REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. br. P-3084/25-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ana Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužiteljice SNA OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po Davor Pavičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, zastupa ga Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 19. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012197936 od 29.12.2006. godine sklopljenog između tužiteljice SNA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

u dijelu čl. 12.3. glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00°%

(jedan posto), od iznosa kredita…“

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužiteljici SNA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 863,30 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 29.12.2006. godine pa do isplate, i to do 31.12.2007. godine po stopi utvrđenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 784,18 EUR sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da je tužiteljica 28.12.2006. godine, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom kao Kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 9012197936, temeljem kojeg je tuženik istome odobrio namjenski kredit za kupnju i adaptaciju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti od 142.363,28 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor), te da je odredbom čl. 12. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

2. Tužitelj tvrdi da je riječ o odredbi koja je unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, jače ugovorne strane, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je tuženik odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva primjenjivao nezakonito i nepošteno. Time je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o navedenoj odredbi.

3. U skladu s čl. 81., 83., 85. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP) ugovorena odredba iz čl. 12.3. predmetnog ugovora je nepoštena i time ništetna.

4. Razvidno je kako je tuženik odobreni iznos kredita tužitelju u stvarnosti umanjivao za proizvoljno utvrđene troškove obrade kredita zbog čega mu je u stvarnosti isplaćivan drugi iznos kredita. Te su ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 322. ZOO/05.

5. Temeljem odredbe čl. 323., čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) tužitelj potražuje isplatu iznosa od 863,30 EUR, a koji je tuženik primio s osnova ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 29.12.2006. godine do isplate.

6. Tuženik osporava zahtjev tužitelja, osporava vps, ističe prigovor zastare pozivajući se na presude Suda EU u predmetu C 561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan.

7. Nadalje navodi tuženik da je čl 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu.

8. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno.

9. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/ neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Poziva se na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato.

10. Sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 12.4 predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. O naplati predmetne naknade tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora.

11. Tuženik dalje ističe da je tužitelj pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu.

12. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu.

13. Tuženik je imao troškove obrade kreditnog zahtjeva; operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove.

14. Visinu tužbenog zahtjeva ne osporava, predlaže da sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

15. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužitelja. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan.

16. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u iznosu od 863,30 EUR , što među strankama nije sporno.

17. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

18. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

-da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

-da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

-da je tužitelj platio tu naknadu u iznosu od 863,30 eura.

19. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kod tuženika uzela stambeni kredit za kupnju vlastitog stana. Prije sklapanja Ugovora nije bilo pregovora. Nakon utvrđenja kreditne sposobnosti, dobila je na potpis tipski ugovor koji je pročitala prije potpisivanja. Nije postavljala posebna pitanja jer je shvatila da su odredbe unaprijed zadane i nisu bile podobne za pregovore, prema njenom shvaćanju radilo se o tipskom ugovoru, odnosno unaprijed pripremljenom tekstu. Gledala je kolika će joj biti rata i koliko godina treba otplaćivati te je prihvatila sve troškove koji uz to idu kao nešto što se treba platiti. Osobni bankar nije joj objasnio na što se odnose troškovi za obradu kredita. U vrijeme sklapanja Ugovora nije imala TD niti obrt. Pročitala je sve ali se ne sjeća kolika je bila ulazna naknada, samo zna da je bila vezana uz iznos kredita, pretpostavila je da ne može oko te visine pregovarati

20. Iz iskaza tužitelja je sud utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pri tome tuženik ne dokazuje da je i kako tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti.

21. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

23. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

24. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

25. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03.

26. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

27. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od 360 mjeseci, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

28. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

29. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

30. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

31. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

32. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

33. Ta ugovorna odredba ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 411,54 € utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

34. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

35. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl 12.4. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom, utuženom iznosu. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO- a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan.

36. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1. ZPP-a, trošak pripada tužitelju jer je u sporu uspio u cijelosti, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema vps 863,30 €(NN 138/23), ne kako ga je tužitelj naznačio u tužbi jer zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (VSRH Rev 349/2020).

38. Tužitelju je po Tbr 7-9, 52 st 3 i 54; obračunato za sastav tužbe 75 bodova, podn. 04.09.25 75 bodova, roč 10.02.26. 75 bodova, roč. 19.05.26. 75 bodova, uz pdv i pristojbu na tužbu 34,18 € ukupno 784,18 EUR. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 15.srpanj 2026.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika