REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-235/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. srpnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja, odvjetnice Marinele Marić, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102855984, sklopljenog dana 17. veljače 2006. između tužitelja i tuženika, koja glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora“.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15.7.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječanj, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita dana 17.2.2006. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102855984, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.400,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.

Navodi da čl. 10. predmetnog ugovora tužitelju nametnuta naknada u visini 1,500 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a radi se o tkz. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tako navodi da je s osnova ulazne naknade od njega naplaćeno 217,37 eura.

Tužitelj navodi da se radi o tkz. tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i on kao takav uzrokuje znatnu ravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno čl. 81.. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga smatra da je sporna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade ništetna, jer se o njoj nije pregovaralo. Ta ugovorna odredba je unesena u predmetni ugovor, a da tužitelj nije upoznat sa sadržajem iste, već je tužitelju ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelj navodi da nije upoznat koje on to troškove podmiruje u vezi odobravanja kredita i na što se točno odnosi ta naknada.

Polazeći od činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom), obveza, tužitelj zaključuje kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita

– potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava, to tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je tužitelj za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti tuženiku 1,500 % naknade na iznos kredita, minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora, ništetna i ne proizvodi pravni učinak.

Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik nije dao odgovor na tužbu, a i tijekom postupka bio je potpuno pasivan.

2.1. Međutim, sud nije donio presudu zbog ogluhe, jer smatra da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 331b Zakona o parničnom postupku, već je proveo dokazni postupak u kojem je pročitao Ugovor o kreditu (list 5-8 spisa), pregled prometa po kreditu (list 9- 24 spisa), dopis tuženika od 21.12.2023. (list 25 spisa), te je saslušao tužitelja (list 37- 38 spisa), te je pročitana dostavljena sudska praksa.

3. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti tuženik nije dovodio u pitanje.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,500%, minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora.

6. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 17.2.2006., pa se stoga na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO).

7. Odredbama čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

8. Sukladno čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

11. Iz dokumentacije u spisu je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik dana 17.2.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102855984, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.400,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj;

- da je predmetni kredit ugovoren sa stambenom namjenom (izgradnja i adaptacija stambenog prostora);

- da je čl. 10. tog Ugovora određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora;

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita i to 17.2.2006. u iznosu od 1.637,80 kn.

12. Kako iz predmetnog ugovora proizlazi da je predmetni kredit ugovoren sa stambenom namjenom, valja zaključiti da je tužitelj taj ugovor sklopio u svojstvu potrošača. Navedeno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji je rekao da je kredit iskoristio za adaptaciju stana za stanovanje.

13. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke (za stambene kredite), u kojem su sadržane unaprijed formulirane ugovorne klauzule.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on tražio određeni iznos i taj iznos mu je odobren i banka je pripremila ugovor. Rekao je da nije mogao utjecati na ugovorne odredbe. Pročitao je ugovor prije potpisivanja i vidio je odredbu da plaćanju naknade, ali mu je rečeno da je to takva odredba i da se ta naknada mora platiti. Naknada je naplaćena od iznosa kredita kada mu je kredit isplaćen. Nije mu rečeno za što se ta naknada plača i koje troškove pokriva, već da je to takva odredba u svakom ugovoru o kreditu, tako da on nije ništa imao pitati niti uvjetovati, jer mu je taj novac bi potreban. On je informatičar i tada je radio u jednoj informatičkoj firmi kao serviser, tako da se nije razumio u bankarske pojmove, niti mu je bilo što vezano za tu naknadu konkretno pojašnjeno, osim da se mora platiti.

14.1 Tužitelj je uvjerljivo iskazivao, pa sud vjeruje da mu je u banci rečeno da mora platiti spornu naknadu za obradu kredita, odnosno da daljnjih pitanja nije imao jer da nije pristao, realizacija kredita ne bi bila moguća. To bi značilo da o spornoj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati sa bankom, već da je ta odredba dio standardnog ugovora, unaprijed formuliranog, koji je sastavljen od banke i na koju odredbu tužitelj sasvim sigurno nije mogao utjecati, već ju je morao prihvatiti takvu kakva je kako bi mu kredit bio isplaćen.

15. Stoga kako je sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je tužitelj istu morao platiti kako bi realizirao predmetni kredit koji mu je bio potreban za rješavanje stambenog pitanja, potrebno je utvrditi je li ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. U tom smislu valja reći da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega bi se sastojala naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita koju je tuženik naplatio od tužitelja, koje troškove i usluge ona obuhvaća, pa sud zaključuje da ta naknada ne odgovara stvarnim i konkretnim troškovima vezanim za obradu kredita (iskazana je u postotku od iznosa kredita). Stoga sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba i u suprotnosti sa zahtjevom i načelom dobre vjere.

17. Nadalje, presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Stoga, kako je sud utvrdio da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), valja zaključiti da je sporna odredba članka 10. Ugovora, kojom je ugovoreno da se prije korištenja kredita plaća naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 1,500% iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a.

19. Također se ističe da čl. 84. ZZP-a isključuje ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredaba o predmetu ugovora i cijeni, a da je predmet spora akcesorna odredba koja se odnosi na naknadu (troškove) obrade kredita.

20. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) i označenom VPS-u u tužbi od 1.328,00 eura, dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima od 1.6.2026. i 13.7.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1) i trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3), što iznosi 700,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 175,00 eura, što je ukupno 875,00 eura.

Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi, jer nije odredio svoj zahtjev u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZPP-a

20.1. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

U Zagrebu 15. srpnja 2026. godine

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje da plati sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Punomoćniku tuženika