Zakon.hr

Poslovni broj: P-203/2024-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š ENJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Luki Božiću, odvjetniku iz OD Knežević i partneri odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupana po punomoćniku Ivu Šćuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 13. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave od 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 4. stavku 1. Ugovora o kreditu broj 310378 od dana 25.10.2004. godine, sklopljenog sa VOLKSBANK d.d., sada HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke pod posl.br. OU-2340/04 dana 04.11.2004. godine, a koji glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva (…).“ te stavku 3. istog članka Ugovora koji glasi: „(…)koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.380,10 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od

0,11 €

15.01.2005.

- na iznos od

2,14 €

15.11.2008.

- na iznos od

0,28 €

16.03.2009.

- na iznos od

1,61 €

15.04.2010.

- na iznos od

3,46 €

15.05.2010.

- na iznos od

8,03 €

15.06.2010.

- na iznos od

11,55 €

15.07.2010.

- na iznos od

7,03 €

16.08.2010.

- na iznos od

19,86 €

15.09.2010.

- na iznos od

13,34 €

15.10.2010.

- na iznos od

14,05 €

15.11.2010.

- na iznos od

19,25 €

15.12.2010.

- na iznos od

29,16 €

15.01.2011.

- na iznos od

21,74 €

15.02.2011.

- na iznos od

21,80 €

15.03.2011.

- na iznos od

20,72 €

15.04.2011.

- na iznos od

25,31 €

16.05.2011.

- na iznos od

33,37 €

15.06.2011.

- na iznos od

36,56 €

15.07.2011.

- na iznos od

58,56 €

16.08.2011.

- na iznos od

36,87 €

15.09.2011.

- na iznos od

34,64 €

15.10.2011.

- na iznos od

35,25 €

15.11.2011.

- na iznos od

35,36 €

15.12.2011.

- na iznos od

38,80 €

16.01.2012.

- na iznos od

41,05 €

15.02.2012.

- na iznos od

42,42 €

15.03.2012.

- na iznos od

39,24 €

16.04.2012.

- na iznos od

45,51 €

15.05.2012.

- na iznos od

44,57 €

15.06.2012.

- na iznos od

42,68 €

09.07.2012.

- na iznos od

43,22 €

16.08.2012.

- na iznos od

39,35 €

15.09.2012.

- na iznos od

41,06 €

25.10.2012.

- na iznos od

43,37 €

09.11.2012.

- na iznos od

42,33 €

10.12.2012.

- na iznos od

44,51 €

09.01.2013.

- na iznos od

41,16 €

09.02.2013.

- na iznos od

40,39 €

09.03.2013.

- na iznos od

44,13 €

09.04.2013.

- na iznos od

40,63 €

09.05.2013.

- na iznos od

39,61 €

10.06.2013.

- na iznos od

38,32 €

09.07.2013.

- na iznos od

39,66 €

09.08.2013.

- na iznos od

40,27 €

09.09.2013.

- na iznos od

43,55 €

09.10.2013.

- na iznos od

43,09 €

10.11.2013.

- na iznos od

44,38 €

09.12.2013.

- na iznos od

34,40 €

09.01.2014.

- na iznos od

40,41 €

10.02.2014.

- na iznos od

57,35 €

10.03.2014.

- na iznos od

42,02 €

09.04.2014.

- na iznos od

41,06 €

09.05.2014.

- na iznos od

40,80 €

09.06.2014.

- na iznos od

41,53 €

09.07.2014.

- na iznos od

43,48 €

10.08.2014.

- na iznos od

44,09 €

09.09.2014.

- na iznos od

43,70 €

09.10.2014.

- na iznos od

45,48 €

09.11.2014.

- na iznos od

45,94 €

09.12.2014.

- na iznos od

46,17 €

09.01.2015.

- na iznos od

40,04 €

09.02.2015.

- na iznos od

40,04 €

09.03.2015.

- na iznos od

40,04 €

09.04.2015.

- na iznos od

40,04 €

09.05.2015.

- na iznos od

40,04 €

09.06.2015.

- na iznos od

40,04 €

09.07.2015.

- na iznos od

40,04 €

09.08.2015.

- na iznos od

40,04 €

09.09.2015.

uvećanoj za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do dana 31.12.2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do dana 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30.12.2023. godine pa nadalje, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, za tri postotna poena, do konačne isplate, sve u roku od 15 dana, a pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 7. stavku 1. Ugovora o kreditu broj 310378 od dana 25.10.2004. godine, sklopljenog sa VOLKSBANK d.d., sada HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke pod posl.br. OU-2340/04 dana 04.11.2004. godine, a koji glasi: „(…)plativo u kunama po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća.“

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.050,65 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od

1,13 €

15.01.2008.

- na iznos od

1,36 €

15.02.2008.

- na iznos od

1,43 €

15.03.2008.

- na iznos od

1,31 €

15.04.2008.

- na iznos od

9,23 €

15.05.2008.

- na iznos od

9,20 €

16.06.2008.

- na iznos od

9,19 €

15.07.2008.

- na iznos od

9,04 €

16.08.2008.

- na iznos od

9,04 €

15.09.2008.

- na iznos od

9,29 €

15.10.2008.

- na iznos od

9,93 €

15.11.2008.

- na iznos od

8,96 €

15.12.2008.

- na iznos od

16,83 €

15.01.2009.

- na iznos od

17,02 €

16.02.2009.

- na iznos od

17,32 €

16.03.2009.

- na iznos od

16,66 €

15.04.2009.

- na iznos od

16,55 €

15.05.2009.

- na iznos od

16,38 €

15.06.2009.

- na iznos od

16,35 €

15.07.2009.

- na iznos od

16,72 €

17.08.2009.

- na iznos od

15,69 €

15.09.2009.

- na iznos od

16,00 €

15.10.2009.

- na iznos od

16,02 €

16.11.2009.

- na iznos od

15,94 €

15.12.2009.

- na iznos od

16,29 €

15.01.2010.

- na iznos od

16,42 €

15.02.2010.

- na iznos od

16,27 €

15.03.2010.

- na iznos od

16,57 €

15.04.2010.

- na iznos od

17,32 €

15.05.2010.

- na iznos od

16,48 €

15.06.2010.

- na iznos od

17,40 €

15.07.2010.

- na iznos od

16,84 €

16.08.2010.

- na iznos od

18,11 €

15.09.2010.

- na iznos od

17,35 €

15.10.2010.

- na iznos od

17,33 €

15.11.2010.

- na iznos od

17,78 €

15.12.2010.

- na iznos od

19,41 €

15.01.2011.

- na iznos od

17,21 €

15.02.2011.

- na iznos od

17,78 €

15.03.2011.

- na iznos od

17,57 €

15.04.2011.

- na iznos od

17,95 €

16.05.2011.

- na iznos od

18,66 €

15.06.2011.

- na iznos od

18,88 €

15.07.2011.

- na iznos od

20,96 €

16.08.2011.

- na iznos od

18,69 €

15.09.2011.

- na iznos od

19,04 €

15.10.2011.

- na iznos od

14,80 €

15.11.2011.

- na iznos od

15,26 €

15.12.2011.

- na iznos od

15,45 €

16.01.2012.

- na iznos od

15,54 €

15.02.2012.

- na iznos od

15,55 €

15.03.2012.

- na iznos od

18,17 €

16.04.2012.

- na iznos od

12,66 €

15.05.2012.

- na iznos od

15,43 €

15.06.2012.

- na iznos od

15,17 €

09.07.2012.

- na iznos od

15,12 €

16.08.2012.

- na iznos od

15,25 €

15.09.2012.

- na iznos od

14,22 €

25.10.2012.

- na iznos od

14,82 €

09.11.2012.

- na iznos od

15,16 €

10.12.2012.

- na iznos od

14,17 €

09.01.2013.

- na iznos od

14,34 €

09.02.2013.

- na iznos od

14,17 €

09.03.2013.

- na iznos od

14,34 €

09.04.2013.

- na iznos od

13,98 €

09.05.2013.

- na iznos od

14,28 €

10.06.2013.

- na iznos od

13,11 €

09.07.2013.

- na iznos od

13,58 €

09.08.2013.

- na iznos od

13,51 €

09.09.2013.

- na iznos od

13,62 €

09.10.2013.

- na iznos od

13,48 €

10.11.2013.

- na iznos od

13,45 €

09.12.2013.

- na iznos od

5,12 €

09.01.2014.

V. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 310378 od dana 25.10.2004. godine, sklopljenog sa VOLKSBANK d.d., sada HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke pod posl.br. OU-2340/04 dana 04.11.2004. godine, a koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“ te dio odredbe članka 9. stavka 20. Ugovora koji glasi: „Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke.''

VI. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 507,36 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 05.11.2004. godine po stopi od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja vrijedi zadnjeg dana polugodišta koje prethodi polugodištu za koje se određuje stopa uvećanoj za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do dana 31.12.2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijsk im trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do dana 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30.12.2023. godine pa nadalje, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, za tri postotna poena, do konačne isplate, sve u roku od 15 dana, a pod prijetnjom ovrhe.

VII .Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.462,42 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 30.09.2015. godine do dana 31.12.2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do dana 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30.12.2023. godine pa nadalje, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, za tri postotna poena, do konačne isplate, sve u roku od 15 dana, a pod prijetnjom ovrhe.

VIII. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb,

OIB: 87939104217 da tužitelju VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 663,19 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 21.04.2016. godine do dana 31.12.2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do dana 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30.12.2023. godine pa nadalje, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, za tri postotna poena, do konačne isplate, sve u roku od 15 dana, a pod prijetnjom ovrhe.

IX. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.159,20 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2026. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Odbacuje se tuženikov prigovor radi prijeboja istaknut u visini od 355,28 EUR.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi kako je s prednikom tuženika, Volksbankom d.d. (kasnije Sberbankom d.d.), kao kreditorom, dana 25.10.2004. godine sklopio Ugovor o kreditu br.310378 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: Ugovor) kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 31.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao predmetni iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom članka 4. stavka 1. osnovnog Ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva, dok je stavkom 3. istog članka Ugovora određeno da se kamatna stopa mijenja u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Nadalje, člankom 7. stavkom 1. Ugovora stipulirano je da se povrat obveza iz predmetnog kredita vrši kroz 192 mjesečna anuiteta u iznosu od 232,37 CHF, a koji iznos se plaća u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća. Prethodno navedene od redbe predstavljaju odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, budući je riječ o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane tuženika te koje čine sastavni dio standardnih, adhezijskih ugovora koje banke koriste radi pružanja svojih usluga, a u kojima je mogućnost pregovaranja isključena, čime je, posljedično, isključena i mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora. Riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane tuženika, odnosno o standardiziranom ugovoru koji je tužitelju, kao i ostalim potrošačima, bio ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“. Posljedično navedenom, u predmetnom ugovornom odnosu došlo je do neravnopravnog položaja stranaka, odnosno, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to iz razloga što je vjerovnik (banka), odnosno tuženik, imao mogućnost jednostranog određivanja obveze tužitelja koji pak promjenu po gore navedenim ugovornim odredbama nije mogao predvidjeti, niti mu je takvo što usmeno pojašnjeno, a pravilnost promjene nije mogao ni provjeriti jer za to nema nikakvih valjanih i razvidnih kriterija u samom ugovoru. Nesporno je da je tuženik takvu mogućnost i iskoristio, budući isto jasno proizlazi iz otplatnog plana te izvoda prometa po partiji kredita iz kojeg su vidljivi iznosi mjesečnih anuiteta koje je tužitelj po predmetnom ugovoru o kreditu isplatio tuženiku. Tužitelj ističe kako u niti jednom dijelu tužbe ne tvrdi da bi valutna klauzula sama po sebi, kao institut, bila nezakonita. Ono što tužitelj tvrdi je da je valutna klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu nezakonita i to iz razloga što je ugovorena i provedena na nepošten način, slijedom čega je sukladno odredbama ZZP-a i ZOO-a ništetna. Naime, iako je valutna klauzula kao institut u hrvatskom pravnom sustavu dopuštena, ono što je važno u ovoj pravnoj stvari je da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Tuženik je ugovornu obvezu tužitelja učinio ovisnom o fluktuaciji tečaja CHF na tržištu što je za posljedicu imalo značajno povećanje iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužitelj morao otplaćivati u odnosu na početni otplatni plan, a upravo je početni otplatni plan bio taj koji je tužitelja motivirao za donošenje ovakve dugoročne ekonomske odluke. Opisanim postupanjem tuženik je povrijedio osnovna načela obveznog prava utvrđena Zakonom o obveznim odnosima (N.N. 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05), odnosno povrijedio je načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu sadržano u odredbi članka 3. ZOO-a/05, načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a/05, načelo zabrane zlouporabe prava određeno člankom 6. ZOO-a/05, načelo jednake vrijednosti činidaba sadržano u članku 7. ZOO-a/05 te načelo zabrane prouzročenja štete iz članka 8. ZOO-a/05. Suština svega navedenoga je da je tuženik formulirao predmetni Ugovor na način koji mu je omogućio ne samo interveniranje u njegov sadržaj nezakonitim promjenama cijene kredita, odnosno kamatne stope koja nesporno čini bitan sastojak takvog ugovora, nego i remećenje otplate cjelokupnog iznosa kredita (kao drugog bitnog sastojka predmetnog ugovora) i to na način da je povećavanjem kamatne stope povećavao i iznos anuiteta, čime je usporio zatvaranje glavnice kredita - koja je pak sama za sebe značajno rasla jer je rastao tečaj CHF, a takvim povećanjem glavnice nesporno se povećavao i iznos kojeg je tužitelj plaćao po osnovi kamate jer se kamata obračunava u postotku od same glavnice. Riječ je o ugovornim odredbama koje su nepoštene i ništetne sukladno odredbama članka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/03), a ništetne su i prema odredbama članka 295., 296. te 322. ZOO/05. Sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Slijedom navedenog, prethodno opisana neravnopravnost čini navedene odredbe ugovo ra nepoštenima, a kao takve i ništetnima, sve sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., pravomoćno je utvrđeno da je ovdje tuženik, odnosno prednik tuženika Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena banka, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ista postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Da je riječ o postupanju banke koje je nepošteno utvrdio je i sud Europske unije odlukom u predmetu C-186/16 V i dr. c/a Banca Romaneasca SA. U tom je predmetu sud EU utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao, ako je to potrebno, detaljno, kroz simulacije, demonstrirati kako će moguće promjene tečaja, posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope, utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Dakle, tuženik nije tužitelja informirao o svim rizicima koji za njega mogu proizaći iz predmetnog ugovora o kreditu, već je isto prešutio i nudio tužitelju, kao potrošaču, nižu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, kao sigurnu i stabilnu valutu, stvarajući kod tužitelja opći dojam o povoljnosti takvog kredita, a što je imalo izravan utjecaj na tužiteljevu ekonomsku odluku. Tužitelj je time nesporno doveden u situaciju u kojoj je iznos glavnice kredita neizvjestan, ali i iznos cijene glavnice, odnosno, kamata, budući je oboje bilo vezano uz švicarski franak. Kada tome nadodamo činjenicu da si je tuženik zadržao pravo svojevoljnog mijenjanja kamatne stope za vrijeme otplate kredita, postaje jasno o koliko velikoj neravnoteži se ovdje radi. Uvidom i usporedbom otplatnog plana i rekonstrukcije prometa po kreditu razvidno je da je tužitelj, zbog ugovorene valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak, u razdoblju od 2010.g. do 2015.g., skoro u svakom mjesecu preplatio iznos mjesečnog anuiteta zbog neprimjenjivanja početnog tečaja švicarskog franka i to za sveukupni iznos od 2.228,33 EUR-a/ 16.789,39 kn.

Tužitelj ističe da ugovaranje promjenjive kamatne stope mora biti učinjeno na način da je svim ugovornim stranama poznato pod kojim točno uvjetima i na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Kriteriji sukladno kojima je vršena promjena kamatne stope u predmetnom ugovornom odnosu tužitelju nikada nisu prezentirani te isti nisu valjano uglavljeni u ugovor, a o čemu se i Vrhovni sud RH jasno očitovao u odluci posl.br. Revt-249/14: „Terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. (…) Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita.“ Dakle, ono što je važno jest činjenica da predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj se kamatna stopa mijenja „sukladno odluci banke“, čime nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način će se to odvijati. Stoga, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je i to iz razloga što je neodrediva te iz razloga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Iz uvodno opisanih odredbi jasno proizlazi da je ugovorna obveza tužitelja koja se odnosi na povrat danog iznosa vezana uz valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita takva obveza povezana s drugom nepoštenom odredbom predmetnog Ugovora, a to je ona o promjeni kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika. Iz formulacije prethodno navedene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope razvidno je da tuženik nije naveo nikakve, a kamo li jasne i provjerljive, parametre o načinu na koji će se kamata, kao cijena predmetnog ugovora o kreditu, mijenjati. Moglo bi se zaključiti da je ovdje u suštini riječ o kunskom kreditu koji je samo knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kredit u švicarskim francima. Naime, evidentno je da je tužitelj kreditiran u kunama, odnosno da mu je iznos kredita isplaćen u kunama, da su troškovi kredita naplaćeni u kunama, da je njegova kreditna sposobnost procjenjivana u kunama, da tužitelj ostvaruje primanja u kunama te da je vraćao kredit u kunama. Drugim riječima, tuženik je tužitelju dao kune, a istovremeno povrat kredita valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskom monetarnom tržištu, a kojom prilikom tužitelja uopće nije upozorio kako sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu sudjeluje zapravo u poprilično kompleksnom i rizičnom financijskom poslu koji za njega može imati (i imalo je, kako se kasnije ispostavilo) vrlo ozbiljne ekonomske i pravne posljedice. Zaključno se ističe i da je ugovoreni način promjene kamatne stope ništetan kako prema odredbama ZZP-a, tako i prema odredbama ZOO-a o odredivosti činidbe (članci 269. - 272. ZOO-a) i odredbama kojima je propisana obveza poštivanja načela savjesnosti i poštenja. ZZP/03 propisivao je u čl. 59. da ugovor o potrošačkom zajmu mora između ostalog sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi) te odredbu o pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nadalje, čl. 62. propisivao je obvezu obavještavanja potrošača. ZZP/03 nije izričito upućivao na neku referentnu stopu, ali isto tako nije ni dopuštao jednostranu promjenu kamatne stope. To je protivno i novom i starom ZZP-u i ZOO-u.

Uvidom i usporedbom prvotnog otplatnog plana i rekonstrukcije prometa po kreditu razvidno je da je tužitelj, zbog promjene kamatne stope, u razdoblju od 2008.g. do 2015.g., u pojedinim mjesecima preplatio iznos koji se odnosi na dospjelu kamatu i to za sveukupni iznos od 1.077,97 EUR-a / 8.121,95 kn.

Nadalje, odredbom članka 5. stavka 1. Ugovora određeno je da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru tzv. ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,75% ukupnog iznosa kredita. Nadalje, člankom 9. stavkom 20. Ugovora utvrđeno je da u slučaju prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita kreditor ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama kreditora. Iz formulacije navedenih odredaba jasno proizlazi kako je riječ o još dvije nepoštene ugovorne odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača i to na način da se istog sankcionira za ispunjenje svoje obveze prije isteka roka. Navedene odredbe, iako na oko gramatički razumljive, nisu transparentne ni jasne. Naime, naznačenim odredbama nije opisan konkretan način obračuna takvih naknada koje se tužitelju nameću, kao ni nikakvi precizni i razumljivi kriteriji koji utječu na konačan iznos naknade, a u odnosu na navedeni postotak kojim tuženik naplaćuje „jednokratne troškove obrade“ uopće nije jasno na što se točno odnosi taj trošak. Ukoliko obračunamo takav postotak sa ukupno odobrenim iznosom kredita te tako dobiveni iznos preračunamo u kune prema tečaju HNB-a na dan sklapanja kredita dolazimo do iznosa u visini od 507,36 EUR / 3.822,72 kn. Dakle, tužena banka u niti jednom trenutku predugovornih aktivnosti ili za vrijeme trajanja predmetnog ugovornog odnosa nije dokazala da naznačene naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i prouzročenim troškovima što je u potpunosti u suprotnosti sa načelom dobre vjere, odnosno sa načelom savjesnosti i poštenja i opsegom zaštite koju Direktiva 93/13 jamči potrošačima te je takvim ugovornim odredbama prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama uvodno naznačenih strana, a na štetu tužitelja. Nadalje, odredbom o naknadi za slučaj prijevremenog povrata kredita tužitelju je nametnut dodatni teret i sankcija zapravo zbog ispunjenja ugovorne obveze prije predviđenog roka. Sukladno odredbi članka 64. ZZP/03 potrošač ima pravo prijevremeno otplatiti kredit i prije isteka roka određenog ugovorom. Iako je člankom 1024. ZOO/05 predviđeno pravo banke da u slučaju prijevremenog povrata kredita potražuje naknadu štete, napominje se da je takvo pravo banke predviđeno jedino u situacijama u kojima je banci šteta stvarno i nastala. U predmetnom slučaju nesporno je da tužena banka takvu štetu nije dokazala, već si je zadržala pravo jednostranog odlučivanja o visini naknade koju će zaračunati tužitelju u takvoj situaciji. Dakle, banka nema pravo zahtijevati nekakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita unaprijed i paušalno, ne određujući iznos iste i bez obrazlaganja, odnosno dokazivanja štete koja joj je navodno nastala. Pravo potrošača na prijevremenu otplatu kredita je bezuvjetno te banka nije ovlaštena uglavljivati ovakvu ugovornu odredbu, koja u suštini predstavlja ugovornu kaznu. Tim više što ugovorna kazna za novčane obveze ni ne može biti ugovorena te je već samim time ništetna jer je u suprotnosti sa kogentnom odredbom članka 350. stavka 3. ZOO-a. Iz svega navedenoga je jasno da je predmetni Ugovor pun nepoštenih odredbi o kojima tužitelju nije dana mogućnost očitovanja ni pregovaranja o njihovom sadržaju. Sve da je tužitelju i dana mogućnost očitovanja po pitanju sadržaja predmetnog Ugovora, činjenica je da time ne bi ništa postigao po pitanju promjene sadržaja ugovora. Slijedom navedenoga, evidentno je da je tužena banka iskoristila svoju poziciju moći u predmetnom ugovornom odnosu te je kao jača ugovorna strana sastavila ugovor koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja i koji nesporno uzrokuje neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a što će se kroz predmetni postupak i dokazati.

Nadalje, tužitelj je dana 23.02.2016. s tuženikom sklopio Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 310378 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF kojim je utvrđeno da će isti otplatu obveza po osnovnom ugovoru u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezati uz valutnu klauzulu u EUR. Navedeno je učinjeno temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15; dalje: ZID ZPK) čijim je odredbama ustanovljena obveza vjerovnika (banaka) da provedu konverziju kredita denominiranih u CHF-u u kredite denominirane u EUR i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno podacima Ministarstva financija dostavljenih u predmetu posl.br. UI-3685/15, čak 93,9% potrošača se odlučilo prihvatiti konverziju, a to vjerojatno iz razloga što im je ista bila ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“ jer treće opci je nije bilo. Jedna od radnji koja je prethodila sklapanju prethodno navedenog Aneksa ugovora o kredita bila je i izrada izračuna konverzije u skladu s odredbama ZID ZPK, a sukladno kojim odredbama (čl.19.c.) je utvrđeno da se izračun radi na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, vrši obračun po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita. Tuženik je prethodno opisani izračun konverzije i izradio te dostavio tužitelju, a analizom istog se da zaključiti da je isti izrađen u drugoj valuti (EUR), međutim, uz primjenu istih nepoštenih ugovornih odredbi koje su gore opisane. Naime, u presudi VTS-a posl.br. Pž-6632/17, ne samo u izreci, nego i u obrazloženju (str.44.) utvrđeno je da je odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Zbog primjene istih ugovornih odredbi, odnosno, zbog primjene kamatne stope koju je tuženik kroz razdoblje otplate kredita mijenjao, u izračunu konverzije nastala je razlika u iznosu glavnice koju je tužitelj nastavio otplaćivati po konverziji i to u iznosu od 1.354,52 EUR-a/10.205,62 kn. Time je tužitelj oštećen za navedeni iznos, a potencijalno i u pogledu naplate kreditnih marži, ali i daljnjeg određivanja iznosa anuiteta, nakon konverzije, i to iz razloga što je glavnica, kao odrednica visine iznosa kamate, određena na veći iznos nego što to zaista je pa je na taj način i iznos kamate koji je plaćan nakon konverzije bio veći.

Posljedice ništetnosti propisane su Zakonom o obveznim odnosima (N.N. 35/2005). Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je na temelju takvog ugovora primila. Slijedom navedenoga, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime prethodno opisanih ništetnih odredbi ugovora jer se ima predmnijevati da takve ugovorne odredbe nikada nisu bile ni ugovorene. Tuženik je time dužan vratiti tužitelju sve što mu je tužitelj isplatio više od onoga što je bio dužan sukladno valjanim ugovornim odredbama, odnosno, dužan mu je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranih povećanja kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka, ali i sve ostalo što je stekao bez osnove. Stoga predlaže sudu donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe ugovora o kreditu iz čl. 4.st.1 i čl. 3 u kojem je ugovorena promjena kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, čl. 7. st.1 ugovorena otplata kredita u kunama prema prodajnom tečaju CHF, čl. 5 naplata naknade za obradi kredita , čl. 9 st. 20 da korisnik kredita samo uz posebnu odluku banke može prijevremeno otplatiti kredit te isplatu stečenog bez osnove zbog primjene navedenih ništetnih odredi i to na ime preplate kamate iznos od 2.228,33 EUR na ime preplate tečaja iznos od 1.077,97 EUR oba iznosa sa zateznim kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, isplatu iznosa od 507,36 EUR sa zateznim kamatama od 05.11.2004. -na ime naplaćene naknade za obradu kredita te iznos od 1.345,52 EUR na ime zatezne kamate od 30.09.2015 na ime pogrešno obračunate glavnice u konverziji sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnog troška.

U tijeku postupka je utvrđeno da je pravna osoba Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, ovdje tuženik, brisana iz registra 10. ožujka 2023. temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-23/36488-1, i to jer je to trgovačko društvo prestalo postojati nakon pravomoćno okončanog postupka pripajanja društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4. HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. je već u odgovoru na tužbu kao sljednik prijašnjeg tuženika preuzela postupak što je utvrđeno rješenjem od 15. siječnja 2024.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Netočno je da je po Ugovoru o kreditu kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da tužitelj i tuženik prije i tijekom zaključenja nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamate stope. U čl. 4.1. jasno je navedeno da je kamatna stopa „promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke.“ Osnovna i ključna odredba koja određuje polaznu vrijednost kamatne stope, na koju se prethodna odredba samo nadovezuje te koju tužitelj propušta navesti je upravo odredba koja glasi „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.“ Tužitelju je stoga potpisom predmetnog Ugovora moglo i moralo biti jasno da kamatu čini vrijednost tromjesečnog LIBORA (što je podatak dostupan svima, ne samo tuženiku), vrijednost promjene troška pribavljanja sredstava i kamatna marža koji su utvrđeni Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Dakle, promjenjivost kamatne stope ugovorena je prema točno zadanim parametrima specificiranima u samom Ugovoru, Odluci o kamatama i naknadama tuženika i drugim općim aktima tuženika. Ugovor tužitelja, pa i svaku drugu osobu, jasno informira o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se ti parametri kreiraju i što točno na njih utječe. To znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno razumio je ili je morao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog razdoblja, čime je u konačnici i cijena Ugovora jasno definirana. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03). Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbenih zahtjev uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 17. listopada 2025. tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju preciziraju potraživanje s osnova preplate kamate iznos od 2.380,10 EUR, tečajne razlike ukupno 1.050,65 EUR sa zakonskim zateznima kamatama sve pobliže opisano u točki II i IV izreke ove presude, zatim iznos od 507,36 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama od 05.11.2004, iznos od 1.462,42 EUR sa zateznim kamatama od 30.09.2015 na ime pogrešno utvrđene glavnice u konverziji te iznos od 663,19 UR sa zateznim kamatama od 21.04.2016 na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita sve u roku od 15 dana.

Tuženik se nije posebno očitovao na konačno precizirani tužbeni zahtjeva tužitelja, a podneskom od 10. listopada 2025. ističe prigovor prijeboja u visini od 355,28 EUR za period kada je tužitelj plaćano anuitete po nižem tečaju od početnog.

Sud dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu proveden je dokaz saslušanje tužitelja, te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Romanu Ribariću .

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika valjalo odbaciti.

Tužitelj potražuje ovom tužbom traže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 4 ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke, o te odredbe čl. 7 u dijelu u kojem u ugovoru ugovoreno da je obveza kredita i otplata kredita vezana u valutu obveze CHF slijedom takvih utvrđenja isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi, zatim isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog valuti obveze u CHF., zatim utvrđenje ništetnim i odredbe ugovora o kreditu iz čl. 5 koji je ugovorena naknada za obradu kredita , čl. 9 st. 20 kojim je ugovoreno da se samo uz prethodnu odluku banke može prijevremeno otplatiti kreditu, isplatu neosnovano stečenog iznosa na ima neplaćene naknade za obradu kredita, pogrešno utvrđene glavnice i utvrđenog manjka u konverziji.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 25.10.2004. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 31.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 16 godina, u 192 mjesečna anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 232,37 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa banke. U čl. 4. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 5,17 % godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,9295 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu te da provedenom konverzijom nije utvrđena preplate već manjak koji iznosi 3.020,99 kn- čl.II Aneksa, preostala neotplaćena glavnica je utvrđena u iznosu od 9.689,95 EUR .

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO - a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID OPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 27. svibnja 2026. odluku pod poslovnim brojem Rev-457/2025 u kojoj je Odlukom proširenog vijeća VSRH djelomično prihvaćena revizija tužitelja te je u odgovoru na pitanje zbog kojeg je tužitelju dopuštena revizija odgovoreno da istome pripadaju zatezne kamate na sve mjesečne preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF od sklapanja ugovora pa do provedene konverzije. Dakle, priznaje mu se samo zatezna kamata, ali ne i preplaćena glavnica ( preplata kamate i tečaja) umanjena za priznatu preplatu u konverziji, ukoliko preplate ima.

Ovaj sud je i dalje mišljenja kao i ranije da je u konverziji potrošaču priznat samo preplaćeni iznos kao da je korisnik imao kredit u EUR valuti u istom razdoblju što je i utvrđeno vještačenjem provedenim u ovom postupku o čemu će se detaljno obrazlagati kasnije u ovoj odluci. Potrošaču pripada pravo na kompletno obeštećenje dakle da isti bez obzira na izvršenu konverziju kredita u valutu EUR i učinke takve konverzije, ima pravo potraživati iznose koje je banka stekla bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, a koji su utvrđeni kao razlika plaćenog u odnosu na ono što je trebalo platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom ugovorenom tečaju kune u odnosu na CHF (pravo na glavnicu i zatezne kamate).

Posebice se ističe u odnosu na konverziju i prihvat iste od strane potrošača konkretno ovdje tužitelja da u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P - 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je ima lo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN - 96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužitelj je podigla predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o namjenskom kreditu za kupnju nekretnine -zemljišta kako je navedeno u čl. 2 ugovora, što potvrđuje svojim iskazom tužitelj u kojem navodi kako je novcem dobivenim kreditom kupljen zemljište na Viškovu za izgradnju obiteljske kuće u kojoj je živio s obitelji, sada u njoj žive njegova djeca. U naravi se radi o prizemlju i katu svaki površine od 52 m 2, a kuća se nikada nije iznajmljivala. Tuženik na kojem je teret tog dokaza suprotno tome nije dokazao stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iz čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu ništave.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući čl. 4 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 5,17 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 5,17 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

U svom iskazu tužitelj navodi kako je znao da će se kamatna stopa mijenjati, no nije mu objašnjeno kako i na koji način će se mijenjati kamatna stopa i koji su to parametri koji utječu na promjenu kamate stope. Na sadržaj odredbi ugovora nije mogao utjecati ni na koji način . U banci su mu ponudili kredit u CHF najpovoljniji, da je to najbolja opcija, na isti da je najniža kamatna stopa, vjerovao je banci, bilo mu je rečeno da je CHF najstabilnija valuta. Nije mu pojašnjeno što je obuhvaćeno ulaznom naknadom i zašto istu plaća. Početni anuitet je iznosio 1.200 kn , a najviši 1600 kn, bilo ga je strah kako će sto plaćati, tada mu je plaća bila 3.300 kn do 3.500 kn . Konverziju je prihvatio, po isto je bio je minusu, to je nadoplatio i isti je odmah zatvorio prijevremenom otplatom .

Iz provedenog postupka jasno proizlazi da tužitelj neprijeporno nije bio informirana o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i nije mu uopće skrenuta pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Ugovor je tipski, unaprijed pripremljen i nema dokaza (na tuženiku je teret istog) da je tužitelj informiran o tome kako i na koji način će se kamatna stopa mijenja i koji su to parametri koji utječu na promjenu iste kao i da je bio upoznat sa efektivnom kamatom stopom te uvjetima kreditiranja .

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 4. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke presude.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužitelj se u ovome u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP -a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev -2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu -i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je isti kao potrošač informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da je informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacije iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koja će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu i povrat obveze koje je vezan za valutnu klauzulu u CHF sadržan u čl. 7 ugovora o kreditu ništetan pa je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO -a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, a to je konkretno za tuženika 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda VTS Pž-6632/2017 kojom je u odnosu na Sberbank prednika tuženika donesena pravomoćna odluka i glede promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i glede valutne klauzule to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2023. g ( u odnosu na oba zahtjeva) a tužba je podnesena u 1. travnja 2021. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Stoga prigovor zastare nije osnovan.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne što je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Romana Ribarića proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,17% godišnje, te 3,23% od 01. siječnja 2014. ukupno iznosi 1.050,65 EUR . Preplata tečaja iznosi 2.380,10 EUR , negativne tečajne razlike iznose 355,28 EUR. U konverziji je utvrđen manjak od 3.020,99 kn odnosno 400,95 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Razlika glavnice po inicijalnom otplatnom planu i g lavnice utvrđene dodatkom ugovoru o kreditu iznosi 1.462,42 EUR . Visina naknade koja je tužitelju naplaćena 05.11.2004. prema čl. 5 ugovora o kreditu iznosi 507,36 EUR , a visina naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je tužitelju naplaćena 21.04.2016 iznosi 663,19 EUR. Po provedenom vještačenju vještak je utvrdio da u izračun konverzije nisu uzete u obzir sve preplate po kreditu na osnovu povećanja kamata i tečaja. U izračun konverzije od strane banke nije korišten tekući tečaj EUR-HRK i promjenjiva kamatna stopa za EUR kredite. Nije korištena početni tečaj za čitavo vrijeme otplate kao niti početni tečaj valute kredita CHF-HRK. Konverzijom nije tužitelju vraćena preplaćena kamata niti preplaćen tečaj , nije mu vraćena niti zatezna kamata koju je vještak utvrdio u visini od 3.498,69 EUR , a obračunatu na pojedinačno izračunate preplaćene iznose kamate i tečaja od dospijeća pa do 30.09.2015. Konverzijom nije smanjena tužitelju glavnica na iznos koji je vještak utvrdio u Tablici br. 6.

Tuženik se nije posebno očitovao na konačno precizirani tužbeni zahtjeva tužitelja, podneskom od 10. listopada 2025. ističe prigovor prijeboja u visini od 355,28 EUR za period kada je tužitelj plaćano anuitete po nižem tečaju od početnog.

Nalaz i mišljenje vještaka Romana Ribarića ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu joj zadaću od strane suda.

Kako je tužitelji konačno precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje to je u odnosu na preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, a koji dio odredbe ugovora je utvrđen ništetnim valjalo dosuditi iznos od ukupno 1.050,65 EUR u pojedinačnim mjesečnim iznosima preciziranim sukladno nalazu i mišljenju vještaka a s osnova promjene tečaja koja 2.380,10 EUR pojedinačnim mjesečnim iznosima prema nalazu i mišljenju vještaka pa je odlučeno kao u točki II ( preplata tečaja) i IV ( preplata kamate) izreke ove presude.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

Tužitelju nadalje pripada i iznos od 1.462,42 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF-a na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je za izračun preostale glavnice na dan konverzije trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Ne može se uzeti za točnim tvrdnja tuženika da je tužitelj pristao na novoutvrđenu visinu glavnice sklapanjem dodatka ugovora o kreditu pa da ju kao takvu ne može pobijati, naime tužitelj tada nije niti zao da je ta novoutvrđena visina glavnice pogrešno utvrđenja primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu koja se odnose na ugovaranja valutne klauzule u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedeni zahtjev tužitelja nije u zastari jer je istog tužitelj utužio u općem zastarom roku od 5 godina. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V II izreke.

Naposljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđeni u točkama II, IV i VII izreke ove odluke.

Rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno je - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Isto vijeće je ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Kako tuženik procesno pravi prigovor u visini od 355,28 EUR nije istaknuo do zaključenja prethodnog postupka već je samo navodio da se uzmu u obzir i negativne razlike , nego je tek podneskom od 10.10.2025. isti postavlja to se radi o nepravovremenom prigovoru radi prijeboja pa ga je valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci rješenja .

Ovom tužbom tužitelj traži i utvrđenje ništetnim odredbu čl. 5 ugovora o kreditu kojim je ugovorena naplata svih naknada i troškova po ovkom ugovoru o kreditu a naročito naplata administrativne naknade u visini od 1,75 % jednokratno na iznos odobrenog kredita i čl.9.st.20 po kojoj je korisnik kredita može kredit prijevremeno otplatiti samo uz posebnu odluku banje.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 96/03 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnih ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi na naplatu administrativne naknade u visini od 1,75% jednokratno od iznos odobrenog kredita lako uočljiva i jasna.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 5 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sam tužitelj u iskazu navodi da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te ugovornih odredbi ona se već nalazila u ugovoru, nije mu pojašnjeno zašto istu mora platiti

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu i je li tužitelju objašnjeno što se financira tom naknadom.

Valja navesti kako ostaje nejasno što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade.

Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 5.1 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,75% od iznosa kredita koji mu je odobren , u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 3.822,72 kn odnosno 507,36 EUR, dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna. Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki V. izreke ove odluke.

U odnosu na ništetnost preostalog dijela čl. 5 i čl. 9 toč. 20 ugovora o kreditu koji se odnosi na naplatu svih naknada i troškova sukladno odluci o kamatama i naknadama banke te da korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit samo uz posebnu odluku banke , jasno je da navedena ugovora odredba iz čl. 5 nije jasna niti razumljiva, naime potrošač nije upoznat koje to naknade i troškove, u kojoj visini, niti zašto ih mora platiti . Te odredbe su unaprijed unesene u ugovor koje je po svojoj naravi tipski ugovor, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač ne može utjecati ni na koji način. Dovoljno opterećenje za tužitelja kao potrošača je ugovaranje promjenjive kamate stope i valutne klauzule , a ugovaranje naknada čiji i osnov i visina tužitelju kao potrošaču nisu ni na koji način poznati predstavlja narušavanje ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu, ista je protivna i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu. Isto se odnosi i na odredbu čl. 9 toč.20 ugovora o krdeitu.

U odnosu na navod tuženika da je potraživanje tužitelja glede potraživanja tih naknada u zastari valja navesti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.

Kako su odredba čl. 5 i čl. 9 toč.20 ništene to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 507,36 EUR sa zateznom kamatom od 05.11.2004.( administrativna naknada) i iznos od 663,19 EUR sa zateznom kamatom od dana 21.04.2006. ( naknada za prijevremenu otplatu kredita) , dakle dana nakon što su iste tužitelju naplaćene pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki VI i VIII. izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku. Tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika pa je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7oč.1) za sastav podneska od 17.10.2025. i 22.02.2026. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 8, toč. 1), za sastav podneska od 06.02.2025. i 23.09.2025. svaki u visini od 25 bodova( Tbr 8 toč. 4) za zastupanje na ročištima održanima 28.10.2024.,29.01.2025 i 13.04.2026. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR, uz priznaje 25% a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika što iznosi 1.625,00 EUR . Tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu od 534,20 eur . Tužitelj nije obveznik plaćanja sudskih pristojbi na tužbu jer je kao potrošač u postupku koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interese oslobođen plaćanja istih, stoga iste neosnovano potražuje. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP -a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.

Na dosuđeni iznos troška od 2.159,20 EUR temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki IX izreke presude.

U Rijeci 15. srpnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte