1                                 Broj: Ppž-1767/2024

 

                                  

 

 

 

 

                                                                            Broj: Ppž-1767/2024

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Mladena Budiše kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv prvookrivljenog B. K., kojeg brani R. P., odvjetnik u S. i drugookrivljenog B. K., kojeg brani M. K., odvjetnik u S., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.) odlučujući o žalbama prvookrivljenog B. K. i drugookrivljenog B. K. podnesenim protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: Pp-13758/2021-13 od 15. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

          I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe prvookrivljenog B. K. i drugookrivljenog B. K. te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

              II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.,118/18. i 114/22.) prvookrivljeni B. K. i drugookrivljeni B. K. obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 50,00 eura (pedeset eura), svaki posebno, u roku 15 dana od dana primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: Pp-13758/2021-13 od 15. prosinca 2023., proglašeni su krivima prvookrivljeni B. K. i drugookrivljeni B. K. da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 10. točke 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kažnjiv po članku 22. stavku 1. istog Zakona, za koji im je, svakom posebno, izrečena novčana kazna u iznosu 300,00 eura. Navedenu kaznu okrivljenici su dužni platiti u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Osim toga, obojici okrivljenika je izrečena zaštita mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja, kao i zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana. Također, istom presudom okrivljenici su obvezni na naknadu troškova prekršajnog postupka od po 39,82 eura.

 

2. Protiv navedene presude prvookrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te odluke o prekršajnopravnim sankcijama, kako proizlazi iz iste. U žalbi navodi kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da prvookrivljenik nije vikao na drugookrivljenika, odnosno da se je radilo o uobičajenoj verbalnoj komunikaciji te stoga drugookrivljenik nije niti mogao biti uznemiren. Također, navodi kako je iskaz drugookrivljenika proturječan, a zbog čega proizlazi kako isti nije bio uznemiren riječima upućenim od strane prvookrivljenika. Osim toga, ističe kako je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 11. Prekršajnog zakona iz razloga što prvostupanjsku presudu nije moguće ispitati jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Zatim, navodi kako prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije uzeo kao olakotnu činjenicu da prvookrivljenik nije prekršajno kažnjavan za iste prekršaje. Na posljetku, ističe se i kako je odluka glede zaštitnih mjera nezakonita iz razloga što nisu ispunjeni uvjeti za izricanje istih.

 

2.1. Osim toga, žalbu je pravodobno putem branitelja podnio i drugookrivljenik zbog  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi navodi kako je drugookrivljenik žrtva nasilja od strane prvookrivljenika, a ne zlostavljač. Pobijanom presudom sud je zaštitio zlostavljača te je žrtvu jednako kaznio kao i zlostavljača.

 

              3. Žalbe nisu osnovane.

 

              4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

              U odnosu na žalbu prvookrivljenika

 

5. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, suprotno tvrdnjama žalbe, prema mišljenju ovog suda, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

5.1. U odnosu na tvrdnje prvookrivljenika da drugookrivljenik nije mogao biti uznemiren budući da prvookrivljenik nije vikao na njega ističe se da inkriminirano ponašanje prvookrivljenika, odnosno izgovorene riječi ''...ako mi uđe voda u apartman sve ću ti porazbijati, vidjet ćeš ti od mene, ti si ubio oca...'', nedvojbeno predstavlja radnje kojima je jedina svrha, smisao i cilj da uvrijedi, ponizi i omalovaži osobu kojoj su upućene i ne može se smatrati i ocijeniti prihvatljivim načinom komuniciranja uopće pa tako ni između članova obitelji, bez obzira na činjenicu što predmetne riječi nisu izgovorene vikom, već uobičajenim tonom kako to tvrdi prvookrivljenik. Osim toga, iz obrane drugookrivljenika nedvojbeno proizlazi kako je on zbog predmetnih riječi bio jako uznemiren. Iz navedenih razloga, ponašanjem prvookrivljenika ostvarena su sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim.

 

5.2. Također, nisu niti osnovani žalbeni navodi kojima se tvrdi kako drugookrivljenik nije bio uznemiren riječima upućenim od strane prvookrivljenika budući je drugookrivljenik o predmetnom događaju obavijestio policiju ''za svaki slučaj''. Naime, za ocjenu uznemirenosti žrtve, u ovom konkretnom slučaju drugookrivljenika, nije relevantno da li je događaj prijavio nadležnim tijelima i kada je isti prijavio, već da li su poduzete radnje od strane prvookrivljenika, kod žrtve prouzročile povredu dostojanstva ili uznemirenost. Kako je već ranije u ovoj odluci istaknuto iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi kako je drugookrivljenik zbog izrečenih riječi nedojbeno bio uznemiren. Osim toga, prijava događaja nadležnim tijelima može eventualno biti relevantna za ocjenu vjerodostojnosti nečijeg iskaza, o čemu će ovaj sud dati razloge u nastavku ove odluke.

 

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, prvookrivljenik ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 11. Prekršajnog zakona, obzirom da u presudi sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama.

 

6.1. Suprotno takvim žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon iznošenja dokaznog materijala, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti prvookrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa kako, dakle, presuda, sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba prvookrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana. Tako iz obrazloženja presude proizlazi kako sud ne nalazi razloge zbog kojih bi drugookrivljenik neistinito iznosio činjenice koje njega osobno terete i dovodio se time u nepovoljan položaj, a takve razloge prihvaća i ovaj sud. Naime, logično je da u situaciji u kojoj jedna osoba priznaje činjenice koje su za njega tegotne, da ta ista osoba iskazuje objektivno i o svim ostalim činjenicama, u konkretnom slučaju o riječima upućenim drugookrivljeniku od strane prvookrivljenika, a koje čine obilježja prekršaja nasilja u obitelji. Stoga, i ovaj sud ocjenjuje iskaz drugookrivljenika kao vjerodostojan.

 

7. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane. Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna od najmanje 260,00 eura ili kazna zatvora do 90 dana pa izrečena novčana kazna u iznosu 300,00 eura predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i kaznu gotovo u visini zakonom propisanog posebnog minimuma. Imajući na umu da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne te da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

7.1. Stoga, i ovaj sud ocjenjuje da je izrečena novčana kazna u iznosu 300,00 eura, primjerena i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

8. U odnosu na izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji te zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana, ovaj sud smatra da su iste, imajući na umu sve relevantne parametre, a naročito činjenicu da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da su okrivljenici u teško narušenim odnosima, osnovano izrečene, sve s ciljem sprječavanja daljnjeg nasilničkog ponašanja i postizanja pozitivnih promjena u ponašanju prvookrivljenika. Odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu također je dostatno obrazložena.

 

U odnosu na žalbu drugookrivljenika

 

9. I u odnosu na drugookrivljenika ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

9.1. Naime, drugookrivljenik je prilikom iznošenja svoje obrane okolnosno naveo da je prvookrivljeniku uputio riječi za koje je proglašen krivim, dok je prvookrivljenik naveo kako su ga navedene riječi uznemirile. Na taj način drugookrivljenik je ostvario sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Pri tome je irelevantno da li ga je prvookrivljenik provocirao, jer to ne opravdava njegov postupak, niti ga oslobađa od prekršajne odgovornosti, jer je drugookrivljenik s obzirom na svoje godine života i životno iskustvo bio dužan postupiti u skladu s zakonskim propisima. Stoga, opravdano drugookrivljenik u ovom postupku ima procesni položaj okrivljenika.

 

10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se drugookrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. U odnosu na odluku o novčanoj kazni i zaštitnim mjerama ovaj sud smatra kako su iste na zakonu osnovane te se poziva na dio ove odluke koji se odnosi na prvookrivljenika, a koji se odnosi na prekršajnopravne sankcije radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

              11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 50,00 eura predstavlja gotovo  minimalno mogući iznos paušalne svote.

 

12. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 11. travnja 2024.

 

    Zapisničar:                                                                                                  Predsjednica vijeća:

 

Mladen Budiša, v.r.                                                                                              Ivanka Mašić, v.r.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 6 otpravka: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.