Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Kž-84/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Klapšića kao predsjednika vijeća te Michala Danečeka i Jasmine Štrucelj kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Anamarije Milovac, u kaznenom predmetu protiv okrivljene ZŽ, zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje KZ/97), odlučujući o žalbi okrivljene ZŽ i Općinskog državnog odvjetništva u Zadru protiv presude Općinskog suda u Zadru od 10. studenog 2023., broj 86 K-390/16, u sjednici održanoj 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe okrivljene ZŽ i Općinskog državnog odvjetništva u Zadru kao neosnovane i potvrđuje pobijana presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljena ZŽ je na temelju članka 455. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. – odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. – dalje u tekstu ZKP/08) proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97 i na temelju istih zakonskih osnova osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 67. KZ/97 okrivljenoj ZŽ je izrečena uvjetna osuda pa se pa se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ukoliko okrivljenica u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Ukoliko okrivljenica u navedenom roku provjeravanja počini novo kazneno djelo uvjetna osuda se može opozvati temeljem odredbe čl. 69. KZ/97. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 u cijelosti se prihvaća imovinskopravni zahtjev oštećenika VŽ u iznosu od 7.500,00 (sedamtisućapetstoeura) te se nalaže okrivljenoj ZŽ navedeni iznos platiti oštećeniku. Na temelju čl. 560. st. 2. ZKP/08 utvrđuje se da iznos od 22.500 eura (dvadesetdvijetisućepetstoeura) predstavlja imovinsku korist koju je okrivljenica ZŽ ostvarila počinjenjem kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97 za koje je proglašena krivom i da je iznos od 22.500 eura (dvadesetdvijetisućepetstoeura) imovina Republike Hrvatske te se nalaže okrivljenoj ZŽ Republici Hrvatskoj isplati iznos od 22.500 eura (dvadesetdvijetisućepetstoeura) u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08 okrivljenica ZŽ oslobađa se od plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela okrivljena ZŽ putem branitelja Karla Surića, odvjetnika u [adresa], zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se presuda preinači na način da se okrivljenu oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Protiv pobijane presude žalbu je uložilo i Općinsko državno odvjetništvo u Zadru (dalje ODO) zbog odluke o uvjetnoj osudi (članak 471. stavak 1. ZKP/08) predlažući da nadležni županijski sud pobijanu presudu preinači na način da okrivljenoj izrekne strožu kaznenopravnu sankciju u obliku predložene uvjetne osude sa obvezom naknade štete oštećenom VŽ.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, u smislu članka 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu koje je spis vratilo 16. ožujka 2026.

5. Žalbe okrivljene ZŽ i ODO nisu osnovane.

6. Okrivljena u žalbi navodi, u bitnom, da nije dokazano da je kazneno djelo okrivljena počinila s izravnom namjerom, kako to proizlazi iz pobijane presude. Tako navod iz podneska kojeg je okrivljena uputila odvjetniku IŽ, punomoćniku jednog od nasljednika ČŽ, u kojem okrivljena navodi da je bankovnoj službenici prilikom prekida oročenja i podizanja iznosa od 30.000,00 eur s računa tada već pokojnog ČŽ, rekla da je HŽ umro, koji je u suprotnosti s obranom okrivljene iznesene pred sudom ne znači nužno, zbog proteka vremena između te dvije izjave, da je okrivljena imala namjeru počinjenja kaznenog djela prijevare te da je bila svjesna inkriminirajuće radnje, niti da je cjelokupan iskaz okrivljene neuvjerljiv. Okrivljenici nije bio jasno značenje činjenice smrti ČŽ u odnosu na punomoć i psihičkih poteškoća, odnosno shizoafektivnog poremećaja od kojeg boluje, i od njega se liječi od 1999., s time da joj se stanje pogoršalo netom nakon prekida oročenja i podizanja novca. Okrivljenica je smatrala da je njen tetak HŽ oročeni iznos novca namijenio njoj kao dar, tako da iz perspektive okrivljene nije postojao razlog da činjenica smrti tetka promijeni njezino mišljenje o tome kome pripada novac na računu OTP banke. Okrivljenica osim toga nije bila pozvana na ostavinsku raspravu iza pokojnog ČŽ pa se postavlja pitanje je li uopće znala tko su točno nasljednici i u kojem omjeru njegovi zakonski nasljednici nasljeđuju i da bankovni računi također pripadaju u ostavinsku imovinu. Da je okrivljena imala namjeru pribaviti imovinsku korist od 30.000,00 eur, koji iznos je bio na računu pokojnog ČŽ, mogla je to napraviti u pune tri godine otkada je bila opunomoćena za raspolaganje sredstvima na računu do trenutka smrti ČŽ, ali okrivljena u tom razdoblju nije odizala novac koristeći specijalnu punomoć pokojnog tetka. Logično je da nakon smrti tetka okrivljena podiže novac za koji je vjerovala da joj i tako pripada. Treba uzeti u obzir i da dio nasljednika ČŽ ne potražuje svoj udio u ostvarenoj imovinskoj koristi pa i to govori u prilog obrane. Dalje ističe da oštećenici nisu ni na koji način pomagali ČŽ već da je to činila ona i stoga oni nemaju nikakvo moralno pravo zahtijevati navedeni novčani iznos na ime nasljedstva. Sud prvog stupnja je pogrešno zaključio o prijevarnoj namjeri okrivljene jer je novac s računa podigla u poslovnici u [adresa], a ne u Benkovcu gdje je ugovor bio sklopljen jer je okrivljena često boravila u [adresa] radi liječenja. Prigovara i utvrđenju suda prvog stupnja da ničim nije potkrijepljena tvrdnja suda da je namjera pokojnog ČŽ bila da okrivljenici daruje sredstva prilikom davanja punomoći jer suprotno tome govore brojni personalni dokazi koji ukazuju na namjeru darovanja poput iskaza svjedoka ŠŽ, JŽ, ĐŽ, AŽ i CŽ. Stoga nije ni jasno zašto sud nije uzeo u obzir iskaze navedenih svjedoka i oštećenika koji su poznavali pokojnog ČŽ, koji su svi potvrdili nepismenost i neobrazovanost pokojnika te namjeru darovanja, već je samo na temelju pretpostavki zaključio o volji pokojnog ČŽ u vezi oročenih sredstava. Osim toga nije moguće utvrditi je li okrivljena doista pročitala uvjete poslovanja OTP banke. Stoga je iskazima svjedoka dokazano nepostojanje prijevarne namjere jer iz istih proizlazi da okrivljena nije bila svjesna nemogućnosti korištenja specijalne punomoći u slučaju smrti ČŽ. Navedeno je rezultiralo pogrešnim utvrđenjem činjeničnog stanja na temelju čega je izveden pogrešan zaključak o postojanju subjektivnih obilježja kaznenog djela prijevare, što je dovelo do pogrešne odluke u obijanoj presudi.

7. ODO u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja. Protivno utvrđenjima suda prvog stupnja, u konkretnom slučaju postaje i otegotne okolnosti na strani okrivljene koje je trebalo cijeniti , a to je visina nastale materijalne štete koja je više od tri puta prelazi najviše predviđeni iznos kvalifikatorne okolnosti, što predstavlja teži stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra te da okrivljena nije niti djelomično, u vremenu od 14 godina, naknadila štetu pa makar samo oštećenom VŽ. Stoga izrečena kazna ne može ostvariti svrhu kažnjavanja, a nije opravdano niti kao otegotno cijeniti protek vremena od inkriminiranog djela jer je posljedica dugotrajnog postupanja pred sudom približavanje zastarnog roka.

8. Suprotno navodima žalbe okrivljene, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je za svoja utvrđenja naveo jasne, potpune i neproturječne razloge, koje prihvaća i ovaj sud. Tako je sud pravilno utvrdio da je okrivljena znala da poslije smrti ČŽ, svog tetka, više nema pravo raspolaganja oročenim novčanim sredstvima na računu ČŽ, otvorenom u OTP banci u Benkovcu, po čijem je računu ona bila opunomoćenica te da je okrivljena unatoč tome, svjesna protupravnosti takvog postupka, dva mjeseca nakon smrti ČŽ prekinula oročenje, zatajivši službenicima banke činjenicu smrti ČŽ te 30.000,00 eur podigla s računa i zadržala za sebe, sve uz pravilnu i potpunu ocjenu izvedenih dokaza. Okrivljena, s druge strane, žalbom pobija ova utvrđenja, ali na način da preocjenjuje dokaze koje je prvostupanjski sud već izveo i pravilno ocijenio. Međutim, ocjena dokaza iznesena u žalbi je parcijalna u smislu da se oslanja samo na ocjenu dokaza koji okrivljenoj idu u korist pa i vađenjem iz konteksta dijelova pojedinih dokaza. Prvenstveno se utvrđenja suda prvog stupnja pobijaju preocjenom obrane same okrivljene, za koju je sud prvog stupnja valjano utvrdio da je nevjerodostojna (točka 27 obrazloženja pobijene presude). Stoga zaključci utemeljeni na takvoj (pre)ocjeni dokaza od strane okrivljene ne mogu dovesti u pitanje utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu relevantnih činjenica utemeljena na sveobuhvatnoj ocjeni svih izvedenih dokaza i rezultata postupka.

8.1. Činjenica da je okrivljena znala da nakon smrti svog tetka ČŽ, koji ju je opunomoćio za raspolaganje sredstvima oročenim na računu kod OTP banke u Benkovcu, ne može raspolagati, proizlazi, prije svega iz ponašanja okrivljene nakon smrti, a vidljiva je iz njenih različitih izjava u tom pogledu, iznesenih kako u dopisu punomoćniku oštećenika tako i iz njezine obrane. Okrivljena je znala da joj je tetak umro jer je bila na sprovodu, znala je da nakon smrti određene osobe slijedi ostavinska rasprava na kojoj se raspravlja imovina ostavitelja, što proizlazi iz njene obrane te je znala značaj činjenice smrti u odnosu na ugovor o nalogu sklopljen između ČŽ i nje u pogledu sredstava na računu OTP banke. Ovo proizlazi iz prilagođavanja njenih izjava prije početka postupka i tijekom postupka jer u dopisu odvjetniku IŽ okrivljena navodi da je bankovnoj službenici, prilikom prekida oročenja i podizanja novca, rekla da je vlasnik sredstava na računu HŽ umro, ali da joj je službenica rekla da to nije zapreka za prekid oročenja i da može slobodno podići taj novac, koja je varijanta iskaza najmanja moguća, uzimajući u obzir iskaze svjedoka, zaposlenika banke. Na pravilnost ovog zaključka utječe i obrana okrivljene iznesena u prethodnom postupku, gdje ona tvrdi da joj je bankovna službenica, ničim potaknuta, rekla da sve i da je njen tetak umro okrivljena smije podići novac jer je "tu samo njeno ime". Potom, u obrani iznesenoj na raspravi, opisuje svoj odnos s pokojnim ČŽ i njegovom suprugom, tetom okrivljene, i tvrdi da je novac na računu bio namijenjen njoj kao nagrada za skrb o bračnom paru ČŽ. Sve navedeno ukazuje da je okrivljena namjerno prešutjela bankovnim službenicima činjenicu smrti ČŽ jer da su oni za to znali okrivljena ne bi bila u mogućnosti podići novac za koji, usput, smatra da je zasluženo njen, a što proizlazi i iz navoda žalbe gdje tvrdi da oštećenici, zakonski nasljednici ČŽ nemaju moralno pravo na taj novac jer nisu skrbili o ČŽ. Pri tome volja ČŽ da oročeni iznos novca ili dio njega daruje okrivljenoj ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza. Na to ne utječe ni činjenica koju ističe okrivljena, a to je da je HŽ bio nepismen (pa da zbog toga s okrivljenom nije sklopio ugovor o darovanju ili joj na drugi način osigurao vlasništvo nad sredstvima na računu) jer je HŽ bio dovoljno "pismen" i razuman da si priskrbi značajniju imovinu, i da pohrani sredstva u banci, sklopi ugovor o nalogu i slično, zbog čega bi on, da je želio, poduzeo pravne radnje koje bi osigurale da sporni iznos novca na oročenom računu pripadne okrivljenoj. Na kraju valja napomenuti da je sud prvog stupnja pravilno cijenio činjenicu što je okrivljena prekinula oročenje i podigla oročena sredstva s računa u poslovnici u [adresa], a ne u Benkovcu , u koju je poslovnicu dolazila s ČŽ. To stoga što su u poslovnici u Benkovcu bankovni službenici znali za nju i za ČŽ pa je postojala mogućnost da su službenici poslovnice u Benkovcu saznali za smrt ČŽ, u kojem slučaju okrivljena ne bi mogla realizirati svoj plan. Zbog toga je za prekid oročenja i podizanje nepripadajućeg novca iskoristila poslovnicu banke u većem gradu , gdje je mala vjerojatnost da bi bilo tko znao nešto o njoj ili ČŽ.

9. Isto tako, okrivljena se neosnovano poziva na nepoznavanje odredaba općih uvjeta poslovanja banke u pogledu oročenja pa da, samim time, nije znala da ugovor o nalogu prestaje smrću opunomoćitelja. Naime, okrivljenoj nisu morali biti niti predočeni opći uvjeti ugovora o oročenju i o nalogu jer je ona, uzimajući u obzir rezultate postupka, bila svjesna značaja činjenice smrti opunomoćitelja i faktične nemogućnosti daljnjeg raspolaganja oročenim sredstvima uslijed nastupa te činjenice. Dalje, niti njena bolest nije utjecala na njenu volju da počini ovo kazneno djelo, što proizlazi, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za područje psihijatrije. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da okrivljena boluje od shizoafektivnog poremećaja, da koristi preporučenu terapiju i da se u vrijeme vještačenja nalazila u fazi dobre remisije te da je, tempore criminis, shvaćala značenje svog djela i mogla je upravljati svojim postupcima i da netko kome je dijagnosticirana ova bolest automatski ne znači da ta osoba ništa ne razumije. Konačno, zaključeno je da dijagnoza, sama o sebi, ne isključuje razumijevanje takve vrste poslovanja (kao u konkretnom slučaju – opaska suda).

10. Navodi žalbe da dio nasljednika ne zahtijeva povrat naslijeđenog novca, ne utječe na utvrđenje postojanja djela već može predstavljati samo olakotnu okolnost. Okrivljena bi se mogla ekskulpirati samo ako bi dokazala da su sredstva na računu bila namijenjena njoj, što nije ničim dokazala, osim svoje tvrdnje da je tomu tako. Međutim, i da je tomu tako kako okrivljena tvrdi, ona je o svemu morala izvijestiti zakonske nasljednike za koje je znala, ili je mogla bez većih poteškoća za mogla saznati. Stoga "oprost" od strane dijela nasljednika, koji nisu zahtijevali svoj dio naslijeđene imovine od okrivljene, i o tome iskazali na raspravi, nije relevantan za njenu kaznenopravnu odgovornost već utječe samo na vrstu i mjeru kazne.

11. Iz tih je razlog utvrđeno da je okrivljena u konkretnom slučaju bila svjesna svih elemenata djela i njegovih posljedica, odnosno da ne stoji navod žalbe da nije dokazana prijevarna namjera u postupanju okrivljene jer da ona nije bila svjesna nemogućnosti korištenja specijalne punomoći u slučaju smrti.

12. Sud prvog stupnja je pravilno odlučio i o kazni za konkretno kazneno djelo , osudivši okrivljenu na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uz primjenu uvjetne osude na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljena u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, uz mogućnost opoziva uvjetne osude na temelju odredbe članka 69. KZ/97. Pri tome je sud olakotnim po okrivljenu cijenio njenu neosuđivanost, protek vremena od počinjenja djela, njene zdravstvene probleme i činjenicu da joj dio oštećenih ne zamjera da je sebi uzela novac dok nije našao postojanje otegotnih okolnosti.

12.1. Suprotno navodima žalbe ODO, okolnost što gotovo polovica nasljednika ČŽ ne zamjera okrivljenoj što je novac koji im po zakonu pripada uzela za sebe jer smatraju da je to zaslužila kao nagradu za skrb o ČŽ i njegovoj supruzi, svakom slučaju predstavlja, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja, okolnost koja utječe na blažu vrstu kazne i manju mjeru kazne. Dalje, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, sam po sebi, ne predstavlja olakotnu okolnost, kako to pravilno ističe ODO u žalbi. Međutim, kada se navedena okolnost cijeni u vezi s težinom djela, vrstom djela, okolnosti njegova počinjenja i činjenicom da u relevantnom razdoblju osoba nije počinila (daljnja) kaznena djela, to može ukazivati na činjenicu da je počinjeno kazneno djelo samo eksces u inače urednom životu počinitelja. Stoga je sud prvog stupnja, uzimajući u obzir naprijed navedene okolnosti i iznesene kriterije, pravilno cijenio olakotnim na strani okrivljene i protek vremena od počinjenja kaznenog djela. Što se tiče visine štete, odnosno iznosa prisvojenih novčanih sredstava i okolnosti što okrivljena do sada nasljednicima koji to zahtijevaju, nije vratila njihov nasljedni dio u oročenim sredstvima, sud je cijenio otegotnim, iako to nije izričito naveo, što je vidljivo iz razloga odluke te vrste i visine kazne.

12.2. Stoga ovaj sud smatra da će svrha kažnjavanja, propisana člankom 50. KZ/97 biti ostvarena upravo izrečenom kaznom zatvora, uz primjenu uvjetne osude.

13. Iz tih je razloga utvrđeno da navodi žalb i okrivljene i ODO nisu osnovani, a kako pobijanom presudom nije ostvarena ni koja od povreda iz članka 476. stavak 1. ZKP/08, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

U Karlovcu 15. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Klapšić