Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-325/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog UG, zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnja - iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18,126/19, 84/21, 114/22 i 114/23 - u daljnjem tekstu: KZ/11) i drugih, rješavajući povodom žalbe optuženog UG izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-993/2023-36 od 19. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog UG kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog UG, zbog počinjenja dva kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnja - iz članka 139. stavka 2. KZ/11 i – nametljivo ponašanje – iz članka 140. stavka 1. KZ/11, činjenično pobliže opisana u izreci presude. Na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11 optuženom UG utvrđena je kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 140. stavka 1. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci i primjenom članka 51. KZ/11 optuženi UG osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci te mu je, na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako optuženik u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članak 73. KZ/11 optuženom UG izrečena je sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve VG u trajanju 3 (tri) godine.

1.2. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu ako optuženik krši obveze određene sigurnosnom mjerom iz članka 73. KZ/11.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 i 80/22 – u daljnjem tekstu: ZKP) u svezi članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP optuženi UG je dužan na ime troškova kaznenog postupka platiti paušalnu svotu u iznosu 300,00 eura.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi UG po braniteljici Gordani Grubeša, odvjetnici iz Zagreba, a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

3. Žalba optuženog UG nije osnovana.

4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim, ne navodi točno iz koje osnove članka 468. stavka 1. ZKP se žali, ali s obzirom da ističe da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza proizlazi da se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP. Navedeno optuženik obrazlaže na način da ističe da je oštećenica na raspravi navela da joj je optuženik u prijetećem smislu rekao „Dođi na sud!“, dok je pred službenicima policije navela da joj je prijetio smrću, a potom nakon predočenja razlika u njezinom iskazu oštećenica je navela da se ne sjeća je li joj optuženik prijetio smrću ili je to ona samo tako protumačila s obzirom na optuženikovo ponašanje tom prilikom . Iz zapisnika o ispitivanju oštećenice proizlazi da je sud vjerno prenio sadržaj tih zapisnika u razlozima presude i to na način kako to navodi optuženik u žalbi, a što upućuje na zaključak da nije počinjena navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Međutim, druga je stvar što optuženik pogrešno smatra da je sud analizirajući i ocjenjujući iskaz oštećenice izveo pogrešan zaključak da joj je on uputio inkriminiranu prijetnju, a što i on osporava u svom iskazu. Iz navedenog proizlazi da se optuženik u tom dijelu žali iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz koje žalbene osnove se žali i u odnosu na kazneno djelo iz članka 140. stavka 1. KZ/11.

4.1. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11 optuženik, u bitnome, kako je to naprijed navedeno, navodi da oštećenici u inkriminiranom događaju nije uputio prijetnju smrću već joj je samo rekao da dođe na sud svjedočit i. Navodi da to proizlazi i iz njezinog iskaza s rasprave, a smatra da sud ne može presudu temeljiti na nekonfrontiranom iskazu oštećenice pred policijskim istražiteljem . U odnosu na inkriminirani događaj iz iskaza optuženika proizlazi da je došao pred stan oštećenice i da ju je pitao hoće li doći na sud svjedočiti. Tom prilikom su se posvađali, ali nije joj prijetio niti ju je udario. Iz iskaza svjedokinje RG proizlazi kako je vidjela da NN muškarac širi ruke prema NN ženskoj osobi, da nešto raspravljaju, ali zbog udaljenosti nije čula što govore. U jednom trenutku je ženska osoba zaobišla tog muškarca i nastavila se kretati, a on ju je potom udario rukom u potiljak, nakon čega je ženska osoba poskočila, uznemirila se i probl ijedila te je došla do nje gdje su razmijenile podatke. Oštećenica je prilikom ispitivanja pred policijskim istražiteljem navela da ju je optuženik dočekao pred zgradom u kojoj stanuje, krenula se udaljavati od njega, međutim on ju je sustigao i zaprijetio joj je riječima „Ubit ću te samo dođi na sud!“, a nakon što mu je odgovorila da će doći na sud ponovno joj je zaprijetio da će ju ubiti, a potom ju je udario dlanom po g lavi, nakon čega je otišla do djevojke koja je u blizini stajala. Na raspravi je oštećenica istovjetno opisala dinamiku događaja, međutim, što se tiče upućenih prijetnji navela je da se ne sjeća je li joj optuženik prijetio da će ju ubiti ili je ona to tako protumačila s obzirom na njegovo postupanje prema njoj. Ponovno ispitana na raspravi 19. studenog 2024. oštećenica je navela da ju je optuženik „presreo na ulici i na prije rečeni način joj je pri jetio i fizički ju napao.“ Prema tome oštećenica je na raspravi navela da joj je optuženik uputio prijetnju i to na način kako je to navela u ranijem iskazu pa kada se ima na umu da je upućenu prijetnju jasno navela i opisala kako je do nje došlo kada je ispitana pred policijskim istražiteljem onda su u tom slučaju radi o konfornitranom iskazu s rasprave u kojem je oštećenica navela joj je upućena prijetnja kako je to ranije tvrdila. Kada se ima na umu da optuženik osim verbalnog sukoba s oštećenicom poriče da ju je tom prilikom udario, a iz iskaza oštećenice i svjedokinje RG proizlazi suprotno, onda je prvostupanjski sud pravilno iskaz optuženika u tom dijelu ocijenio nevjerodostojnim, a prihvatio je iskaz oštećenice te je optuženika pravilno proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11.

4.2. U odnosu na kazneno djelo iz članka 140. stavka 1. KZ/11 optuženik, u bitnome, navodi da iz provedenog dokaznog postupka i to iskaza oš tećenice ne proizlazi potreban intenzitet navodnog protupravnog postupanja jer je oštećenica navela da je na njezina vrata dolazio najmanje 10 puta u inkriminiranom periodu, a za ostvarenje obilježja inkriminiranog kaznenog djela potrebno je da protupravno postupanje bude ustrajno i kroz dulje vrijeme. Također ističe da iz iskaza oštećenice proizlazi da ga (optuženika) odmah, kada ju je počeo uznemiravati, nije htjela prijaviti službenicima policije „jer s policijom nije htjela imati posla“ iz čega, prema mišljenju optuženika, proizlazi da kod oštećenice nije postojala tjeskoba i strah za njezinu sigurnost. Smatra da sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje jer nije utvrđeno kome pripadaju blokirani telefonski brojevi s kojih ju je navodno zvao. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iznio jasne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Optuženik ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo . Naime, iz iskaza oštećenice proizlazi da je optuženika upoznala tijekom 2019. godine i da se s njim intenzivnije počela viđati tijekom 2020. godine kada je optuženik boravio kod nje i ona kod njega. Zaključila je da optuženik ima određenih psihičkih tegoba i predložila mu je liječenje i tada su prekinuli viđanje, međutim, optuženik ju je ponovno telefonski kontaktirao, a ona se nad njim sažalila, te su određeno vrijeme kontaktirali, međutim, kada je optuženik počeo pretjerivati sa telefonskim pozivima i pokušajima uspostavljanja kontakata odlučila je s njim prekinuti kontakt. Zatražila ga je da joj vrati ključeve od stana koje mu je prethodno dala, a što je optuženik odbio pa je promijenila bravu. Ističe da je optuženik tada učestalo dolazio do njezinog stana i lupao joj je po vratima te ju je sa raznih telefonskih brojeva nazivao, a kada bi se javila i potom utvrdila da ju s nekog broja on zove taj broj je blokirala. Posljednji puta je s optuženikom bila u kontaktu kada joj je zaprijetio smrću i fizički ju napao. Učestali pokušaji kontakata optuženika s njom te prijetnja koju joj je uputio kod nje su izazvale osjećaj straha i tjeskobe. Optuženik navodi da oštećenicu nije uznemiravao već je s njom pokušao uspostaviti kontakt radi povrata duga i to iznosa 200.000,00 kuna koji novac je oštećenici pozajmio, a što ona osporava. Iz iskaza oštećenice proizlazi da je ponašanje/postupanje optuženika prema njoj tijekom vremena progrediralo na način da je ustrajno što osobnim dolaskom do njezina stana što zvanjem sa raznih telefonskih brojeva pokušao ostvariti kontakt s oštećenicom do toga da ju je fizički napao. Oštećenica je jasno navela da je nepoznate telefonske brojeve blokirala kada je utvrdila da ju zove optuženik. Optuženik i sam u svojem iskazu navodi da je znao da je oštećenica promijenila bravu na vratima, što upućuje na zaključak da je pokušao ući u njezin stan, iako je znao da oštećenica sa njim ne želi kontakt. Iz iskaza oštećenice jasno proizlazi da je optuženik kontakt s njom pokušavao uspostaviti na razne načine i to telefonski i osobno, dolaskom na njezinu adresu stanovanja, pa kada se ima na umu da je to postupanje optuženika trajalo godinu i četiri mjeseca, onda nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da inkriminirano postupanje nije bilo ustrajno i kroz dulje vrijeme. Činjenica da oštećenica nije odmah optuženika prijavila službenicima policije ne upućuje na zaključak, kako to tvrdi optuženik, da nije bila u strahu i da postupanje optuženika prema njoj kod nje nije izazvao tjeskobu. Naime, oštećenica je navela da joj je optuženika u početku bilo žao i očito je reagirala tek kada je došlo do fizičkog nasilja prema njoj. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak kada je optuženika proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 140 stavka 1. KZ/11 jer je svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja navedenog kaznenog djela. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, oštećenice te optuženika detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti te u svezi s drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno analizirao i utvrdio činjenično stanje. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

4.3. Optuženik kao žalbenu osnovu ističe i da se želi zbog odluke o kazni, smatrajući da je prestrogo kažnjen jer sud nije uzeo u obzir da se radi o osobi starije životne dobi i sud nije obrazložio iz čega proizlazi zaključak da postoji ustrajnost u činjenju kaznenog djela nametljivog ponašanja. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne pa je tako optuženiku kao olakotno cijenio da do sada nije osuđivan i da se radi očito o ekscesu u njegovom ponašanju, dok mu je kao otegotno cijenjeno da je kaznena djela počinio s maksimalnim stupnjem krivnje i da se oštećenica zbog njegovog postupanja morala liječiti zbog psihičkih traumi. Ustrajnost postupanja optuženika proizlazi iz duljine vremenskog perioda protupravnog ponašanja i učestalosti uspostavljanja neželjenog kontakta. Imajući na umu sve navedeno kao i zapriječene kazne zatvora za inkriminirana kaznena djela sud je pravilno optuženiku za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 140 stavka 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci te je optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci koja kazna primjerena ukupnosti kaznenih djela i ličnosti optuženika te je potom optuženiku izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja u trajanju 3 (tri) godine. Tako izrečenom kaznenom sankcijom u cijelosti će se postići svrha kažnjavanja i istom će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kaznena sankcija će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Slijedom navedenog žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

5. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP u svezi članka 467. ZKP).

6. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Lidija Vidjak