REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2636/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja RZĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Zec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zec & partneri d.o.o. u Osijeku, protiv protivnika osiguranja HUBER & ELMWOOD d.o.o., OIB 83527988391, Osijek, Zrinjevac 6, radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o žalbi protivnika osiguranja kojeg zastupa punomoćnik Damir Zagoršćak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zagoršćak & partneri d.o.o. u Osijeku, protiv rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj R1-18/2026-13 od 15. svibnja 2026., 15. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba protivnika osiguranja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj R1-18/2026-13 od 15. svibnja 2026.

Obrazloženje

1. Rješenjem poslovni broj R1-18/2026-13 od 15. svibnja 2026. Trgovački sud u Osijeku je radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja odredio privremenu mjeru zabranom protivniku osiguranja otuđiti i opteretiti pokretnine i to dva motorna vozila marke BMV pobliže opisana u izreci rješenja te je naložio protivniku osiguranja naknaditi predlagatelju osiguranja trošak u iznosu od 354,96 EUR u roku od osam dana, dok je odbio zahtjev predlagatelja osiguranja za naknadu troška u preostalom iznosu od 187,50 EUR.

2. U obrazloženju pobijanog rješenja navedeno je da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine koja se sastoji u vraćanju predmetnih vozila u stečajnu masu stečajnog dužnika, kao posljedicu pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika i to ugovora o kupoprodaji tih vozila, te da je učinio vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete koja prijeti, kao i da određenom privremenom mjerom protivnik osiguranja ne bi pretrpio nikakvu štetu jer bi i dalje mogao koristiti predmetna vozila. Budući da je utvrdio da su ispunjene obje kumulativno propisane pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine pozivom na odredbe čl. 346. st. 1., čl. 247. st. 1. t. 1. u vezi s čl. 344. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ) je odredio predloženu privremenu mjeru. Odluku o trošku je donio na temelju odredbe čl. 14. st. 4. OZ-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23).

3. Protivnik osiguranja je protiv rješenja o određivanju privremene mjere pravovremeno izjavio žalbu pobijajući ga u cijelosti zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijano rješenje na način da se odbije prijedlog za određivanje privremene mjere ili ga ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

4. U žalbi u bitnom navodi kako prvostupanjski sud nije otklonio nedostatke u skladu s uputom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Pž-949/2026-2. Ističe da nije učinjena vjerojatnost nenovčane tražbine , budući da sud ima pogrešno shvaćanje pravnog standarda „učiniti vjerojatnim“ te da sud nije analizirao pretpostavke pobijanja prema Stečajnom zakonu, a da pojam bliske osobe nije dovoljan sam po sebi i ne znači automatski postojanje pobojnosti. Navodi da ne postoji konkretna opasnost otuđenja vozila, a da sud pogrešno poistovjećuje eventualno otuđenje s „nenadoknadivom štetom“. Zatim, ističe da sud nije proveo test razmjernosti iz čl. 350. st. 2. OZ-a te da je povrijedio pravo na kontradiktornost i pravično suđenje budući da je odredio privremenu mjeru bez održavanja ročišta i mogućnosti protivnika osiguranja da se očituje o novim navodima iz ispravljenog prijedloga za osiguranje. Na kraju navodi da se pobijano rješenje temelji na pretpostavkama i spekulacijama, te da sud je morao utvrditi konkretne okolnosti koje objektivno opravdavaju takvu mjeru, ali je unatoč tome privremenu mjeru odredio na temelju navoda predlagatelja osiguranja bez kritične ocjene dokaza i dostatnog obrazloženja. Smatra da ograničenje prava vlasništva određivanjem predmetne privremene mjere nije dopušteno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u vezi s odredbom čl . 21. st. 1. OZ-a, u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U ovom predmetu je već bilo doneseno prvostupanjsko rješenje poslovni broj R1-2/2026-3 od 26. siječnja 2026. kojim je određena privremena radi osiguranja nenovčane tražbine zabranom otuđenja i opterećena pokretnina – dva motorna vozila protivnika osiguranja, koje je povodom žalbe protivnika osiguranja ukinuto rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-949/2026-2 od 2. ožujka 2026. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je trebao, prije svega utvrditi u čemu se sastoji nenovčana tražbina te je li s obzirom na to predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje te nenovčane tražbine i je li predlagatelj učinio vjerojatnim postojanje opasnosti da će protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarenje njegove tražbine.

8. Prvostupanjski sud je postupajući po uputi ovog suda pozvao predlagatelja na dopunu prijedloga, te je nakon što je predlagatelj dopunio prijedlog za osiguranje tako što je određeno naveo u čemu se sastoji njegova nenovčana tražbina donio novo – pobijano rješenje u kojem je dao dostatno obrazloženje o ispunjenju obje kumulativno propisane pretpostavke za određivanje donesene privremene mjere. U pravu je žalitelj da se prvostupanjski sud pritom nije pozvao na odredbe Stečajnog zakona koje je primijenio pri ocjeni da su ispunjene pretpostavke za pobijanje pravne radnje i zahtjev za povrat predmetnih motornih vozila u stečajnu masu dužnika. Međutim, to pobijano rješenje ne čini nepravilnim i nezakonitim, budući da se iz činjeničnih navoda predlagatelja osiguranja i dokaza na koje se poziva, a koje je prvostupanjski sud prihvatio i time utvrdio može zaključiti koje odredbe Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24; dalje: SZ) je smatrao relevantnim glede utvrđenja vjerojatnosti postojanja nenovčane tražbine .

9. Neosnovan je žalbeni navod protivnika osiguranja da je donošenjem pobijanog rješenja povrijeđeno načelo kontradiktornosti i na pravično suđenje.

10. Sud je pobijano rješenje donio na temelju ispravljenog i dopunjenog prijedloga za osiguranje bez održavanja ročišta u skladu s odredbom čl . 7. st. 1. i 2. OZ-a. Sud u svakom konkretnom slučaju mora procijeniti što je svrsishodno za odlučivanje. U konkretnom slučaju žalitelj je bio upoznat s prijedlogom za određivanje predložene privremene mjere budući da je protiv prije donesenog rješenja kojim je bila određena privremena mjera podnio žalbu. U ovršnom postupku je zbog hitnosti postupanja (čl. 13. OZ-a) odgođena kontradiktornost, budući da protivnik osiguranja nakon donošenja rješenja ima mogućnost koristiti pravna sredstva, u konkretnom slučaju žalbu, čime mu se omogućuje naknadno ostvarivanje prava na izjašnjenje, a koje je žalitelj ostvario podnošenjem žalbe protiv prije donesenog rješenja kao i podnošenjem predmetne žalbe. Dakle, to što je pri ponovnom odlučivanju sud donio odluku bez održavanja ročišta i bez dostave dopunjenog prijedloga protivniku osiguranja nakon ukinute prije donesene odluke o privremenoj mjeri ne upućuje na povredu prava na pravično suđenje.

11. Odredbom čl. 346. st. 1. OZ-a propisano je kako se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

12. Odredbom čl. 344. st. 2. OZ-a propisano je kako predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz st. 1. predmetnog članka ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, dok je čl. 346. st. 2. OZ-a propisano kako odredbe čl. 344. st. 2. i 3. predmetnog Zakona primjenjuju se i pri određivanju privremenih mjera radi osiguranja nenovčanih tražbina.

13. Suprotno navodima žalitelja pravilno je prvostupanjski sud zaključio što se podrazumijeva pod pojmom „učiniti vjerojatnim“ postojanje tražbine koja se osigurava (točka 20. obrazloženja). Izraz „učiniti vjerojatnim“ iz naprijed citiranih odredaba Ovršnog zakona znači da predlagatelj ne mora dokazati određenu činjenicu sa sigurnošću, nego sud mora steći uvjerenje da je vjerojatnije da činjenica postoji nego da ne postoji. To je niži standard od punog dokazivanja izvjesnosti, koji se primjenjuje u parničnom postupku. Kod privremenih mjera zakon upravo zbog hitnosti ne zahtijeva potpuno dokazivanje, na što žalitelj upućuje žalbenim navodima, nego do stupnja vjerojatnosti.

