REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1017/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević, predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Veljko Miljević odvjetnik u Odvjetničkom društvu Miljević i Partneri j.t.d. Zagreb, Vlaška 7/I, protiv tuženika PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branko Kostić odvjetnik u Zagrebu, Domobranska ulica 27, uz sudjelovanje umiješača na strani tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate i dr., odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž – 574/2023-4 od 1. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 4789/2021-118 od 26. svibnja 2023., u sjednici održanoj 15. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž – 574/2023-4 od 1. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 4789/2021-118 od 26. svibnja 2023.,

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik osporava istaknute navode tužitelja.

3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavak 1. ZPP - a.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate mjesečnog iznosa od 11.250,00 kn od 15. studenoga 1999. pa nadalje sa zakonskom zateznom kamatom, na ime naknade za neosnovano korištenje kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 3311 m2, što odgovara dijelu kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], temeljem činjeničnih navoda da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao njegovo vlasništvo a tuženik istu neovlašteno drži u posjedu sagradivši na predmetnoj nekretnini objekt od kojeg ostvaruje imovinsku korist, te zahtjev da mu tuženik preda svoj posjed dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 3667 m2, koji dio odgovara katastarskim česticama u k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] od 2335 m2, kč. br. [katastarska čestica] od 159 m2, kč. br. [katastarska čestica] od 351 m2, kč. br. [katastarska čestica] od 351 m2, kč. br. [katastarska čestica] od 351m2, te dijela od 224 m2 kč. br. [katastarska čestica] iste k. o. [katastarska općina], te predaje u posjed dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 87 m2 koji odgovara dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 87 m2 s zahtjevom i da tuženik o svom trošku ukloni sve izgrađene objekte i ograde na navedenim površinama kao i otpadni građevinski i klesarski materijal.

4.1. Zahtjev tužitelja odbijen je na temelju činjeničnih utvrđenja, te s razlozima: - da „…su u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] upisane kč. br [katastarska čestica] i kč. br [katastarska čestica], te u zk. ul. [broj ZK uloška] iste k. o. da je bila upisana kč. br. [katastarska čestica] od 32666 m2, kao isključivo vlasništvo tužitelja od utuženog razdoblja pa do provedbe u zemljišnoj knjizi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1645/2015 od 13. ožujka 2020. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-3266/2020 od 8. rujna 2021. kojom je utvrđeno, i u odnosu na tužitelja iz ovog postupka kao jednog od tuženika iz tog postupka, da je Republika Hrvatska suvlasnik nekretnina upisanih u predmetnom zk. ul. za 27576/32666 dijela a tužitelj preostalih 5090/32666 dijela, te da je Republika Hrvatska vlasnica za cijelo kč. br. [katastarska čestica] iste k. o., a tužitelj obvezan na trpljenje uknjižbe prava suvlasništva odnosno vlasništva u korist Republike Hrvatske, nakon čega je u zemljišnoj knjizi upisano pravo suvlasništva odnosno pravo vlasništva u korist tužitelja i Republike Hrvatske na navedeni način…“, - „…da je, imajući u vidu predmetnu pravomoćnu presudu, tužiteljev suvlasnički dio od 5090 m2 kč. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] nastao na temelju njegovog isključivog vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 5090 m2, pa je upis prava suvlasništva tužitelja navedene nekretnine u predmetnom dijelu samo formalan, jer stvarno nije vlasnik niti jednog drugog dijela navedene katastarske čestice osim 5090 m2 koje pripadaju navedenim katastarskim česticama u k. o. [katastarska općina], a koji dio ni na koji način nije povezan sa nekretninama odnosno katastarskim česticama koje su predmet ovog spora…“, - „…da je, imajući u vidu obrazloženje predmetne pravomoćne presude, u postupku pretvorbe društvenog poduzeća "Vladimir Gortan", Zagreb, započetog sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, na temelju rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o davanju suglasnosti na namjeravanu pretvorbu od 17. travnja 1992. predmet kupoprodaje s tužiteljem doista bila nekretnina u [adresa] oznake k. č. br. [katastarska čestica], ali samo u onom dijelu na kojem je Gortan Građevinarstvo d.d., Zagreb, sukladno tada važećim propisima, stekao vlasništvo na nekretninama, koje su procijenjene u njegov temeljeni kapital u postupku pretvorbe, ali ne i predmetnih iz ovog postupka, zbog čega se ne može raditi o stečenom pravu vlasništva tužitelja po osnovi Ugovora o prodaji od 6. srpnja 1993. i uknjižbe po pravomoćnoj presudi od 21. rujna 1994. ispravljenoj 6. veljače 1998. u postupku izvršenja iste odnosno uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi po prijedlogu tužitelja od 11. listopada 1994…“, - „…U odnosu na zahtjev za predaju u posjed nekretnina iz točke II. izreke prvostupanjske presude, prema sadržaju obrazloženja prvostupanjske presude, neosnovanost zahtjeva je ocijenjena prema čl. 161. st. 1. ZVDSP koja propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, te da je u smislu odredbe čl. 162. st. 1. ZVDSP tužitelj bio dužan dokazati vlasništvo kako nekretnine za koju zahtijeva neosnovano korištenje tako i one na koji glasi zahtjev za predaju posjeda, što u ovom sporu nije dokazao...“, - „…iz naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjskog suda jasno proizlazi da idealni dio tužitelja od 5090 m2 je upisan u zemljišnoj knjizi u odnosu na ukupno upisanu površinu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 32666 m2, a taj dio odgovara u katastru uspostavljenim kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obje u ukupnoj površini od 5090 m2, pa je očito da je fizički dio kč. br. [katastarska čestica] od 5090 m2 izdvojen iz sastava te katastarske čestice i od istog u katastru uspostavljene navedene dvije čestice u k. o. [katastarska općina], pa je riječ o fizičkom (realnom dijelu) kč. br. [katastarska čestica] u nespornom vlasništvu tužitelja, koji ni na koji način nije povezan sa drugim isto tako fizičkim (realnim) dijelom kč. br. [katastarska čestica] iste k.o. koji je predmet zahtjeva u ovom postupku radi isplate naknade za korištenje…“, – „…ugovorom od 3. srpnja 1993. prodavatelj na tužitelja nije mogao prenijeti više prava nego što ga je sam imao, budući je u odnosu na nekretnine koje su predmet ovog spora u to vrijeme egzistirao upis društvenog vlasništva u zemljišnoj knjizi, a ne prava vlasništva u korist prodavatelja iz predmetnog ugovora, budući je u vrijeme sklapanja ugovora i podnošenja prijedloga za izvršenje (11. listopada 1994.) bila dana suglasnost u smislu čl. 12. ZPDP na namjeravanu pretvorbu rješenjem od 17. travnja 1992. u kojoj nekretnine koje su predmet spora nisu uvrštene u društveni kapital pretvorenog poduzeća, pa su i dalje ostale upisane u zemljišnoj knjizi kao društveno vlasništvo a ne vlasništvo novo nastalog društva, što je tužitelju bilo odnosno moralo biti poznato, zbog čega nije postupao u dobroj vjeri prilikom upisa tog prava u zemljišnu knjigu…“, „…Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako je upis isključivog prava vlasništva predmetnih nekretnina u korist tužitelja od utuženog razdoblja do provedbe pravomoćne presude Trgovačkog suda u zemljišnoj knjizi (tužitelj ističe u prosincu 2021.) nevaljan odnosno neistinit, očigledno time jer u trenutku podnošenja prijedloga za upis nije postojala pravna osnova za stjecanje prava vlasništva u korist tužitelja ni po jednoj osnovi iz čl. 20. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91- dalje: ZOVO) pa tužitelj vlasništvo nije mogao steći predmetnim upisom na temelju ugovora od 3. srpnja 1993. i navedene presude na koje se poziva, sukladno čl. 33. ZOVO, kao i da je kasniji upis prava suvlasništva u korist tužitelja u odnosu na kč. br. [katastarska čestica] od prosinca 2021. samo formalan, slijedom čega su otklonjeni pravni učinci uknjižbe prava vlasništva u postupku povodom prijedloga od 11. listopada 1994. kao i kasnije uknjiženog prava suvlasništva u korist tužitelja za 5090/32666 dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu…“, - „…Navedeno stoga jer je u ovom postupku oborena predmnijeva istinitosti upisanog zemljišnoknjižnog stanja (…) i djelovanja povjerenja u istinitost…“, „…Ujedno, (…), tužitelj nije isticao niti jednu činjenicu iz koje bi proizlazilo da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekao i bez upisa u zemljišnu knjigu odnosno po samom zakonu u smislu čl. 21. ZOVO u vezi čl. 388. st. 2. ZVDSP ili odredbe čl. 129. ZVDSP…“.

4.2. Tužitelj je u prijedlogu naznačio pitanja: „1. „Jesu li za pravni promet i status nekretnina, a time i za identifikaciju nekretnine te za ocjenu materijalnopravne legitimacije u parnicama vezanim za vlasništvo nekretnine, mjerodavni podaci u posjedovnici i vlastovnici zemljišnih knjiga ili podaci u katastru nekretnina?“; (2) „Je li zakonito na određenom dijelu nekretnine označenom kao čestica u katastarskom operatu uskratiti zaštitu vlasničkih prava osobi koja je zemljišnoknjižni idealni suvlasnik cijele nekretnine, s obrazloženjem da ista osoba (iako nesporni idealni zemljišnoknjižni suvlasnik cijele nekretnine) nije vlasnik određenog dijela iste nekretnine označenog kao katastarska čestica u katastarskom operatu?“; (3) „Prestaje li pravo vlasništva upisano u zemljišnim knjigama tek njegovim brisanjem te je li sud ovlašten ocjenjivati pravilnost zemljišnoknjižnog upisa stvarnog prava izvan ispravnog postupka?“; (4) „Može li sud svoju odluku donijeti primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) uz istovremeno odbijanje dokaznog prijedloga na okolnosti koje su važne za donošenje odluke te čini li tako sud bitnu povredu odredbe postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 221.a istog zakona i time istovremeno povredu pravo na pravično suđenje čl. 29. st. 1. Ustava, koje uključuje načelo vladavine prava i postupovne 'jednakosti oružja'?“; (5) „Je li zakonito i pravilno prihvatiti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i već uslijed toga odbiti vlasničkopravni zahtjev zemljišnoknjižnog idealnog suvlasnika nekretnine (kao tužitelja) za predajom u posjed i naknadom koristi od nevlasnika i posjednika nekretnine (kao tuženika), isključivo pozivom na sadržaj obrazloženja pravomoćne presude iz drugog postupka, iz čijeg obrazloženja proizlazi da zemljišnoknjižni idealni suvlasnik nije stekao vlasništvo na katastarski određenom dijelu te nekretnine, usprkos činjenici da izreka te pravomoćne presude ne sadrži takve navode iz obrazloženja iste i usprkos činjenici da se izreka te pravomoćne presude (u odluci o glavnoj stvari) iscrpljuje u utvrđenju stjecanja idealnog suvlasništva treće osobe na predmetnoj nekretnini, ne dirajući u već postojeće idealno suvlasništvo tužitelja na istoj nekretnini?“; (6) „Krši li žalbeni sud odredbu čl. 367.a i čl. 5. st. 4. ZPP kada bez raspravljanja donosi drugostupanjsku odluku koju utemeljuje na pravnoj osnovi koja se bitno razlikuje od one o kojoj se u postupku raspravljalo (tzv. 'presuda iznenađenja')?“; (6.a) „Krši li žalbeni sud odredbu čl. 367.a i čl. 5. st. 4. ZPP kad bez raspravljanja donosi drugostupanjsku presudu na temelju pravne osnove koja se bitno razlikuje od one o kojoj se u postupku raspravljalo (tzv. 'presuda iznenađenja') u situaciji u kojoj prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da tužitelj nije vlasnik nekretnina koje su predmetom postupka iz razloga što je uknjižba prava vlasništva tužitelja posljedica kaznenog djela zemljišnoknjižnog referenta kao i iz razloga preuzetih iz obrazloženja drugih sudskih odluka, dok drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu, uz prihvaćanje kao valjanih navedenih razloga prvostupanjskog suda, ali iznoseći pritom posve nove i samostalne pravne razloge i osnove odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja, i to: oborenost predmnijeve istinitosti upisanog zemljišnoknjižnog stanja pri uknjižbi vlasništva tužitelja te nesavjesnost tužitelja pri uknjižbi prava vlasništva, sve uslijed njegove svijesti o odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, br. 19/91 i 83/92; dalje: ZPDP) i svijesti o „sadržaju elaborata o knjigovodstvenoj i procijenjenoj vrijednosti poduzeća prema čl. 11. u odnosu na koje je prema čl. 12. ZPDP dana suglasnost od strane Hrvatskog fonda za privatizaciju“ a time i o posljedičnoj „tek formalnosti“, tj. o neodlučnosti i nevaljanosti zemljišnoknjižnog upisa vlasništva tužitelja, o kojim razlozima i pravnim osnovama se nije raspravljalo pred sudom prvog stupnja niti su te razloge koji tvore samostalne pravne razloge i osnove neosnovanosti tužbenog zahtjeva isticali ni prvostupanjski sud niti tuženik ili umješač na strani tužitelja tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom?“

4.3. S obzirom na činjenična utvrđenja i razloge na kojima se pobijana odluka temelji, pravna pitanja kako ih je u prijedlogu naznačio tužitelj ne mogu se cijeniti kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, iz sadržaja prijedloga za prvo, drugo, treće i peto naznačeno pitanja proizlazi da su za tužitelja zapravo prijeporna pitanja opsega dokazivanja, te ocjene dokaza u konkretnom slučaju, pa posljedično tome tuž itelj drugačije ocjenjuje rezultate dokazivanja i osporava zaključke suda prilikom donošenja presude. U tom smislu se i pitanja kako ih je u prijedlogu naznačio tužitelji u bitnom odnose na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno na ocjenu dokaza provedenih u postupku kod utvrđivanja relevantnih činjenica od strane nižestupanjskog suda, a kakva pitanja se ne mogu cijeniti kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Daljnja postupovnopravna pitanja iscrpljuju se u isticanju bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok drugostupanjska odluka nije donesena na temelju nekog zauzetog shvaćanja u primjeni postupovnih odredbi na koje se u prijedlogu poziva tužitelj (koje eventualno nije podudarno s nekim drugim shvaćanjem), pa se za postavljena postupovnopravna pitanja ne može uzeti da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.

5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.

6. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužitelj dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo vlasništva. Isto tako, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o prijedlozima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove odluke su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, čime nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP -a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Goranka Barać-Ručević