REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-914/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Popariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu KRIŽANEC, CAR-PAVLIC & POPARIĆ j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 02. lipnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Karla Muića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu KRIŽANEC, CAR-PAVLIC & POPARIĆ j.t.d. u Zagrebu, te zamjenika punomoćnika tuženika Franka Žanetića, odvjetnika u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 81/15, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu ZPP), 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu, broj: 219519, koji su dana 29. kolovoza 2008. godine sklopili pravni prednik tuženika - VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditor, te tužiteljica UB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], a koji ugovor je potvrđen 28. kolovoza 2008. od Krešimira Copića, javnog bilježnika u Dugom Selu, pod brojem potvrde: OV-11845/2008, a koja glasi: „11.2. Prijevremena otplata kredita. Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora.“

II Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka dioničko društvo, 10000 Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB 78427478595, da tužiteljici UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 505,83 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na od 19. travnja 2011. do isplate, prema stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4 nadoknaditi tužiteljici UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.244,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 526,54 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je se prednikom tuženika tada sklopila ugovor o kreditu, kojeg je ranije otplatila te platila jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.811,19 kn. Međutim, odredba ugovora kojom se određuje plaćanje ove naknade određena je prema unaprijed otisnutom sadržaju, unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Odredbom čl. 11.2. Ugovora o kreditu tuženik je odredio tužiteljici plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama u poslovima koje obavlja kao kreditor (a koje tužiteljica nikada nije niti zaprimila), pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i, posljedično, ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužiteljica na bilo koji način bila upoznata s uvjetima i Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužiteljicu bila određena, a ni odrediva, što je protivno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, na temelju čl. 270 st. 1 navedenog zakona, stoga je tuženik kao nepošteni stjecatelj ovog iznosa dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja odnosno 19.04.2011. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti, ističe prigovor zastare, smatra da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Sastavni dio Ugovora o kreditu je odredba članka 11.2. u kojoj je navedeno kako Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora (u daljnjem tekstu: „Odredba“). Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Odlukom je određena naknada za prijevremenu otplatu. Navedena naknada bila je jasno navedena i u naknadnim Odlukama o kamatama i naknadama. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom nastaje tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik kreditna institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom ekonomskom i pravnom režimu. Ne bi se stoga moglo ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao kreditne institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Ne bi se moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Ugovor je prijevremeno podmiren 2011. godine kada je pala potražnja za kreditima, a istovremeno su pale i kamatne stope na tržištu. Ovakve su kamatne stope vidljive iz službenih statistika Hrvatske narodne banke. Dodatno, potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da tuženik 2008. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 3% od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom u 2018. godini. Slijedom navedenog, vidljivo je da tuženik trpi štetu u vidu izravnog umanjenja aktive sa posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela sukladno važećem zakonodavstvu, gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i otplatni plan (list 8-23), nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Silvije Andrašek Drvenkar od 2.11.2025. (list 224-225) pročitana je izjava tužitelja (list 234-235).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno:

-da su 29. kolovoza 2008. pravni prednik tuženika - VOLKSBANK d.d., kao kreditor, te tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu, broj: 219519, koji je potvrđen od Krešimira Čopića, javnog bilježnika u Dugom Selu, pod brojem: OV- 11845/2008, te da je odredbom članka 11.2. Ugovora određeno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita (ovdje tužiteljice), a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (ovdje tuženika).

-da je tužiteljica je 18. travnja 2011. prijevremeno otplatila navedeni kredit, plativši pritom tuženiku jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 505,83 EUR/3.811,19 kn.

6. Među strankama je sporno je li nastupila zastara, je li tužitelj potrošač, jeli li odredbe ugovora o kreditu u pogledu plaćanja jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna, te je stoga tuženik temeljem takve odredbe stekao bez osnove određeni iznos.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023, pa je prigovor zastare neosnovan.

Osnova

9 Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž - 6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

9.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev - 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

10. Iz izjave tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi kupnje osobnog automobila, a auto kuća surađivala je s navedenom bankom, te se nudio kredit s uvjetima kakvi su bili. To je bila jedina ponuda, nije mogla utjecati na valutu, kamatu, a što se tiče naknada one su također takve kakve jesu. Automobil je kupila za obiteljske potrebe. Krediti u CHF valuti bili su novost u to vrijeme na tržištu, kamata je bila povoljnija. Kredit je zatvorila prijevremenom otplatom, te je platila naknadu oko 4.000,00 kuna. Ugovor o kreditu preuzela je u banci, ugovor je unaprijed bio pripremljen, bez mogućnosti mijenjanja, te sam je kao takvog potpisala kod javnog bilježnika. U vrijeme sklapanja ugovora kredita radila je kao zaposlenik u Zagrebačkoj banci, te je istodobno bila vlasnik građevinskog obrta. Automobil joj nije služio za poslovanje obrta. U banci joj nisu prezentirali Opće uvjete poslovanja niti je to bio sastavni dio ugovora, nitko joj nije simulirao bilo kakav prikaz tečaja CHF u odnosu na kune. Nitko joj nije objasnio na što se odnosi naknada niti je ugovorom bilo određeno koliko ona iznosi, ta naknada ovisila je isključivo o jednostranoj odluci banke. Kredit nije mogla zatvoriti bez naknade, jer je zatvaranje kredita bilo uvjetovano plaćanjem naknade.

10.1. Dakle, tužiteljica je bila potrošač, nije bila poduzetnik a iako je bila vlasnik obrta, nije bila obrtnik nego zaposlenik banke, automobil je koristila isključivo za privatne potrebe, dok se o odredbi ugovora o kreditu u pogledu visine ili opravdanosti jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala mogućnost mijenjati ovu odredbu, ona je bila jednostrane. Svojim navodima iz odgovora na tužbu, tuženik nije valjano osporio ove okolnosti, a sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. Sporna odredba Ugovora o kreditu, protivna je Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o njoj nije posebno pregovaralo, i jer je nesumnjivo ista prouzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.2. Stoga je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristao je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet ČB protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

11.Iz svega navedenog proizlazi da je bez pravnog učinka ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer je tom odredbom tuženik jednostrano odredio i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.

12.Dakle, tužiteljica kao potrošač nije pregovarala o ovoj naknadi nego je na istu pristala kao već gotovu i unaprijed pripremljenu odredbu ugovora, a prilikom prijevremene otplate istu je platila kao svojevrsnu kaznu, iako joj nije objašnjeno (a to nije učinjeno niti tijekom ovog postupka) je li ta naknada bila opravdana, na što ista naknada odnosi, te kakvu točno štetu tuženik trpi uslijed prijevremene otplate. Ista naknadu tuženik je odredio jednostrano svojim vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja a o njoj tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati, niti utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je dakle prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Također, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je također protivno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 ZOO, a jer je svakako suprotna prethodno citiranoj odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03),

12.1.Tako i presuda suda Europske unije u spojenim predmetima C224/19 i C-259/19 gdje je zaključeno da provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška, dok članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik u konkretnom slučaju nije ničim dokazao u čemu se sastoji trošak naknade za prijevremeno zatvaranje kredita pa je takva odredba u suprotnosti s odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), a takve nepoštene ugovorne odredbe su ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a.

12.2.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, točka I.

Visina

13. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

13.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13.2.Obzirom da je odredba nepoštena i ništetna, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Silvije Andrašek Drvenkar preplatio tuženiku iznos od 505,83 EUR (odnosno iznos od 3.811,19 kn preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos.

13.1.Sud prihvaća nalaz vještaka kao objektivan i stručan, a na isti ni stranke nisu imale primjedbe.

14. Tuženik je dužan, sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, tužitelju vratiti traženi iznos od 505,83 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana plaćanja te naknade odnosno od 15. travnja 2011. do isplate (tužitelj je tužbom zatražio od 19. travnja 2011.), sve temeljem čl. 1115. ZOO, a u visini određenoj temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

14.1..Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka II.

15. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada mu pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 23.06.2023. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), sastav podneska od 07.05.2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), sastav podneska od 27.06.2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), pristup ročištu 05.02.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), pristup ročištu 02.06.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), izbivanje iz pisarnice za pristup ročištima i to dva puta po dva sata na relaciji Zagreb -Samobor-Zagreb za svako 50,00 EUR (4 sata x25 bodova) ukupno 200,00 EUR (Tbr. 39 OT), ukupno 700,00 EUR te PDV od 25 % od 175,00 EUR, putni trošak za dva ročišta na relaciji Zagreb-Samobor-Zagreb i to četiri puta 28 km pomnoženo sa 0,50 EUR, ukupno 56,00 EUR 8Tbr. 50 OT), predujam za financijsko vještačenje 300,00 Eura, sudska pristojba na tužbu od 13,27 EUR, sveukupno 1.244,27 EUR.

15.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO -a a teku od dana presuđenja odnosno 15. srpnja 2026. do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka III.

16.U preostalom dijelu zahtjev za naknadom troškova nije osnovan. Nisu bili nužni za ovaj postupak zatraženi trošak za sastav podneska od 30.04.2025 u iznosu od 12,5 bodova, sastav podneska od 16.06.2025. iznos od 12,5 bodova, sastav podneska od 27.10.2025. iznos od 50 bodova, sastav podneska od 27.11.2025. iznos od 50 bodova, trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije od 25 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu od 25 bodova, jer je isti nepotreban u smislu odredbe čl. 155. st.1. OT, jer istima tužitelj dostavlja obavijest o plaćanju sudskih troškova, odnosno požuruje postupanje, odnosno obrazlaže ono što je već obrazložio u tužbi i podnescima kojima se očituje na odgovor na tužbu, dok trošak ročišta za objavu od 25 bodova još nije nastao niti je izvjesno da će nastati pa je isti preuranjen, a u svakom slučaju nepotreban je o sadržaju presude stranka saznaje momentalno putem e komunikacije bez ovih troškova. Dakle, tužitelju nije priznat trošak u iznosu od 400,00 EUR (200 bodova) te PDV od 25% u iznosu od 100,00 EUR, sveukupno 500,00 EUR. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu od 26,54 EUR, te je oslobođen sudskih pristojbi jer je riječ o sporu proizašlom iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača. Slijedom navedenog valjalo je zahtjev od 526,54 EUR odbiti i odlučiti kao u izreci, točka IV.

U Samoboru, 15. srpnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana