REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3935/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika JJ (dalje: tužitelj), OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mislava Jonjić Bušić, odvjetnica u Imotskomu, protiv tuženika - protutužitelja MEGGLE HRVATSKA d.o.o. (dalje: tuženik), OIB 48012167049, sa sjedištem u Zagrebu, Zagrebačka cesta 126, kojeg zastupaju punomoćnici Kristijan Kovač, TJ, Kornelija Miše Bobinac i Nika Popovski, odvjetnici Kovač i partneri odvjetničkog društva d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Heinzelova 70, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-545/2024-3 od 15. siječnja 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Pr-18/2019-129 od 11. srpnja 2024., u sjednici održanoj 17. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
II. Dopušta se tuženiku MEGGLE HRVATSKA d.d., OIB 48012167049, sa sjedištem u Zagrebu, Heinzelova 70, revizija protiv točaka I., III. i IV. izreke presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-545/2024-3 od 15. siječnja 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Pr-18/2019-129 od 11. srpnja 2024., zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu sudsku odluku i zabrane arbitrarnosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj i tuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-545/2024-3 od 15. siječnja 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Pr-18/2019-129 od 11. srpnja 2024. Oba su prijedloga utemeljena na odredbi članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tužitelj smatra da su pravna pitanja koja je naznačio u prijedlogu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i za odluku u sporu, i to zbog odstupanja od prakse revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke broj Revr-32/2009 od 2. rujna 2009., Revr-654/2008 od 22. siječnja 2009. i Revr-1089/09 od 29. rujna 2009. I tuženik smatra da mu je reviziju potrebno dopustiti protiv dijela drugostupanjske presude u kojem nije uspio (točke I., III. i IV. izreke) jer cijeni da su pravna pitanja koja je naznačio u prijedlogu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, i to zbog odstupanja od prakse revizijskog suda, kao i zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova. Pritom je ukazano na odluke:
- revizijskog suda broj Rev-640/2021 od 12. lipnja 2024., Rev-1363/2021 od 13. prosinca 2023., Rev-1117/2020 od 23. ožujka 2021., Revr-358/2013 od 29. siječnja 2024., Revr-397/2018 od 19. studenoga 2019., Revr-927/2017 od 5. prosinca 2017. i Revr-428/2007 od 12. prosinca 2007.
- Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-509/2021 od 20. veljače 2024., Gž R- 1878/2022 od 28. lipnja2022., Županijskog suda u Splitu broj Gž R-450/2022 od 28. travnja2022., Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-199/2017 od 4. listopada 2019., Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-955/2015 od 18. ožujka 2015.
1.1. Pored toga, prijedlog tuženika je utemeljen i na odredbi stavka 2. članka 385.a ZPP jer tuženik smatra da bi mu reviziju valjalo dopustiti i zbog povrede prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku cijeneći da presuda u pobijanom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama, kao i u aspektu zabrane arbitrarnosti (posebno u vezi s dijelom odluke koji se odnosi na preinaku prvostupanjske presude u pogledu datuma sudskog raskida ugovora o radu).
2. Pitanja tužitelja naznačena u prijedlogu glase:
1) Je li drugostupanjski sud u obrazloženju odluke obvezan navesti razloge u slučaju kada je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da postoje i druge poslovne jedinice i radna mjesta na koje je bilo moguće rasporediti tužitelja kojem to Ugovor o radu sklopljen između stranaka omogućuje ili je dovoljno da drugostupanjski sud u obrazloženju samo navede konstataciju da je poslovna jedinica u kojoj je radio tužitelj ukinuta;
2) Je li drugostupanjski sud prilikom ocjene dokaza o međuljudskim odnosima parničnih stranaka propustio ocjenu dokaza provesti na način predviđen člankom 8. Zakona o parničnom postupku prema kojem je dužan pojedinačno analizirati svaki pojedini dokaz, iskaz saslušanih svjedoka i dovesti ih u međusobnu vezu tako što je samo paušalno konstatirao da su znatno narušeni međuljudski odnosi iz razloga što tužitelj nije mogao ostvariti kolegijalan i profesionalan odnos sa svojim nadređenim pri čemu ne navodi način na koji se ti odnosi manifestiraju i utječu li na nesmetani proces rada, pogotovo u kontekstu činjenice da danas ranije nadređeni zaposlenici tužitelja više nisu u radnom odnosu s tuženikom;
3) Je li relevantna tvrdnja suda da na strani tužitelja postoji frustracija koja predstavlja duševni poremećaj zbog kojeg bi tužitelj bio doveden u nepovoljnu životnu situaciju spram drugih osoba i kao takva utječe na smanjenje njegove radne sposobnosti, a da pri tome stupanj radne sposobnosti tužitelja nije utvrđen sukladno odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti;
4) Može li drugostupanjski sud koji nije sukladno odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti utvrđivao smanjenje radne sposobnosti uzrokovane duševnim poremećajem - frustracijom, utvrđivati interese parničnih stranaka glede mogućnosti nastavka radnog odnosa.
5) Je li sud prilikom donošenja odluke o osnovanosti sudskog raskida ugovora o radu obvezan odlučiti i o otpremnini (koju zakonodavac naziva naknadom štete), a za koju je tužitelj istaknuo zahtjev, odnosno može li odbiti tako istaknuti zahtjev iz razloga što nije navedena visina štete koja se potražuje;
6) Je li drugostupanjski sud izvršio pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava kada je utvrdio da ne prihvaća tuženikovo pozivanje za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 31. svibnja 2012.?
3. Pitanja tuženika naznačena u prijedlogu glase:
1) Određuje li se dan prestanka radnog odnosa sudskim raskidom ugovora o radu prema okolnostima svakog konkretnog slučaja (primjerice, s danom podnošenja protutužbenog zahtjeva poslodavca za sudski raskid ugovora o radu, a koji zahtjev je poslodavac nesporno postavio tijekom prvostupanjskog postupka odnosno do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja ili s danom kad se radnik nakon spornog otkaza, a tijekom prvostupanjskog sudskog spora, zaposlio kod drugog poslodavca) ili dan prestanka radnog odnosa kod sudskog raskida ugovora o radu mora biti dan zaključenja glavne rasprave, odnosno donošenja prvostupanjske presude? Je li moguć radni odnos radnika s punim radnim vremenom istovremeno kod dva poslodavca?
2) Jesu li pred drugostupanjskim sudom počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 375. stavkom 1. ZPP i iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, ako nije odgovoreno na žalbene navode od odlučnog značaja? Predstavlja li izostanak ocjene žalbenih navoda – prigovora zastare dijela utuženog potraživanja i prigovora već isplaćenog dijela utuženog potraživanja sukladno ranijoj pravomoćnoj presudi u istom sporu, istaknutih u žalbi protiv presude i u tijeku prvostupanjskog postupka – bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP-a počinjenu u drugostupanjskom postupku?
3) Je li razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika opravdan jedino u slučaju kada poslodavcu zbog ponašanja radnika nastane šteta? Je li za opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika nužno da je zbog takvog (skrivljenog) ponašanja radnika poslodavcu nanesena šteta? 4) Mora li se prilikom sudske ocjene i odlučivanja o dopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja konkretnog radnika predmetni otkaz individualizirati, odnosno isti promatrati kroz prizmu konkretnog ugovora o radu između konkretnog radnika i konkretnog poslodavca te ponašanja radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati? Može li sud, prilikom odlučivanja o dopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja konkretnog radnika, o eventualnom kršenju obveza iz radnog odnosa tog konkretnog radnika zaključivati na način da se propusti tog konkretnog radnika „saniraju“ radnjama drugog radnika/drugih radnika istog poslodavca?
4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, dok je tuženik odgovorio na prijedlog tužitelja te ga je ocijenio nedopuštenim i predložio odbaciti, podredno odbiti.
5. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a stavaka 1. i 2. te članka 387. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da sadržaj prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije kao i njegovih priloga ne ukazuju da bi dopuštenjem revizije tužitelja bilo moguće ostvariti (javnu) funkciju revizije, a to je osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer razlozi važnosti na koje tužitelj ukazuje ne govore u prilog zaključku da pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda, kako se to tvrdi u prijedlogu. S druge strane, sadržaj prijedloga tuženika za dopuštenje revizije, kao i sadržaj priloga uz taj prijedlog, ukazuju na vjerojatnost da je pobijanom presudom došlo do povrede tuženikova prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti.
6. U ovom su postupku sudovi odlučivali o tužbenom i protutužbenom zahtjevu. Predmet je tužbenog zahtjeva utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke broj 1247 od 14. listopada 2010. o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja kao radnika, zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, zahtjev za vraćanje na rad, zahtjev za isplatu izgubljene naknade plaće za razdoblje od 11. ožujka 2011. do listopada 2022., kao i zahtjev za isplatu dodataka na plaću. S druge je strane predmet protutužbenog zahtjeva sudski raskid radnog odnosa tužitelja kod tuženika.
6.1. Tuženik je odluku o otkazu ugovora o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa utemeljio na tvrdnji o brojnim propustima tužitelja u razdoblju od rujna 2009. do listopada 2010., zbog čega je tužitelj upozoravan na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkazivanja uslijed nastavka kršenja tih obveza 17. rujna 2009., 14. svibnja 2010., 24. srpnja 2010., 9. kolovoza 2010., koje povrede obveze iz radnog odnosa su kulminirale 5. i 8. rujna 2010. kada je tužitelj, u vrijeme dok je zbog privremene nesposobnosti za rad uzrokovane bolešću, kao nogometni sudac sudio nogometne utakmice Županijske nogometne lige Jug Skupina Split, bez naknade.
7. Nižestupanjski su sudovi, međutim, prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu ništetna polazeći od zaključka da tuženik nije dokazao da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa koje mu je u navedenim upozorenjima tuženik stavljao na teret. Naime, tužitelj je bio zaposlen na radnom mjestu komercijaliste i u okviru svojih redovnih radnih zadataka, po usmenom i pismenom nalogu, imao je obvezu dostaviti popis dostavnih mjesta na kojima je trebalo učiniti dodatne prodajne akcije u cilju smanjenja robe za povrat, redovito sakupljati prodane prednarudžbe, kao i komunicirati s kupcima i s drugim vozačima kako bi u roku završio sezonsku prilagodbu hodogramima. Tuženik je ocijenio da tužitelj to nije učinio, pa mu je izdao opomenu 17. rujna 2009. Sudovi su utvrdili da tuženik u obrazloženju odluke o otkazu nije konkretno naveo koje to podatke tužitelj nije dostavio neposrednom voditelju i za koja prodajna mjesta, kao što nije navedeno ni koje prodane prednarudžbe nije redovito sakupljao i s kojim kupcima i drugim vozačima nije pokušao komunicirati, kao ni u kojem roku nije završio sezonsku prilagodbu hodogramima.
7.1. U odnosu na navode iz upozorenja o kršenju radne obveze od 14. svibnja 2010., a koje se tiče okolnosti da tužitelj u obilasku prodajnih mjesta nije sakupio dovoljan broj narudžbi i da u tijeku radnog vremena od 8 do 16 sati nije mogao obići sva proda jna mjesta koja su mu zadana hodogramom, sudovi su ocijenili da ni to ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa jer je tužitelj obavijestio drugu dvojicu radnika u kojim dućanima nije uspio uzeti narudžbe, pa su u tim slučajevima narudžbe pokrivene ambulantnom prodajom slijedom čega tuženiku nije nastupila nikakva šteta.
7.2. U odnosu na upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od 9. kolovoza 2010. kojim je tužitelju stavljeno na teret da tjednima prije nije imao nikakvu komunikaciju s vozačem - prodavačem, a nakon što je bio upoznat s uvođenjem sezonskih slagača u Omišu i Makarskoj, bio je u obvezi svakodnevno s njima komunicirati, što nije učinio niti je kontrolirao njihov rad, sudovi su ocijenili da ni u ovom dijelu nije došlo do kršenja obveza iz radnog odnosa jer tužitelj nije imao odobrenje od svog voditelja da pokaže radnom kolegi zonu rada na terenu zato što je to bila obveza drugog radnika, nije dokazao ni koji su to slagači čiji rad tužitelj nije kontrolirao.
7.3. Nižestupanjski su sudovi također utvrdili i da tužitelj nije počinio ni povrede koje mu se stavljaju na teret u upozorenju 11. listopada 2010. Naime, tužitelja je 24. srpnja 2010. prijavio voditelj distribucije za regiju [adresa] KJ zbog toga što u prodavaonici Konzum 158 [adresa] nije bilo isporuke mlijeka i što stanje mlijeka ne odgovara stanju istog proizvoda ostalih proizvođača jer u četvrtak 22. srpnja 2010. nije napravljena prednarudžba za petak, iako taj novootvoreni objekt ima najveći izlaz robe u cijeloj regiji. Ovakav su zaključak sudovi izveli na temelju utvrđenja da je tužitelj bio 22. srpnja 2010. u Konzumu 158 Sirobuja, ali voditeljica nije htjela uzeti ništa od robe zato što je roba stigla dan ranije (21. srpnja 2010.) u poslijepodnevnim satima, a nakon što ju je upozorio da dolazi idući tjedan u ponedjeljak, odgovorila mu je da izlaz robe nije velik te da će zvati ako bude potrebno.
7.4. Sudovi su također utvrdili da tužitelj nije počinio ni povredu u vidu zlouporabe bolovanja 5. i 8. rujna 2010. kada je u ulozi nogometnog suca sudio nogometne utakmice 4. Županijske nogometne lige JUG, Skupina Split, bez naknade, zato što je na temelju vještačenja po vještacima medicinske struke, psihijatrijske specijalnosti, utvrđeno da je tužitelj u tom vremenu bolovao od anksiozno-depresivnog poremećaja zbog frustracija u radnoj sredini, pa je ocijenjeno da je u takvim okolnostima suđenje nogometne utakmice za tužitelja predstavljalo relaksaciju jer se time nije izložio većim mentalnim naporima od onih na radnom mjestu, pri čemu takav vid relaksacije pomaže u njegovu ozdravljenju od navedene bolesti.
7.5. Pored naprijed navedenoga, u postupku je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. srpnja 2012. bio zaposlenik „Sjemenare“ Zagreb.
7.6. U takvim su okolnostima sudovi ocijenili da ne postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu zbog kršenja radnih obveza koje je tuženik tužitelju stavio na teret, pa je tužbeni zahtjev u prvom stupnju prihvaćen kao osnovan u cijelosti, dok je u drugom stupnju prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na tuženi zahtjev djelomično preinačena (u dijelu kojim je suđeno vraćanje na rad) te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
8. U vezi s protutužbenim zahtjevom koji je podnesen prije zaključenja glavne rasprave, tuženik je zatražio da se dan 31. svibnja 2012. odredi kao dan prestanka radnog odnosa između tužitelja i tuženika. Sud je prvog stupnja odbio ovaj zahtjev smatrajući da tuženik kao poslodavac nije dokazao da postoje okolnosti koje bi opravdano ukazivale da nastavak radnog odnosa nije moguć, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana.
8.1. Odlučujući o žalbi tuženika, drugostupanjski sud prihvaća navode tuženika da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke iz članka 117. stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) za sudski raskid ugovora o radu, zato što „iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženik dokazao da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka ne bi bio nadalje moguć, a imajući u vidu da su njihovi odnosi narušeni i poremećeni i da nedostaje međusobno povjerenje između stranaka, pri čemu se posebno navodi i da je samo tužiteljevo bolovanje bilo vezano i za njegov posao, odnosno frustracije u radnoj sredini, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, pa je očito da nastavak radnog odnosa između stranaka dalje nije moguć“… Ovakav zaključak drugostupanjski sud osnažuje i slijedećim razlozima: “Budući da je tuženik kao poslodavac tijekom ovog postupka dokazao te okolnosti, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su međuljudski odnosi između tužitelja i tuženika znatno narušeni, jer to posebno proizlazi iz iskaza samog tužitelja, z.z. tuženika VJ, kao i svjedoka, neposredno nadređenog tužitelju, KJ, jer tužitelj nije mogao ostvariti kolegijalan i profesionalan odnos sa svojim nadređenim, a što se sve odražavalo i na obavljanje njegovog posla i odnos prema drugim radnicima (pojedini su bili svjedoci njihovih 'svađa'), to su prema mišljenju ovog suda ispunjene pretpostavke iz članka 117. stavka 2. ZR-a za sudskim raskidom ugovora o radu, odnosno da se radi o okolnostima koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć“.
