1

Poslovni broj: P-64/2022-29

 

 

        

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-64/2022-29

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. O., (OIB: …), iz S. B., zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i k. iz S. B., protiv tuženika R. A. d.d., Z., (OIB: …), zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. & P. d.o.o. iz Z., radi novčanog potraživanja, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 27. veljače 2024., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika M. K., odvjetnice i za tuženika zamjenika punomoćnika J. J., odvjetnice, 11. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o j e

 

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: … sklopljenog između tuženika R. A. d.d., Z., (OIB: …), kao kreditora i tužitelja S. O., (OIB: …), iz S. B., kao korisnika kredita, zaključenog dana 17. veljače 2005., koji je potvrđen kod javnog bilježnika M. B. dana 18. veljače 2005. pod brojem OU-…, a koji u dijelu čl. 1. glasi: "iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 17,628.02 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.", u dijelu čl. 2. glasi "redovna kamata... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...", u dijelu čl. 7. glasi "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“, u dijelu čl. 9. st. 3. glasi "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ovog Ugovora..." i u dijelu čl. 9. st. 4. glasi „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., (OIB: …), isplatiti tužitelju S. O., (OIB: …), iz S. B., na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 721,80 EUR kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

na iznos od 1,38 EUR od 01.01.2009. godine do isplate

na iznos od 2,88 EUR od 01.02.2009. godine do isplate

na iznos od 3,56 EUR od 01.03.2009. godine do isplate

na iznos od 1,69 EUR od 01.04.2009. godine do isplate

na iznos od 2,05 EUR od 01.05.2009. godine do isplate

na iznos od 1,32 EUR od 01.01.2010. godine do isplate

na iznos od 3,73 EUR od 01.02.2010. godine do isplate

na iznos od 3,18 EUR od 01.03.2010. godine do isplate

na iznos od 6,44 EUR od 01.04.2010. godine do isplate

na iznos od 5,82 EUR od 01.05.2010. godine do isplate

na iznos od 7,03 EUR od 01.06.2010. godine do isplate

na iznos od 17,47 EUR od 01.07.2010. godine do isplate

na iznos od 15,32 EUR od 01.08.2010. godine do isplate

na iznos od 21,89 EUR od 01.09.2010. godine do isplate

na iznos od 19,62 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

na iznos od 15,97 EUR od 01.11.2010. godine do isplate

na iznos od 23,67 EUR od 01.12.2010. godine do isplate

na iznos od 33,47 EUR od 01.01.2011. godine do isplate

na iznos od 26,53 EUR od 01.02.2011. godine do isplate

na iznos od 28,96 EUR od 01.03.2011. godine do isplate

na iznos od 25,87 EUR od 01.04.2011. godine do isplate

na iznos od 26,43 EUR od 01.05.2011. godine do isplate

na iznos od 39,56 EUR od 01.06.2011. godine do isplate

na iznos od 40,84 EUR od 01.07.2011. godine do isplate

na iznos od 51,81 EUR od 01.08.2011. godine do isplate

na iznos od 46,18 EUR od 01.09.2011. godine do isplate

na iznos od 40,01 EUR od 01.10.2011. godine do isplate

na iznos od 39,34 EUR od 01.11.2011. godine do isplate

na iznos od 38,87 EUR od 01.12.2011. godine do isplate

na iznos od 41,81 EUR od 01.01.2012. godine do isplate

na iznos od 44,38 EUR od 01.02.2012. godine do isplate

na iznos od 44,72 EUR od 01.03.2012. godine do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023.po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 30.prosinca do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., (OIB: …), isplatiti tužitelju S. O., (OIB: …), iz S. B., troškove parničnog postupka u iznosu od 1.464,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. travnja 2024. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

 

r i j e š i o j e

 

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

 

II. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos glavnog dugovanja od 870,87 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama.

 

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu dijela troškova postupka u iznosu od 456,49 eura kao neosnovanim.

 

IV. Odbija se tuženik s troškovima postupka u iznosu od 1.687,50 eura.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je kod ovoga suda podnijela tužbu protiv tuženika R. A. d.d. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate stečenog bez osnove.

 

2. Tužiteljica u tužbi između ostalog navodi da je s tuženikom 17. veljače 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj … koji je potvrđen kod javnog bilježnika M. B. 18. veljače 2005. pod brojem OU-…, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 17.628,02 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem za CHF na dan dospijeća.

 

2.1. Pored iznosa glavnice, tužiteljica je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatni stopama, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 3,55 %.

 

2.2. Tužiteljica dalje navodi da je predmetni kredit otplatila u cijelosti, da su se za vrijeme trajanja otplate kredita anuiteti u kunskoj protuvrijednosti plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, zbog čega su se anuiteti mijenjali u odnosu na prvi mjesečni anuitet.

 

2.3. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-249/14 od 9. travnja 2015.g. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO.

 

2.4. Nadalje, poziva se i na pravomoćnu presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke; a što je potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO.

 

2.5. Uvažavajući činjenicu da su pravomoćnim presudama VTS RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. i 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

 

2.6. Poziva se i na članak 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) kojim je propisano da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Poziva se i na članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.(sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

 

2.7. Tužiteljica ističe da je laik koji ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno određen i specificiran tužbeni zahtjev tako da je vrijednost predmeta spora postavila okvirno i da zadržava pravo nakon provođenja vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku.

 

2.8. Tužiteljica mjesnu nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu temelji na članku 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

2.9. Poziva se i na pravno shvaćanje Suda Europske unije u Luxemburgu izraženom u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Ističe da je sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

2.10. Traži da sud naloži tuženiku dostavu promjene kamatnih stopa u periodu trajanja kredita i donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i obveza tužitelja kao korisnika kredita vezana uz otplatu kredita po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te obaveže tuženika na isplatu dugovanja u iznosu od 12.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao i troškova postupka.

 

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u Slavonskom Brodu navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl.12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika.

 

4. U svezi navoda tužbe, u bitnome navodi da sukladno odredbama ZPP nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužiteljica u predmetnoj tužbi, i to konkretno u dijelu u kojem traži donošenje rješenja te točke II tužbenog zahtjeva. Poziva se na članak 186.b stavak 3. ZPP-a, kojim je predviđeno da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužiteljica može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Osporava da tužiteljica u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa jer se pretpostavlja da tužiteljica ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršila uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu i da je tuženik u vezi s pravnim odnosom zasnovanim predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici, kao i svim ostalim klijentima s kojima je poslovao i s kojima posluje, uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl., koje je temeljem istog i bio dužan dostaviti te u spisu nema dokaza da tuženik iste ne želi dostaviti tužiteljici.

 

4.1. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od 14.6.2018. u cijelosti promašeno. Smatra da su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja zaštita se pruža na općenitoj razini. Predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne a obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno.

 

4.2. Tuženik nastavno ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tvrdi da je tužiteljica potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika M. B., pod brojem OU-…, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Dodatno ističe i da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti predložio je saslušati zaposlenicu tuženika (direktoricu), gospođu V. M.-P. koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, o kojem kreditu je ovdje riječ, te koja ima saznanja o konkretnom slučaju. Navodi da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

 

4.3. U podnesku od 22.3.2022. tuženik je dodatno pojasnio sve prethodno istaknute navode odgovora na tužbu i posebno obrazložio istaknuti prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 broj Su-IV-47/2020-2 i objedinjeno pravno shvaćanje istoga suda od 1. 3.2022.

 

4.4. Osporava pravovremenost, dopuštenost i urednost tužbe, aktivnu legitimaciju tužiteljice i pasivnu legitimaciju tuženika.

 

5. U daljnjem tijeku postupka strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

 

6. Tužiteljica je podneskom od 27. ožujka 2023., nakon provedenog vještačenja precizirala tužbeni zahtjev u točki 2. predložene izreke tako da je naznačila da potražuje na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, iznos od 721,80 eura / 5.438,21 kn sa zakonskim zateznim kamata u odnosu na svaki anuitet od dospijeća do isplate.

 

6.1. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik je u podnesku od 12.4.2023. istakao da je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, odnosno da je povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope s obzirom na novo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva od dana 31.1.2022. godine, a iz kojeg jasno proizlazi da je potraživanje tužiteljice s osnove promjenjive kamatne stope u zastari. Kako je tužba u ovom postupku podnesena dana 8.2.2022. godine, a presuda Visokog trgovačkog suda u odnosu na promjenjivu kamatu postala pravomoćna dana 13.6.2014. tuženik ističe da je od početka postupka upozoravao i isticao kako je sada povučeni dio tužbenog zahtjeva u zastari. Tuženik ističe kako nije kriv što je tužiteljica prilikom podnošenja tužbe utužila iznos na koji nije imala pravo, te se naknadno odlučila da povuče tužbu za ovaj iznos, zbog čega tuženik zahtijeva naknadu troškova postupka prema članku 158. ZPP-a.

 

6.2. Nadalje, tuženik smatra da je iskazane pretplaćene anuitete trebalo umanjiti za iskazane iznose koje je tužiteljica manje platila u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početo ugovoreni tečaj. Ističe kako nije potrebno da tuženik postavi formalni zahtjev u vidu protutužbe ili prigovora radi prebijanja, jer njegov zahtjev proizlazi iz činjenice što eventualna ništetnost odredbe ugovora vrijedi u odnosu na obje stranke, stoga tužiteljica ne može potraživati više nego što je stvarno preplatila sve sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005).

 

7. U odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 12.000,00 kn / 1.592,67 eura tužiteljica je podneskom od 27.3.2023. konačno postavila tužbeni zahtjev u iznosu od 721,80 eura / 5.438,21 kn. Nesporno je da se konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje stečeno bez osnove samo na temelju nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli tako da je i u izreci pod točkom II. tužbenog zahtjeva umjesto prethodno navedene osnove "stečenog bez osnove" navedeno "na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita". Kako je tužiteljica nesporno smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 870,87 eura, kojem smanjenju se tuženik nije protivio, odlučeno je kao pod II. Izreke rješenja.

 

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila 17. veljače 2005. Ugovor o kreditu broj … koji je potvrđen kod javnog bilježnika M. B. 18. veljače 2005. pod brojem OU-…, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 17.628,02 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem za CHF na dan dospijeća i redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatni stopama, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 3,55 %.

Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

 

9. Sporno je među parničnim strankama da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž 7129/13 od 13.06.2014. godine, presude Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. godine i da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-2670907 od 17.2.2005. godine sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula ništetne. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača, da li ime aktivnu legitimaciju u ovom postupku, odnosno da li se na nju primjenjuju učinci presuda iz tzv. kolektivnih tužbi i da li je nastupila zastara potraživanja. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

 

10. U dokaznom postupku, pročitan je Ugovor o kreditu (list 8 do 12 spisa), otplatna tablica - kredit (list 13 do 15 spisa),informativni izračun efektivne kamatne stope ( list 16 spisa) prijepis knjigovodstvene kartice (list 17 do 21 spisa), otplatni plan (list 22 do 30 spisa), obavijesti tuženika o promjenama kamatne stope (list 31 do 35 spisa), odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana (list 152 do 154 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 168 do 184 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku F. T. iz S. B. i proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

 

11. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužiteljica je u skladu s istim postavila konačni tužbeni zahtjev.

 

12. Osim toga, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke V. M. P., od kojeg dokaza je tuženik odustao na ročištu 27.2.2024.

 

13. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev podneskom od 27.3.2023. u cijelosti osnovan.

 

14. U svezi istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 12. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a, ali i to da iz samog Ugovora proizlazi da je sklopljen u Slavonskom Brodu gdje tuženik ima poslovnu jedinicu. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Slavonskom Brodu gdje je ugovor i sklopljen. Očito da je za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu povodom kojeg je pokrenut ovaj spor bila ovlaštena i poslovna jedinica tuženika u Slavonskom Brodu. Kako radi sklapanja spornog ugovora tuženik nije tražio da tužiteljica dolazi u Zagreb to nema dvojbe da je time i priznao ovlaštenje i nadležnost svoje poslovne jedinice u Slavonskom Brodu. Odredba čl. 12. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u Slavonskom Brodu, u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bila izvrgnuta dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Tužiteljica se stoga, legitimno opredijelila za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a, zbog čega je i odlučeno kao pod I. izreke rješenja.

 

15. Nadalje, iz Ugovora o kreditu broj … utvrđeno je da je tužiteljica kao korisnik kredita, s tuženikom 17.2.2005. sklopila ugovor o kreditu u svrhu kupovine vozila (čl.6.) u iznosu od 17.628,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita (čl. 1.) s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 3,55% godišnje (čl.2.) i rokom otplate od 84 mjeseca (čl.4.).

 

16. Također nije sporno da je kredit otplaćivala u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća. Osim toga odredbom čl. 2. tužiteljica se obvezala platiti i kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3.55%.

 

17. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u veljači 2005. realizirala kredit koji joj je bio potreban za kupovinu osobnog automobila. Kredit je dogovarala u Auto kući N. s gospođom V. N. iz auto kuće. Navodi da je kompletnu cijenu vozila platila iz kredita a da je prodajni razgovor vezan uz sam kredit bio usmjeren samo na iznos kredita i ratu kredita za koju je tražila da bude oko 1-1.100 kuna i da je dogovorili da će se kredit otplaćivati u periodu od sedam godina upravo zbog visine rate. Što se tiče ugovaranja same valute u CHF napominje da joj je taj kredit nuđen kao izuzetno povoljan i siguran, da je htjela obići banke kako bi vidjela stanje na tržištu na što joj je gđa. Novaković rekla da za to nema potrebe jer su svi krediti u CHF, da su najpovoljniji i da ne mora ništa dalje tražiti. Za vrijeme realizacije kredita odnosno do sklapanja ugovora o kreditu nije išla u banku, niti je tamo bila upućena, niti su ju službenici banke kontaktirali a ugovor ju je čekao unaprijed pripremljen i isti je samo morala odnijeti kod javnog bilježnika na solemnizaciju. Prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika nije vidjela niti javnog bilježnika, već je isto obavila službenica ureda. Za vrijeme otplate kredita rata joj je znatno porasla s početnih 1.100,00 kn do 1.700,00 kuna, što joj je predstavljalo problem. Nije odlazila u banku tražiti pojašnjenje za navedenu pojavu već je sve doznavala iz medija. Navela je da je kreditom kupila osobni automobil marke Hyundai marke i20 koje je koristila u osobne svrhe za odlazak i dolazak s posla. Istakla je da je bila zadovoljna ugovorenim kreditom u početku jer je bio realiziran na period koji joj je odgovarao a i rata kredita joj je bila prihvatljiva, da je razumjela odredbe ugovora ali da je nitko nije upozorio na moguće posljedice promjene tečaja, kao i kamatne stope. Novčana sredstava kredita isplaćena su na račun auto kuće kao kupoprodajna cijena za osobni automobil.

 

18. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem kazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla. Osim toga, iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu utvrđeno je da je početna kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u visini od 3,55% tijekom cijelog razdoblja otplate mijenjana te jednom vrijeme iznosila i 6,55% (list 172 do 174 spisa). Nadalje, iz iskaza tužiteljice je vidljivo da je cjelokupni postupak koji je prethodio samom sklapanju ugovora o kreditu dogovaran s predstavnikom auto kuće i njihovim zaposlenicima koji zasigurno nisu kompetentni za pojašnjavanje odredbi kredita na način kako je to bilo potrebno u skladu sa zakonskim odredbama i pravilima bankarske struke.

 

19. Iz Ugovora o kreditu utvrđeno je da je kredit realizirala radi kupovine vozila. U svom iskazu tužiteljica je navela da se vozilo koristilo isključivo u privatne svrhe, radi odlaska i povratka s posla. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

20. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF. Tuženik je odustao od provođenja bilo kakvih dokaza na ove okolnosti a u postupku je utvrđeno da se o ugovornim odredbama i sadržaju ugovora isključivo pregovarala sa zaposlenicima auto kuće.

 

21. Prema mišljenju suda, tužiteljica se vezano za utvrđenje nepoštenosti promjenjive kamatne stope, osnovano poziva na presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13, Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14, jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženik, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

 

22. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 3,55% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužiteljice da joj isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog promjenjive kamatne stope. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

 

23. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan, i na koje se tužiteljica osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

24. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

25. Nadalje, odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03 propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, pa je čl. 81. st. 1. i 2. navedenog zakona propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

26. Prema stavu suda u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica kao potrošač nije dobila mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 3,55% porasla do 6,55%. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužiteljice kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03), radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

 

27. Iz svih navedenih razloga, čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 sud je stava da je i odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10, kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/1811 od 16. rujna 2019. godine zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. (u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljicom) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Niti o tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja. Navedeni joj je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o u Ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

 

28. Stoga je i odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP/03), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužiteljice je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

 

29. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

 

30. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03. Kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na nju, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene poštenja.

 

31. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit ponuđen i predočen najpovoljnijim, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

 

32. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu, kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već upravo suprotno, kredit uz valutnu klauzulu CHF prezentiran je najpovoljnijim. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, sud je stava da je takova odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 87. ZZP/03). Radi navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

 

33. Tužiteljica ima pravo na isplatu temeljem nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a što potražuje u ovom postupku, što je osnovna posljedica ništetnosti.

