Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-943/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Lane Putrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković & Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Kutini broj P-296/2025-10 od 4. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini broj P-296/2025-10 od 4. svibnja 2026.

II/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl.5.Ugovora o kreditu broj 016-2031/2005 kojeg su dana 3. listopada 2005. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditor u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 1,25% od iznos kredita pa je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati s osnova te ništetne ugovorne odredbe primljeni iznos od 548 ,24 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2005. do isplate. Tuženik je istodobno obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 490,60 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, i 155/23) i kako navodi "zbog odluke o troškovima postupka", s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.5.Ugovora o kreditu broj 016-2031/2005 kojeg su dana 3. listopada 2005. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditor u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 1,25% od iznosa kredita i zahtjev radi povrata s tog osnova tuženiku dana 18. listopada 2005. uplaćenog iznosa 548,24 Eur sa zateznom kamatom tekućom od idućeg dana od dana uplate.

5.1. Polazeći od nesporne činjenice sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u sadržaju priloženom u spis i da je tužiteljica s osnova sporne ugovorne odredbe dana 17. listopada 2005. uplatila iznos od 548,24 Eur, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužiteljici nije pojašnjen utjecaj sporne ugovorne odredbe na njezine ukupne financijske obveze niti na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03).

6. Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s kreditorom u vezi sporne naknade, niti joj je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koje je unaprijed formulirao prednik tuženika i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a da je prednik tuženika istoj trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi ista suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je spornu odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanu u dijelu čl. 5. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 81. stav. 1. i 2. ZZP/03 te nastavno tome – sukladno odredbi čl.87. stav.1.ZZP/03 – ništetnom.

6.1. Na osnovu prethodno navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužiteljici primljenog (nespornog) iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i to pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) sa zateznom kamatom tekućom od idućeg dana od dana stjecanja do isplate u smislu nastavne odredbe čl.1115. ZOO/05.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Tuženik uvodno u opširnoj žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama temeljem kojih je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije na transparentan način tužiteljici objasnio značajke ulazne naknade i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koji za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu. No razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenog žalbenog razloga, valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

9. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.110. ZOO/91, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, (može) početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neutemeljeni.

10. Nastavno u žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju tek paušalno naveo kako je u konkretnom slučaju postojala znatna neravnoteže, a da je bio dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj tužiteljice te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret tužiteljice nesrazmjeran u odnosu na iznos kredita, to više što se iznos od 1,25% od iznosa kredita, odnosno iznos od 548,24 Eur zasigurno ne može smatrati iznosom koji je nesrazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita.

10.1. Razmatrajući sporni sadržaj čl.5.predmetnog ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03 jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,25% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentno j odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Naime, prema odredbi čl.81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stav.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stav.4.). Tuženik u konkretnom slučaju na okolnost pregovaranja u odnosu na spornu ugovornu odredbu nije predlagao nikakve dokaze.

10.2. Tuženik zanemaruje da se iz sadržaja čl. 5.Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 1,25% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba čl. 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i nastavni sadržaj čl. 5. Ugovora kojom je ugovoreno da korisnik kredita podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske pristojbe kao i sve druge eventualno nastale nuzgredne troškove, pa je potpuno nejasno koji se drugi troškovi namiruju ugovorenom spornom naknadom.

11. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio (prednik) tuženika na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz sporne ugovorne odredbe (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz čl.5. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora ni ZZP/03 niti ZOO nisu propisivali zabranu ugovaranja takve naknade. Naime, valja navesti da se predmetna naknada mogla ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužiteljice i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

12. Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su čl.104. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91

– "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 kao mjerodavnog materijalno-pravnog propisa obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa ) propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz čl.210. i čl.215. ZOO/91 to je prvostupanjski sud osnovano obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos primljen s osnova predmetne ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od idućeg dana od dana stjecanja iako se pri tom poziva na odredbe ZOO/05 koje međutim sadržajno istovjetno ZOO/91 reguliraju predmetne institute ništetnosti i stjecanja bez osnove.

13. Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima u žalbom tuženika pobijanom dijelu koji se odnosi na nagradu za prisustvovanje ročištu radi objave presude . Naime, ročište za objavu presude sudska je radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude te je zakazuje sud i poziva stranke koje su se pozivu dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na tom ročištu, osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude sukladno odredbi čl.336.stav.1. ZPP. Stoga je evidentno da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu proklamirano čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/105/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude - za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka za žalbu (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

13.1. Žalbom osporavana činjenica da je tužiteljica svoj troškovnik predala izravno na posljednjem ročištu za glavnu raspravu ne povlači za sobom posljedicu iz odredbe čl. 106.a.stav.6.ZPP (odbačaj istog) jer se ne radi o podnesku propisanom odredbom čl.106.stav.1. ZPP, već tek o popisu zahtijevanih troškova postupka.

14. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec