REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-1038/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Krunu Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 9. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, i punomoćnika tuženika, 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu na temelju oročenog depozita broj [broj depozita]/2001, kred. partija 2750821708 zaključenog dana 19.3.2001. godine između tužitelja RĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagrebu, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknada i troškova sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.081,55 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je s tuženikom 19. ožujka 2001. sklopio Ugovor o kreditu na temelju oročenog depozita broj [broj depozita]/2001, kreditna partija 2750821708 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 18.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika. Po predmetnom ugovoru da je tužitelj bio dužan uplatiti i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Da je odreda čl. 2. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Da je istom određeno „korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“. Da je navedena odredba suprotna odredbi čl. 1021. ZOO-a jer je tuženik u predmetni ugovor uvrstio odredbu koja je suprotna navedenom čl. 1021. ZOO-a. Također, da je odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano da ugovor o potrošačkom zajmu između ostalog mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se te odrebe mogu promijeniti. Da tužitelj nikada nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknade, slijedom čega da je ista odredba ništetna, sve u vidu odredbi čl. 81. st.1.,2., 3 i 4. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom čega podnosi tužbu kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, jer da su stranke ugovorom potvrdile zakonsku odredbu o općemjesnoj nadležnosti za tuženika. Ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, a nije dokazao da mu je iznos naknade za obradu kredita uistinu i naplaćen. Da odredba o naknadi za obradu kredita nije mogla uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a osobito isto kad se uzme u obzir da tužitelj nije dokazao da mu je naknada i naplaćena. Slijedom navedenog predlaže tužbu odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Nadalje, osporava da bi se predmetna odredba Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ne mogu primijeniti na predmetni ugovor jer navedeni zakon stupio na snagu tek 18. lipnja 2003., a predmetni ugovor je sklopljen 19. ožujka 2001. Nadalje, da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Navodi da je ugovorna odredba za plaćanje naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi o plaćanju naknade te je isti mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja te naknade. Da je tužitelj na istu odredbu bio ukazano u samom ugovoru, ali i u na letcima tuženika. Da se djelatnici banke tužitelju i u pregovorima objasnili da je u obvezi platiti naknadu u slučaju odobrenja kredita. Da je navedena naknada obuhvaćala operativne troškove (rad djelatnika banke..), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme…), troškove trećih strana (poštarina), povezane regulatorne troškove (rad djelatnika svih službi, savjetovanja klijenata, izrada ponude, obrada zahtjeva, odobrenje kredita…).Navodi i da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti i obvezati tužitelja na plaćanje parnični troškova tuženiku. U daljnjem tijeku postupka navodi i da nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenja za ugovaranje predmetne naknade. Ističe i prigovor zastare.

3. Podneskom od 13. siječnja 2026. tužitelj u bitnom navodi da neupitan pravni interes tužitelja u ovom postupku, da je i odredba kojom se ugovora nadležnost tužitelju nametnuta jer o istoj nije mogao pregovarati sa tuženikom već je bila sastavni dio unaprijed formuliranog ugovora, pa je ista također nepoštena i ništetna. Poziva se i na odredbu čl. 143st.2. ZOO/91, te na odredbe čl. 3.st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ako tuženik tuženik bude osporio visinu potraživanja, predlaže provesti financijsko vještačenje na okolnost visine potraživanja.

4. Na pripremnom ročištu tužitelj je predložio provođenje financijskog vještačenja, a prethodno da se tuženiku naloži dostavit potvrdu o plaćenoj naknadi za obradu kredita. Tuženik je naveo kako traženu dokumentaciju ne posjeduje više jer je proteklo više od jedanaest godina slijedom čega nema ni obvezu da istu više čuva.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o kreditu na temelju oročenog depozita (list 4-5 spisa), depozitna uplata (list 6 spisa), obrazac za postupanje pri odobravanju kredita, saslušana je svjedokinja VĐ na ročištu kod ovog suda 9. lipnja 2026. (list 145-146 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu kod ovog suda 9.lipnja 2026.( list 147-148 spisa).

Nije proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, jer je u postupku utvrđeno da je predmetna naknada naplaćena tužitelju, a ovaj postupak se vodi samo radi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe o naknadama, uslijed čega navedeni dokazni prijedlog nije bio potreban u ovom postupku.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP -a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Među strankama u postupku nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu na temelju oročenog depozita 19. ožujka 2001., te da je odredbom čl.2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

8. Sporno je je li prethodno navedena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna ili ne, sporno je ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, kao i je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

9. Prvenstveno treba istaknuti da tužitelj ovdje predmetni postupak vodi isključivo radi utvrđenja ništetnim predmetne odredbe, ali ovaj sud smatra da isti nesporno ima pravni interes za podnošenje ovdje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st.2. ZPP-a, jer je u postupku utvrđeno da je tužitelju naknada za obradu kredita i naplaćena, pa će u slučaju pravomoćno okončanog postupka isti moći od tuženika potraživati povrat iznosa plaćene naknade. Također, u spisu prileži i dokaz o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita (list 6 spisa), pa po mišljenju ovog suda nije upitan pravni interes tužitelja za podnošenjem ovdje predmetne tužbe na utvrđenje.

10. Čitanjem Ugovora o kreditu na temelju oročenog depozita (list 4-5 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 19. ožujka 2001., kao i da je istim tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 18.000,00 DEM obračunato prema prodajno tečaju kreditora (čl.1. Ugovora). Člankom 2. ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

11. Iz iskaza saslušane svjedokinje VĐ (list 145-146 spisa), saslušane na ročištu kod ovog suda 9. lipnja 2026. u bitnom proizlazi da je ona u vrijeme sklapanja ovdje predmetnog ugovora o kreditu radila kao osobni bankar tuženika u poslovnici u [adresa]. Dakle, da je ona s tužiteljem pregovarala i radila po predmetnom ugovoru o kreditu. Da se naknada za obradu kredita uvijek plaćala, jer je ista morala biti plaćena da bi uopće došlo do odobrenja kredita. Koliko se može sjetiti da se naknada plaćala u visini od 1 ili 2 posto od iznosa kredita. Da su oni od uprave dobivali upute koliko trebaju naplatiti naknadu u određenom slučaju zajedno sa šprancama za svaku vrstu kredita i tarifom o visini naknada za sve proizvode banke. Da nju korisnici nisu ništa posebno ispitivali vezano za naknadu, već su prihvatili da ista mora biti plaćena, da realiziraju kredit. Da bi oni dobili uplatnicu i da su bili poslani na šalter da plate naknadu po toj uplatnici, a nakon što su izvršili uplatu i dostavili dokaz da je naknada p laćena dolazilo bi do sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, da ugovor o kreditu nije mogao biti sklopljen, ako prethodno nije bila plaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Da nije posebno objašnjavala klijentima o čemu ovisi i način na koji se ta naknada obračunava, niti su oni nju tražili da im isto objasni, jer je jednostavno znalo da se to mora platiti da se realizira kredit, dakle to je bila normalna procedura postupanja. Dakle, da je ona korisniku kredita napisala iznos kredita, postotak koji se odnosio na naknadu i nominalni iznos visine naknade. Dakle, korisnici su prije sklapanja ugovora bili upoznati sa visinom naknade kako u postotku tako i nominalnom iznosu. Da se ne može sjetiti je li je ovdje tužitelj nešto posebno pitao za tu naknadu, jer se znalo da ista mora biti plaćena kako bi se dobio kredit. Da ni njoj kao osobnom bankaru nitko od uprave nije objasnio parametre, odnosno način na koji se određuje visina usluga po tarifi, pa tako ona te parametre nije objasnila ni ovdje tužitelju jer ni njoj ti parametri nisu bili objašnjeni. Također da nije objašnjavala ni za koje usluge banke se odnosila naplata te naknade, jer ona točno ni ne zna za što je banka onda koristila dalje taj prihod od naknada.

Iskazu saslušane svjedokinje ovaj sud u cijelosti vjeruje kao istinitom, vjerodostojnom i podudarnom sa iskazom saslušanog tužitelja.

12 Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 24. rujna 2025. (list 136 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi uređenja kupaone u njegovoj kući u kojoj živi sa svojom obitelji. Da su mu sredstva bila potrebna za njegove osobne potrebe, u to vrijeme nije bio imatelj udjela u nekom društvu ni vlasnik obrta već je bio zaposlen na mjestu vozača u Čazmatransu. Da je naknadu po predmetnom ugovoru o kreditu platio prije sklapanja ugovora o kreditu i to uplatnicom. Da se ne može sjetiti točno iznosa, ali misli da je odgovaralo iznosu od danas 200,00 Eur-a. Da je bilo normalno da se ta naknada mora platiti, a kako bi se realizirao kredit, te je tako i on donio potvrdu o uplati naknade te nakon toga vratio se na potpis ugovora kada je sva dokumentacija bila pripremljena. Da njemu nitko od strane banke nije ništa posebno objašnjavao vezano za naknadu, zašto se ista naplaćuje, zašto baš u toj visini, o čemu ovisi visina te naknade. Kako je rekao morao ju je platiti da bi realizirao kredit. Nadalje, da mu odredba po kojoj mora platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada banke nije jasna, da je on vozač, i da nema pravnog znanja. Da je Ugovor o kreditu pročitao ali da je znao da naknadu mora platiti da k redit dobije, nadalje da mu tarifa naknada u trenutku sklapanja ugovora o krediti nije bila dana ni predočena, da djelatnicu banke nije pitao da mu pojasni odredbu o naknadi, jer je znao da to mora platiti kako bi dobio kredit.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren, te podudaran sa iskazom saslušane svjedokinje.

13. U konkretnom predmetu relevantne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, dalje ZOO/91), te odredbe Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

14. Iz iskaza saslušane svjedokinje i samog tužitelja proizlazi da tužitelj prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita niti je mogao utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi, znao je da mora platiti naknadu o obadi kredita kako bi došlo do realizacije ugovora o kreditu. Tim više, morao je banci dostaviti dokaz o plaćanju naknade, prije sklapanja ugovora o kreditu. Dakle navedena odredba nametnuta je tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je nesporno naknadu za obradu kredita i platio (jer u suprotnom ugovor ne bi ni bio sklopljen). Nadalje, tužitelju sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima naknade, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništave ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nepošteno primjenjivao navedene ugovorne odredbe na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Naime, odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 propisano je da su opći uvjeti oni koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 143. st. 2. ZOO/91 sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj. Slijedom navedenog, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika, pri čemu iz iskaza tužitelja i svjedokinje proizlazi da se radilo o odredbama o kojima nije bilo moguće pregovarati, zbog čega ih sud u smislu odredbe čl. 143. ZOO/91 utvrdio ništavim. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, odredba ugovora o kreditu nije sadržavala jasne parametre pomoću kojih bi tužitelju bilo jasna naknada koju mora platiti tuženiku, također istom prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bila predočena ni Tarifa po kojoj se naknada za obradu kredita plaćala, nije mu bilo objašnjeno zašto mora platiti navedenu naknadu, ni zašto baš u navedenom iznosu, te čemu služi plaćanje navedene naknade. Znao je samo da istu mora platiti, kako bi dobio željeni kredit.

15. Nadalje, Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Dakle, u konkretnom predmetu predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor po svojoj naravi jer ga je tužitelj sklopio za svrhe koji ne spadaju u njegovu poslovnu djelatnost. Isti ugovor je pripremila banka u tipskom ugovoru, kao jača ugovorna strana, a tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o spornim odredbama vezano za plaćanje naknade sukladno jednostranoj odluci banke. Pri tome mu ni prije ni u trenutku zaključenja ugovora nije bilo jasno naznačeno radi čega se plaća naknada za obradu kredita, o čemu ovisi visina iste, već mu je navedena odredba ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“, odnosno ili plati naknadu ili ne možeš realizirati kredit. Pri tome se ističe da u smislu relevantnih odredbi čl. 1065. -1068 ZOO/91 nije bilo ni propisano da ugovor o kreditu sadrži odredbe o naknadama, pa prema tome isto nije bilo ni isključeno. Međutim, upravo se u navedenoj situaciji ogleda postupanje tuženika kao banke, koji u predmetni ugovor uglavljuje navedenu odredbu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, i kojem pri tome nisu objašnjeni svi relevantni parametri za donošenje informirane odluke, odnosno, ogleda se načelo savjesnosti i poštenja. Navedenim postupanjem tuženik je iskoristio „slabiju“ ugovornu - stranu tužitelja kao korisnika kredita, da bi za sebe pribavio korist u vidu naknade, a pri tome tužitelju nije objasnio apsolutno ništa vezano za tu naknadu, pa mu čak nije predočio ni Tarifu po kojoj se određivala visina te naknade, a s druge strane nije ni opravdao potrebu naplate navedene naknade, jer troškovi koje je tuženik kao banka imao vezano za predmetni ugovor o kreditu ulazili su u redovne troškove obavljanja bankarskih poslova. Pa nije jasno ni koji bi to posebni troškovi za tuženika nastali, a da nisu ulazili u redovne troškove poslovanja banke, a pri tome tužitelj bez prihvaćanja navedene odredbe i plaćanja naknade nije mogao realizirati kredit. Navedeno postupanje tuženika po mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je navedena odredba ništetna i jer se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO-a/91 kada je istu uglavljivao u ugovor.

17. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO/91 ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo, slijedom čega je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i riješiti kao u točki I. izreke ove Presude.

14. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 110. ZOO-a/91 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu. Kako se ovdje predmetni postupak vodi samo po deklaratornom zahtjevu tužitelja, to nisu ocjenjivani prigovori zastare kondemnatornog zahtjeva, kao ni zastare na tijek kamate jer su navedeni prigovori paušalni obzirom da ovom tužbom tužitelj ne traži isplatu.

15. U odnosu na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, za istaknuti je kako navedena odredba čl. 10. kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora također ništetna, a sve iz razloga kako slijedi. U konkretnom slučaju ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu kreditora formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a za koju tuženik nije dokazao da se o istoj pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) od suda čija je nadležnost ugovorena (Zagreb), što bi za tužitelja izazvalo više troškove dolaska na sud, a time značilo i neravnotežu u položaju ugovornih strana. Dakle, i navedena odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti je ništetna, slijedom čega je u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan i ovdje predmetni sud, slijedom čega je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

16. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 12. studenog 2025. (Tbr.7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 Eur-a, sastav podneska od 13. siječnja 2026. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 17. ožujka 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 9. lipnja 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, dakle ukupno 800,00 Eur-a uvećano za PDV 25%, odnosno 1.000,00 Eur-a, uvećano za sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur-a i sudsku pristojbu presude u iznosu od 55,00 Eur-a, dakle ukupno 1.081,55 Eur-a. Sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki II. izreke ove Presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesak od 18. veljače 2026. jer isti nije bio nužan za postupak, i u istom se tužitelj poziva na ranije navode te na praksu sudova. Također, nisu mu priznate sudske pristojbe u više zatraženom iznosu jer će isti biti pozvan na plaćanje pristojbi kako je određeno ovom presudom, kao ni trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na isto nije pristupio.

Dugo Selo, 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu presude

2. Tuženiku po pun putem OPS