 

34. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku F. T. iz S. B. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF i uslijed promjene kamatne stope, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita tužiteljici, tužiteljica više platila po osnovi promjene tečaja CHF 721,80 eura a po osnovi promjene kamatne stope 406,45 eura. Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 402,00 eura dok po osnovi promjene kamatne stope nije bilo perioda u kojem je manje plaćeno.

 

35. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala nikakvih primjedbi, te je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, podneskom od 27.3.2023. uredila tužbeni zahtjev i postavila svoje traženje po osnovu više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja u ukupnom iznosu od 721,80 eura.

 

36. Tuženik također nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no prigovorio je nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka. Ustrajao je na tvrdnjama da su sve promjene kamata u tijeku otplate kredita bile u skladu sa zakonskim propisima. Sud navedeno nije cijenio osnovanim jer je u suprotnosti s utvrđenjima iz presuda po kolektivnim tužbama potrošača kao i dokazima iz ovog postupka.

 

37. Nadalje, vezano uz uređen tužbeni zahtjev tuženik ističe da je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev na način da je uzela u obzir samo pozitivne razlike uslijed promjene tečaja CHF, dok nije uzela u obzir iznos negativnih razlika, a što je sve vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka od dana 15.03.2023. Smatra kako nije potrebno da tuženik postavi formalni zahtjev u vidu protutužbe ili prigovora radi prebijanja, jer njegov zahtjev proizlazi iz činjenice što eventualna ništetnost odredbe ugovora vrijedi u odnosu na obje stranke, stoga tužiteljica ne može potraživati više nego što je stvarno preplatila.

 

38. Sud je naveden prigovor (prijeboja) tuženika odbio kao neosnovan iz razloga što sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Navedeno je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023.

 

39. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

40. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

 

41. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, čemu tuženik prigovara. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

 

42. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7. Ugovora u iznosu od 721,80 EUR, što čini zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog razdoblja otplate, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.

 

43. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

 

43.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

 

43.2. Što se tiče kondemnatornog zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17-10, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

 

43.3. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

Kako je tužba podnesena 8.2.2022, to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

 

44. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju kamate upravo kako je i postavila tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude pod točkom II.

 

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev.

 

46. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 1.920,78 EUR. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 150,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 30.3.2022. i 27.2.2024. za svako po 150,00 eura ili ukupno 300,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak ročišta za objavu presude 75,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 15.3.2022, 7.3.2023. i 13.4.2023. za svako 150,00 eura ili ukupno 450,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 975,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om od 243,75 eura, ukupno 1.218,75 eura. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura kao i 50% iznosa naknade za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 219,00 eura. Ukupni priznati troškovi tužiteljice iznose 1.464,29 eura.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

 

47. Tužiteljici nije priznat trošak dopisa za pribavu dokumentacije od banke u iznos od 50,00 eura jer podnošenje prethodnog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari nije obvezni dio prethodnog postupka prije utuženja. Nije priznat trošak podneska od 6.6.2022. u iznosu od 150,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om iz razloga što je navedenim podneskom tužiteljica samo obavijestila sud o uplati predujma. Nadalje nije priznato niti 50% naknade za provedeno vještačenje u iznosu od 218,99 eura iz razloga što je postavljenom tužbom i predloženim dokazom tužiteljica potraživala stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi i o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, da bi u konačnici svoje traženje postavila samo po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nesporno je da je zadatak vještaka bio veći no što bi to bio da se od početka potraživala naknada samo s osnove ništetne valutne klauzule. Kako je vještak svoj nalaza prema nalogu suda i prijedlogu tužiteljice sačinio po obje osnove i zatražio naknada za izrađeni nalaz po obje osnove, opravdano je tužiteljicu odbiti s traženjem polovice iznosa naknade troškova vještaka. Ukupni nepriznati troškovi tužiteljice iznose 456,49 eura. Slijedom odlučeno je kao pod III. izreke rješenja.

 

48. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022).

 

49. Tuženik je odbijen u cijelosti s traženim troškovima postupka. Ovaj sud smatra da pored činjenice da je tužiteljica u cijelosti uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, vezano uz povučeni dio tuženog zahtjeva, za tuženika nisu nastali posebni troškovi. Zbog toga je odlučeno kao pod IV. izreke rješenja.

 

U Slavonskom Brodu, 11. travnja 2024.

 

                                                                                                                                     Sudac

                                                                                                                Jadranka Babić-Milberg, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

Dna:

1. OD R. i k., S. B.,

2. OD K. i p., Z.