REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-24/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Luka Mardešić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 12. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja IVAN NEMET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 139,05 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2006. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 324,05 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 29. studenog 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 3207968577. Dalje navodi da ga je tuženik obvezao na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, pa je tužitelju naplaćena i naknada za obradu kredita u iznosu 139,05 eura. Tvrdi da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, pripremljenom od strane tuženika, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora o kreditu niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog svega spornu odredbu smatra ništetnom. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom spornu ugovornu odredbu (točka I) te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 139,05 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2006. do isplate (točka II), kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama (točka III).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Nije osporio visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača. Smatra da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Također smatra da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, da je o istoj bio informiran prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tvrdio je da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova te da odredba ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju tom naknadom. Smatra da sporna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je prigovor zastare. Ukazao je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tuženik je prigovorio da je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko označio. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.466,41 eura, a tužbom je tražio utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 139,05 eura.

3.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 139,05 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.).

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u dopis (list 6 spisa), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207968577 od 29. studenog 2006. (listovi 7-11 spisa), potvrdu (list 12 spisa), promet po kreditu/specifikaciju uplate (listovi 13-20 spisa), ispis visine naknade banke (listovi 69-73 spisa), ispis obveznih radnji pri odobravanju kredita (listovi 98-99 spisa) te je saslušan tužitelj (list 108 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207968577 od 29. studenog 2006. na iznos 15.145,60 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.2. Također nije sporno da je predmetna jednokratna naknada naplaćena u iznosu 139,05 eura (list 107 spisa).

5.3. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

7.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao osobno vozilo koje mu je trebalo za osobne potrebe. Nikada nije imao obrt niti trgovačko društvo. Može reći da je Ugovor pročitao. Nitko mu nije rekao da treba platiti ulaznu naknadu, niti zbog čega se ona plaća. Nitko mu nije ništa uopće objašnjavao. Bio mu je predočen gotov Ugovor koji je trebao potpisati. Od banke je dobio samo Ugovor, nikakve druge akte nije dobio. Ne sjeća se na koji način mu je sporna naknada naplaćena.

8. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da je novac dobiven kreditom potrošio za kupnju automobila koji je trebao za osobne potrebe, kao i da nikada nije bio vlasnik trgovačkog društva, niti obrta. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je on kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu je bio predočen gotov ugovor sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu nitko nije rekao da treba platiti spornu naknadu niti zbog čega se ona plaća, niti da mu je itko išta objašnjavao, sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora.

11.1. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

12. S obzirom da se, dakle, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81 ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.).

13. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

14. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

14.1. Uvidom u Potvrdu tuženika od 11. prosinca 2025. (list 6 spisa) sud je utvrdio da je naknada iz čl. 2. Ugovora o kreditu naplaćena 5. prosinca 2012. u iznosu 139,05 eura.

14.2. Stoga je tužitelju dosuđen ukupan iznos 139,05 eura čiju isplatu je zatražio.

14.3. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.4. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju pripada od dana naplate sporne naknade do isplate.

15. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (15. srpnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

18.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 139,05 eura (obrazloženo u dijelu 3.-3.1. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 12. svibnja 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 12. lipnja 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

18.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.

18.3. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 110,00 eura.

18.4. Slijedom navedenog, tužitelju pripada parnični trošak u iznosu 324,05 eura.

18.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika