaptaciju hladne komore i za ograđivanje nasada. Slijedom navedenog, Ugovor o kreditu je valjan obzirom da se od poduzetnika, ovdje tužitelja, očekuje povećana pažnja prilikom sklapanja pravnih poslova. Zakon ne predviđa da bi se potrošačka svrha trebala podrazumijevati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Direktiva VIJEĆA 93/13/EEZ jasno navodi da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a Zakon o potrošačkom kreditiranju da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima predmetnim zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.
2.12. U odnosu na razlog iz čl. 50. st. 1 .t. 11. OZ-a - zastara tražbine, ističe da je prigovor zastare neosnovan te pojašnjava da se ovrha Općinskog suda u Slavonskom Brodu, posl.br. OVR-617/20 po ovrhovoditelju, ovdje tuženiku protiv ovršenika, ovdje tužitelja, vodi na temelju ovršne isprave na koju je stavljena potvrda ovršnosti sa ovršnošću 7.9.2009. Potvrda ovršnosti sa iskazanim datumom ovršnosti je dokaz dospijeća cjelokupne tražbine sukladno čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu. Prijedlog za ovrhu u citiranom ovršnom predmetu je podnesen 22.12.2020. s time da se treba napomenuti da je prijašnji vjerovnik Addiko bank d.d. prethodno vodio sudsku ovrhu na istoj nekretnini radi istog duga protiv ovršenika, ovdje tužitelja, a koja se ovrha vodila pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu, posl.br. Ovr-1796/2010 prijašnja ovrha je dovela do prekida zastare. Osim toga, a radi naplate predmetnog dugovanja, prethodni vjerovnik Addiko banka d.d. je podnijela na Finu bjanko zadužnicu izdana od EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nositelj Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Katalinić, Saša Katalinić, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solemnizirana po javnom bilježniku Miroslav Bračun iz Slavonskog Broda dana 28.04.2011. pod posl. br. OV - 8374/11, Zadužnicu izdanu od ČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], potpis ovjeren kod javnog bilježnika Miroslav Bračun iz Slavonskog Broda dana 24.04.2008. pod brojem OV-11583/2008.
2.13. Tuženik navodi da se na pitanje zastare primjenjuje odredba čl. 233. st. 1. ZOO jer se radi o tražbini koja je utvrđena javnobilježničkim aktom odnosno solemniziranom privatnom ispravom, a takve tražbine zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare, a rok zastare se računa od datuma ovršnosti te ujedno se primjenjuje i odredba čl. 222. ZOO-a koja tražbinu štiti od prigovora od zastare ukoliko je tražbina osigurana hipotekom, a što je ovdje slučaj. Uzimajući činjenice te zakonske odredbe, nikako nije moglo doći do zastare tražbine. Slijedom navedenoga, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.
3. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je cjelokupan spis Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: Ovr-617/2020 koji je priložen ovom spisu, a u kojemu je tužitelj zaključkom (i rješenjem) od 12. ožujka 2024. poslovni broj Ovr-617/2020-30 upućen pokrenuti ovaj parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (str. 112-115 priklopljenog spisa), spis predmeta posl. broja Ovr-1796/2010, pročitana je dokumentacija koja se odnosi na predmetnu ovrhu i to Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 93/04 od 18. kolovoza 2004. (str. 8-12 priklopljenog spisa Ovr- 617/2020 i 3-10 spisa Ovr-1796/2010), Ugovor o cesiji od 27. prosinca 2019. (str. 22- 24 priklopljenog spisa Ovr-617/2020) kao i ostali privitci priloženi uz prijedlog za ovrhu te rješenje o ovrsi od 11. siječnja 2021. (str. 1-31), pročitana je žalba ovršenika, ovdje tužitelja protiv rješenja o ovrsi od 22. siječnja 2021. (str. 35-39 spisa Ovr-617/2020), dokumentacija Addiko Bank d.d. koja se odnosi na aktivaciju zadužnica izdanih od strane tužitelja pod brojem OV-8374/11 od 28. travnja 2011. i OV-11583/2008 od 24. travnja 2008. i preslika bjanko zadužnice OV-11583/2008 (str.77-80), podaci Financijske agencije (dalje: Fine) o stanju zadužnica OV-8374/11 i OV-11583/2008 (str.84,98), dokumentacija Addiko Bank d.d. o činjenici namirenja tražbine po zadužnicama -Specifikacija izvršenja osnove za plaćanje OV-11583/08 te preslika bjanko zadužnice broj: OV-8374/11 od 28. travnja 2011. (str.103-111) te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str.114-115). Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
4. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se protiv njega kao ovršenika vodi kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu, broj Ovr- 617/2020, a na koju parnicu je tužitelj rješenjem i zaključkom Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: Ovr-617/2020-30 od 12. ožujka 2024, kao ovršenik upućen na pokretanje parnice protiv tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom .
6. Između stranaka u postupku nije sporno da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj protiv ovdje tužitelja kao ovršenika pokrenuo ovršni postupak temeljem ovršne isprave
– Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 93/04 od 18. kolovoza 2004. sklopljenog dana 18. kolovoza 2004. između Slavonske banke d.d., Podružnica Slavonski Brod kao kreditora i tužitelja kao dužnika te da je ovrha određena na nekretninama u vlasništvu ovdje tužitelja.
6.1. Sporno je je li tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari budući da nije sklopio Ugovor o kreditu sa tužiteljem, sporno je je li nastupila zastara tražbine utvrđene predmetnom ovršnom ispravom, sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne u smislu Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
7. Iz ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 93/04 od 18. kolovoza 2004. (str.8-12 priloženog spisa Ovr-617/2020) proizlazi da je isti potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda, dana 20. kolovoza 2004. pod brojem OU-1022/2004, dakle da navedena privatna isprava predstavlja ovršnu ispravu temeljem odredbe članka 23. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17,131/20, dalje: OZ) te da je na istoj otisnuta klauzula ovršnosti dana 7. rujna 2009.
7.1. Iz ugovora o cesiji od 27. prosinca 2019. (str. 22-25 priklopljenog spisa Ovr- 617/2020) proizlazi da je isti sklopljen između ranijeg vjerovnika Addiko Bank d.d. i novog vjerovnika Project Market d.o.o. (sada APS Hvar d.o.o.), kojim je dospjela tražbina iz Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 93/04 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prenesena na novog vjerovnika, ondje ovrhovoditelja, a ovdje tuženika te da je ugovor o cesiji potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek dana 27. prosinca 2019. pod brojem OV-11374/2019.
7.2. Prigovor promašene pasivne legitimacije za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nije osnovan jer nije sporna činjenica da je upravo tuženik ovrhovoditelj u ovršnom postupku posl. broja Ovr-617/2020 iz kojeg je ovršenik upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a ne neka treća osoba te da je Ugovorom o cesiji na njega prenesena tražbina iz ovršne isprave, predmetnog Ugovora o kreditu.
7.3. U žalbi izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-617/2020 od 11. siječnja 2021. tužitelj navodi da nema nedospjelih neizmirenih obveza prema ovrhovoditelju temeljem ovršnih isprava na kojima se temelji ovršni prijedlog u iznosu kako to ovrhovoditelj navodi u pobijanom ovršnom prijedlogu, da na temelju ovršne isprave nije jasno koji je ukupan iznos koji ovrhovoditelj potražuje od ovdje tužitelja kao ovršenika temeljem predmetnog prijedloga za ovrhu. Osporava u cijelosti visinu novčane tražbine ovrhovoditelja te ističe da je sud određivanjem predmetne ovrhe postupio protivno odredbi članka 80. b. stavka 2. Ovršnog zakona jer je pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža trebao uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito je li vrijednost tražbine koja se namiruje manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu što u konkretnom slučaju nije učinio obzirom da je odredio ovrhu na nekretninama koja višestruko premašuju vrijednost glavnice.
7.4. Iz zaključka ovoga suda od 12. ožujka 2004. proizlazi da je ovršenik, ovdje tužitelj upućen pokrenuti parnični postupak radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, ali nije navedeno iz kojeg iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. OZ-a, premda iz sadržaja obrazloženja zaključka proizlazi da je ovršni sud utvrdio da je ovršna isprava na temelju koje je određena predmetna ovrha, Ugovor o kreditu koji kao javnobilježnički akt nije prošao sudsku kontrolu provjere eventualno nepoštenih ugovornih odredaba postupajući na taj način po službenoj dužnosti sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog na sastanku Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022.
7.5. Ovršni sud se pritom ne osvrće na navode ovršenika ovdje tužitelja da nema dospjelih neizmirenih obveza prema ovrhovoditelju, dakle na žalbeni razlog iz čl. 50. stavka 1. točke 9. OZ-a.
7.6. Prema članku 52. stavku 5. i 55. stavku 3. OZ tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. Slijedom navedenoga, tužitelj je u parnici ovlašten dokazivati razloge koje je sam istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu neovisno što isti razlog nije naveden u zaključku ovršnog suda od 12. ožujka 2004. jer bi postupanje isključivo po tako postavljenom zaključku predstavljalo pretjerani formalizam zbog kojega je povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu. Pretjerani formalizam u odlučivanju sudova postoji onda kada su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava bez uzimanja u obzir konteksta i sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline s aspekta zaštite ustavnih prava, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske zbog čega je takva primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva (tako Ustavni sud, U- III-2148/2009 od 13. studenoga 2014., U-III-3763/2023 od 1. listopada 2025.). Isto tako, pretjerani formalizam postoji u slučajevima vrlo strogog tumačenja postupovnog pravila koje sprječava ispitivanje osnovanosti tužbe.
7.7. Iz dokumentacije koju su dostavile Addiko Bank d.d. i Financijska agencija u ovom postupku proizlazi da je tužitelj izdao dvije zadužnice broj OV-8374/11 od 28. travnja 2011. i OV-11583/2008 od 24. travnja 2008., da zadužnica OV-8374/11 nikada nije bila evidentirana u Financijskoj agenciji dok je zadužnica OV-11583/2008 bila aktivirana 5. ožujka 2010. i naplaćena je sukladno Specifikaciji Financije agencije (str.104-108). Iz specifikacije na str. 108 spisa jasno proizlazi da je tražbina po predmetnoj zadužnici OV-11583/2008 u cijelosti naplaćena te da nema nenaplaćene tražbine.
8. Analizirajući navode žalbe koju je tužitelj podnio protiv rješenja o ovrsi, sud je utvrdio da isti u žalbi navodi da "nema nedospjelih neizmirenih obveza prema ovrhovoditelju temeljem ovršnih isprava na kojima se temelji ovršni prijedlog u iznosu kako to ovrhovoditelj navodi u pobijanom ovršnom prijedlogu.", iz čega jasno proizlazi da ovršenik, ovdje tužitelj prvenstveno ističe žalbeni razlog iz čl. 50. stavka 1. točke 9. OZ-a.
8.1. Iz zaključka i rješenja ovršnog suda poslovni broj Ovr-617/2020-30 od 12. ožujka 2024. u izreci odluke ovršnog suda nije decidirano navedeno iz kojeg žalbenog razloga je tužitelj upućen na pokretanje parničnog postupka. Iz obrazloženja istoga proizlazi da je na parnicu upućen radi provjere eventualne nepoštenosti i ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu
8.3. Međutim, tužitelj tužbom koju je podnio u ovoj pravnoj stvari ne navodi pogrešno utvrđenu visinu tražbine kao jedan od razloga za nedopuštenost ovrhe niti prilaže dokaze za utvrđenje ove činjenice pa sud jedino može zaključiti da tužitelj uopće tužbu nije niti podnio iz ovoga razloga, nego samo iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona. S obzirom da je prema odredbi članka 7. ZPP - a tužitelj bio dužan u tužbi iznijeti i obrazložiti sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev te predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice prvostupanjski sud nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile zbog čega prvostupanjski sud nije ispitivao je li visina njegove tražbine pogrešno utvrđena predmetnim rješenjem o ovrsi.
8.4. Obzirom na stav izražen u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3357/2018 od 26. listopada 2021. prema kojem je sud u okviru parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom dužan po službenoj dužnosti paziti na ništetnost određenoga pravnog posla temeljem kojeg je pokrenuta ovrha valja reći da i u toj odluci sud ističe da su sudovi po članku 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999.88/2001, 35/2005 , dalje: ZOO/91, sada odredba članka 233. ZOO/05, koji se u ovom postupku primjenjuje obzirom na trenutak nastanka predmetnog obveznog odnosa) po prigovoru ugovorne strane kao zainteresirane osobe ili po službenoj dužnosti, ovlašteni u okviru činjeničnih navoda tužbe, procijeniti valjanost spornog pravnog posla.
8.5. Ovršni sud u rješenju i zaključku od 12. ožujka 2024. navodi da je ovršenik potrošač, ali svoju odluku ne obrazlaže. Iz spisa predmeta posl. broj Ovr -617/202o proizlazi da ovršni sud na navedenu okolnost "postojanja svojstva potrošača" tužitelja, ondje ovršenika nije saslušao pa je nejasno temeljem čega zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, saslušan u predmetnom parničnom postupku tužitelj je iskazao da je kredit podigao za renovaciju obiteljske kuće. Međutim, iz odredbe članka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je banka odobrila dugoročni kredit uz valutnu klauzulu po Programu poticanja razvoja i obnove poljoprivrede za podizanje dugogodišnjih nasada šljive, kupovinu traktora i potrebe mehanizacije, adaptaciju hladne komore i za ograđivanje nasada, slijedom čega je u pravu tuženik kada navodi da iz Ugovora o kreditu proizlazi da se ne radi o potrošačkom ugovoru.
Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/2012., dalje u tekstu: ZID ZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.
Slijedom navedenoga, kako je ovršni sud pogrešno utvrdio da je tužitelj, ondje ovršenik potrošač u predmetnom obveznopravnom odnosu, ovaj je sud po službenoj dužnosti utvrdio da tužitelj nema svojstvo potrošača kao nužan preduvjet primjene odredaba ZZP/03 o ništetnim odredbama predmetnog Ugovora. Naime, prema Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. potrošač uvijek mora biti fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.
8.6. Slijedom navedenoga, predmetna ovrha nije nedopuštena iz razloga ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu. Posebno se napominje da je odredbom čl. 324. ZOO propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Potrošački ugovor može opstati na snazi i bez ništetne odredbe kojom se redovna kamatna stopa mijenjala prema jednostranoj odluci kreditora (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/18-2 od 19. ožujka 2019.) i kod ugovaranja valutne klauzule, ali je u postupku potrebno utvrditi vještačenjem koliko je zbog primjene ništetnih odredbi dužnik preplatio kako bi se mogao utvrditi iznos za koji je ovrha nedopuštena.
8.7. Jednako tako, u odnosu na spornu odredbu vezanu uz valutnu klauzulu u EUR, u prvom redu nije moguće pozivanje na pravna utvrđenja iz presude po kolektivnoj tužbi (niti se tužiteljica na to poziva) jer je predmet kolektivne tužbe bila valutna klauzula u CHF, koja je prema utvrđenjima iz presude po kolektivnoj tužbi bila vezana uz specifične valutne rizike koji se uvelike razlikuju od rizika vezanog uz valutnu klauzulu u kojoj je glavnica vezana u kunsku protuvrijednost EUR. Sud u predmetnom slučaju nije vezan presudama donijetim u postupku kolektivne zaštite potrošača koji su zaključili s bankama ugovore o kreditu u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF jer se iste odnose samo na ugovore o kreditu u CHF. To stoga što te presude nemaju obvezujući učinak na pojedinačno pokrenute postupke potrošača iz ugovora o kreditima koji se odnose (kao što je to u konkretni slučaju) na ugovore sklopljene u valuti EUR pa su tužitelji u svakom pojedinom slučaju dužni dokazati radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama. To znači da u predmetnom slučaju ne dolazi do primjene odredba čl. 502.c ZPP-a jer naprijed navedene odluke (ne samo u parnicama za naknadu štete) ne obvezuju sud u pojedinačnim postupcima pokrenutim radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o kreditima u valuti EUR, što nije bilo predmet kolektivnog spora.
9. Analizom izvedenih dokaza utvrđeno je:
- da rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr- 617/2020 od 11. siječnja 2021. određena ovrha na temelju ovršne isprave – Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 93/04 od 18. kolovoza 2004., na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja pobliže označenima u izreci presude,
- da je navedeni ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda, dana 20. kolovoza 2004. pod brojem OU - 1022/2004dakle da isprava predstavlja ovršnu ispravu temeljem odredbe članka 23. stavka 1. OZ-a te da je na istoj otisnuta klauzula izvršnosti u odnosu na tužitelja dana 7. rujna 2009.,
- da spisu predmeta poslovnog broja Ovr-617/2020 prileži Ugovor o cesiji sklopljen između ranijeg vjerovnika Addiko Bank d.d. i novog vjerovnika Project Market d.o.o. (sada APS Hvar d.o.o.), kojim je dospjela tražbina iz Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 93/04 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prenesena na novog vjerovnika, ondje ovrhovoditelja, a ovdje tuženika,
- da je ugovor o cesiji potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek dana 27. prosinca 2019. pod brojem OV-11374/2019. čime je utvrđena aktivna legitimacija ovrhovoditelja u ovrsi, odnosno pasivna legitimacija ovdje tuženika u predmetnoj pravnoj stvari,
- da je protiv rješenja o ovrsi ovršenik, ovdje tužitelj izjavio žalbu 22. siječnja 2021., pozivajući se na razloge ništetnosti Ugovora u skladu sa zaključkom ovršnog suda kojim je upućen na pokretanje parničnog postupka te zbog nastupa zastare potraživanja,
- da je zaključkom ovoga suda od. poslovni broj: Ovr-617/2020-30 ovršenik, ovdje tužitelj upućen pokrenuti parnični postupak bez navođenja žalbenog razloga zbog kojega se upućuje u parnicu,
- da tužitelj u žalbi nije istaknuo prigovor zastare dok je istaknuo tek u tužbi od 26. ožujka 2024. na što upućuje tuženik u odgovoru na tužbu,
- da je tužitelj izdao dvije zadužnice broj OV-8374/11 od 28. travnja 2011. i OV- 11583/2008 od 24. travnja 2008., da zadužnica OV-8374/11 nikada nije bila evidentirana u Financijskoj agenciji dok je zadužnica OV-11583/2008 bila aktivirana 5. ožujka 2010. i naplaćena je sukladno Specifikaciji Financije agencije (str.104-108)
- te da je tražbina po predmetnoj zadužnici OV-11583/2008 u cijelosti naplaćena te da nema nenaplaćene tražbine (specifikacija na str. 108 spisa), dakle da je tražbina vjerovnika iz predmetnog Ugovora o kreditu prestala namirenjem u postupku izravne naplate temeljem predmetne zadužnice,
- da tuženik nije osporio sadržaj navedenih isprava niti okolnost da je tražbina po istima namirena premda mu je navedena dokumentacija dostavljena 30. siječnja 2026. (str.112).
9.1. Slijedom navedenoga, kako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, odlučeno je kao u izreci presude.
9.2. Prema odredbi članka 21. točke 4. OZ-a ovršne isprave su ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava. Sve dok ne nastupi zastara tražbine, vjerovnik može pokretati ovršni postupak radi prisilnog ostvarenja svoje tražbine koju ima prema dužniku.S obzirom da se tužitelj u žalbi nije pozivao na zastaru potraživanja to se u ovom postupku ne može s uspjehom pozivati na taj žalbeni razlog kako to pravilno ukazuje tuženik. Međutim, sve i da je pozivanje na zastaru dopušteno u ovom postupku zastara tražbine nije nastupila jer nije protekao desetogodišnji rok iz članka 379. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:53/91., 73/91.,3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99.,88/01., dalje: ZOO/91, sada odredba članka 233. ZOO/05) koji se u ovom postupku primjenjuje obzirom na trenutak nastanka predmetnog obveznog odnosa, budući je na predmetnom Ugovoru kao ovršnoj ispravi otisnuta klauzula ovršnosti u odnosu na tužitelja dana 7. rujna 2009., dok je zastara prekinuta pokretanjem ovrhe 24. svibnja 2010. koja se kod ovoga suda vodila pod poslovnim brojem Ovr-1796/2010 i koja je pravomoćno obustavljena 4. lipnja 2020.
(str. 75-76 priloženog spisa Ovr-1796/2010).
10. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 1.327,23 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).
10.1. Tužitelj zastupan po punomoćniku popisao je trošak postupka u iznosu 1.428,09 eura. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP -a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za zastupanje na pripremnom ročištu 5. ožujka 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 20. svibnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr.9.5., 25% nagrade), za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 8. siječnja 2026. i 10. lipnja 2026. za svako u iznosu 200,00 eura (Tbr.9.1. Tarife) što ukupno iznosi 850,00 eura, uvećano za PDV (Tbr.46) u iznosu 212,50 eura i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 eura, ukupno iznosi 1.115,59 eura pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
10.2. U preostalom dijelu za iznos od 312,50 eura zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan jer je trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu 20. svibnja 2025. popisao u iznosu 200,00 eura sukladno Tbr.9.1. Tarife, a radi se o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja pa mu pripada nagrada po Tbr.9. 5. Tarife u visini 25% nagrade, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude budući na isto nije pristupio pa nema pravo na nagradu te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.
10.3. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP tužitelju je dosuđena zatražena zakonska zatezna kamatu tekuća od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuća od 21. srpnja 2026. do isplate.
Slavonski Brod, 21. srpnja 2026.
Sutkinja
Marina Smaić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
O tome obavijest:
1. Tužitelj po punomoćniku Josipu Bitunjcu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, e- oglasna ploča.
2. Tuženik APS Hvar d.o.o., e-oglasna ploča.