8.2. Međutim, drugostupanjski sud određuje datum sudskog raskida ugovora o radu danom 11. srpnja 2024. kao danom donošenja prvostupanjske presude, a ne kako to tuženik kao protutužitelj traži. Sud razloge za takvu odluku obrazlaže time što je „sukladno članku 117. stavku 3. ZR-a, bitno da je takav zahtjev postavljen do okončanja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom (što je tuženik nesporno postavio), pa je do tog datuma (11. srpnja 2024.) tužitelj u radnom odnosu kod tuženika, zbog čega tuženikovo traženje sudskog raskida ugovora o radu navedenih datuma nije osnovano“. Zato je djelomičnom preinakom prvoostupanjske presude utvrđen sudski raskid ugovora o radu danom 11. srpnja 2024., a odbijen u dijelu kojim je traženo utvrditi sudski raskid danom 31. svibnja 2012., pa je zbog toga preinakom prvostupanjske presude odbijen zahtjev za vraćanje na rad.
9. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik - protutužitelj ukazuje da sudovi nisu raspravili njegov prigovor zastare te u prilogu prijedloga, među ostalim, dostavlja žalbu u kojoj je na drugoj stranici, drugi odlomak, navedeno: “Prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka i iz razloga što je propustio odlučiti o tuženikovom istaknutom prigovoru zastare dijela utuženog potraživanja tužitelja, kao i istaknutom prigovoru postojanja ranije pravomoćne presude prema kojoj je tuženik već isplatio tužitelju bruto plaće za razdoblje obuhvaćene tom presudom“. Iz sadržaja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da sud drugog stupnja nije odgovorio na ove žalbene navode tuženika - protutužitelja.
10. Nastavno na odlomak 5. ovog obrazloženja, revizijski sud u odnosu na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije ocjenjuje dodatno da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nemaju potrebno obilježje važnosti zato što se u razlozima važnosti (odluke revizijskog suda broj Revr-32/09 od 2. rujna 2009., Revr-1089/09 od 29. rujna 2009. i Revr-654/2008 od 22. siječnja 2009.) ne radi o vraćanju na rad u okolnostima osnovanosti protutužbenog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, dakle ne radi se o podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima. Jednako tako, u odnosu na treće i četvrto pitanje tužitelja, valja odgovoriti da u predmetnom postupku nije utvrđivana radna sposobnost tužitelja, već je utvrđivana činjenica je li nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika općenito moguć zbog niza drugih okolnosti. To sve u vezi sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu, posebno u kontekstu poremećenih odnosa između tužitelja i tuženika uz narušavanje međusobnog povjerenja, dok je vještačenjem po vještacima medicinske struke utvrđeno da su takvi odnosi između stranaka izazivali frustracije tužitelja. U tom smislu, o odgovoru na gore navedena pitanja i ne ovisi odluka u sporu. Što se, pak, tiče petog naznačenog pitanja, valja uočiti da spomenuti razlozi važnosti ne ukazuju da su se sudovi u tim postupcima bavili pitanjem otpremnine u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, dok je šesto naznačeno pitanje tužitelja usko vezano za činjenice ovog postupka, zbog čega nije opravdano očekivati da se povodom ovakvog pitanja može donijeti presuda s precedentnim učinkom, odnosno da se može donijeti presuda kojom bi se osigurala jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovo primjeni.
11. Zbog toga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
12. U odnosu na tvrdnje tuženika o povredi temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu sudsku odluku i zabrane arbitrarnosti, valja istaći da je ovo pravo zajamčeno odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.
12.1. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.
12.2. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje je dao drugostupanjski sud za odbijanje žalbe tuženika ne zadovoljavaju kriterije dostatnosti. Odlučujući o žalbi protiv odluke o odbijanju protutužbenog zahtjeva, drugostupanjski je sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i djelomično prihvatio protutužbeni zahtjev ocijenivši da su za to ostvarene pretpostavke iz članka 117. stavka 2. ZR te je odredio dan sudskog raskida ugovora o radu danom donošenja prvostupanjske presude 11. srpnja 2024., a odbio protutužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrditi raskid danom 31. svibnja 2012. Međutim, sud je drugog stupnja propustio dati razloge zbog kojih je odredio sudski raskid upravo danom 11. srpnja 2024. odnosno propustio je obrazložiti koje to okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dan sudskog raskida ugovora od radu upravo 11. srpnja 2024., a propustio je cijeniti i od kakvog je značenja na utvrđivanje dana sudskog raskida ugovora o radu okolnost da je tužitelj bio zaposlen u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. srpnja 2012. Zbog toga pobijana presuda u ovom dijelu nije obuhvatila sve važne aspekte konkretnog slučaja koji mogu utjecati na odluku o protutužbenom zahtjevu. Štoviše, ovakvo postupanje drugostupanjskog suda sadrži određene elemente proizvoljnosti koja vodi prema nedopustivoj arbitrarnosti u suđenju.
12.3. Nadalje, drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode tuženika o istaknutom prigovoru zastare dijela novčanog potraživanja tužitelja, kao i istaknutom prigovoru postojanja ranije pravomoćne presude prema kojoj je tuženik već isplatio tužitelju bruto plaće za razdoblje obuhvaćene tom presudom. Riječ je o žalbenom prigovoru koji je od odlučnog značenja jer o njemu ovisi ocjena osnovanosti dijela novčanog zahtjeva tužitelja na koji se taj prigovor odnosi. Stoga pobijana presuda ni u ovom dijelu ne udovoljava kriteriju dostatnosti.
12.4. Obrazloženje drugostupanjske presude o odbijanju tuženikove žalbe protiv odluke o otkazu je dijelom nejasno zato što s jedne strane, drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na upozorenje tužitelju na kršenje radne obveze od 14. svibnja 2010. prema kojem tužitelj u obilasku prodajnih mjesta nije sakupio dovoljan broj narudžbi i da u tijeku radnog vremena od 8.00 do 16.00 sati nije obišao sva prodajna mjesta koja su zadana hodogramom, već je obavijestio druge vozače u kojim dućanima nije uspio uzeti narudžbe, pa su u tim slučajevima narudžbe pokrivene ambulantnom prodajom, dok s druge strane naglašava da tuženiku zbog toga nije nastupila šteta. Pritom se drugostupanjski sud poziva na odredbe članka 107. stavka 1. točke 3. ZR prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz skrivljenim ponašanjem). Iako se, dakle, drugostupanjski sud poziva na zakonsku odredbu koja uređuje pretpostavke za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, a koja kao pretpostavku otkaza ne navodi nastanak štete, već samo skrivljeno ponašanje radnika, sud drugog stupnja, mimo pravne norme na kojoj temelji svoju odluku, samoinicijativno uvodi novi razlog za neopravdanost otkaza u vidu izostanka nastanka štete poslodavcu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa tužitelja. Time sud, bez uporišta u zakonu, minorizira opisane propuste radnika, što sve zajedno upućuje također na arbitrarnost u suđenju.
12.5. U opisanim je okolnostima tuženik učinio vjerojatnim da mu je u dijelu u kojem nije uspio u postupku povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu sudsku odluku i zabrane arbitrarnosti jer je drugostupanjski sud pogrešno procijenio postojanje čimbenika važnih za odlučivanje, propustio je razmotriti sve relevantne čimbenike i uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke pri čemu je određene zaključke izveo proizvoljno.
13. Stoga je tuženiku valjalo dopustiti reviziju protiv točaka I., III. i IV. izreke drugostupanjske presude i riješiti kao u točki II. izreke na temelju odredbe članka 389.a stavaka 1. i 2. ZPP. U odnosu na naznačena pravna pitanja tuženika vrijedi presumpcija iz članka 389.b stavka 3. ZPP.
Zagreb, 17. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