14. U obrazloženju pobijanog rješenja je navedeno da je predlagatelj osiguranja, kao stečajni vjerovnik u stečajnom postupku koji se vodi nad dužnikom Anchor AM d.o.o. u stečaju, podnio tužbu pred Trgovačkim sudom u Osijeku radi pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika i to ugovora o kupoprodaji motornih vozila koji je sklopio s protivnikom osiguranja i vraćanja motornih vozila u stečajnu masu. Dakle, radi se o tužbi podnesenoj u skladu s odredbom čl. 212. st. 1., 2. i 5. SZ -a. Nadalje, navedeno je da je u vrijeme poduzimanja pobijane pravne radnje protivnik osiguranja bio jedan od članova/osnivača Anchor AM d.o.o,, te da je GZĐ bio direktor Anchor AM d.o.o, i raniji član/osnivač protivnika osiguranja i da je u trenutku poduzimanja pobijane pravne radnje RZ, inače majka GZĐ, bila direktorica protivnika osiguranja. Zatim, da su neposredno prije otvaranja stečajnog postupka nad prodavateljem Anchor AM d.o.o, Ugovor o kupoprodaji vozila sklopili, u ime prodavatelja tadašnji direktor GZĐ i u ime kupca tadašnja direktorica protivnika osiguranja RZ (dakle, sin i majka) te da se u konkretnom slučaju radi o bliskim osobama iz čl. 207. st. 2. i 3. u vezi s čl. SZ-a u vezi sa st. 1. i 2. tog članka. Ugovor o kupoprodaji da je sklopljen radi prioritetnog namirenja protivnika osiguranja te da protivnik osiguranja nije platio kupoprodajnu cijenu već je izvršio prijeboj sa svojom tražbinom s osnove pozajmice, pritom znajući da će nad prodavateljem (kojeg je on blokirao s iznosom od 2.000.000,00 EUR) u skoroj budućnosti doći do otvaranja stečaja, te da je time tadašnji zastupnik po zakonu dužnika prenio imovinu dužnika s ciljem da bi se spriječilo namirenje vjerovnika u stečajnom postupku, uz privilegiranje protivnika osiguranja, kao njemu bliske osobe. Iz navedenih činjenica proizlazi da se radi o pobijanju pravne radnje poduzete s namjerom da se oštete vjerovnici (čl. 202. SZ -a), te da bi se povratom i prodajom vozila u stečaju omogućilo namirenje stečajnih vjerovnika.

15. Suprotno žalbenim navodima, prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud je dao dostatne razloge za utvrđenje da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje nenovčane tražbine koja se sastoji u povratu predmetnih vozila u stečajnu masu, zbog pobijanja ugovora o kupoprodaji tih vozila. Točno je da se sud pritom nije pozvao na dokaze iz kojih te činjenice proizlaze, međutim ovaj sud je utvrdio da navedene činjenice proizlaze iz dokaza na koje se u prijedlogu za osiguranje (kao i u tužbi u postupku po kojoj se vodi poseban postupak) poziva predlagatelj osiguranja, a vjerodostojnost tih dokaza i činjenična utvrđenja žalitelj ne osporava. Naime, žalitelj, unatoč pozivanja na načelo kontradiktornosti, koje je u ovom postupku odgođeno, žalbom nije osporio niti jednu od činjenica navedenih u prijedlogu koje je prihvatio i na njih se pozvao prvostupanjski sud, već tvrdi da je te činjenice trebalo prije donošenja pobijane odluke raspraviti i nedvojbeno utvrditi. Te činjenice se u parničnom postupku (predmetu poslovni broj P-385/2025) raspravljaju i utvrđuju do stupnja izvjesnosti, a u ovom postupku se utvrđuje vjerojatnost postojanja nenovčane tražbine na temelju u prijedlogu navedenih činjenica i predloženih dokaza.

16. Neosnovan je žalbeni navod da je sud zaključak o vjerojatnosti nenovčane tražbine, odnosno pobojnosti pravne radnje, utemeljio samo na činjenici da se radi o „bliskim osobama“ budući da je sud ocijenio osnovanim navode iz prijedloga kao i tužbe koji upućuju na namjerno oštećenje vjerovnika, pa je žalitelj trebao i mogao iznositi činjenice koje upućuju na suprotno, a što u žalbi nije učinio. Naime, iz prijedloga za osiguranje i tužbe proizlazi da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen 4. travnja 2024. te da je stečajni postupak nad dužnikom Anchor AM d.o.o. otvoren rješenjem poslovni broj Pž-225/2024-15 od 10. lipnja 2024; da su ugovori o kupoprodaji predmetnih vozila sklopljeni neposredno prije otvaranja stečaja 1. listopada 2023., te da je protivnik osiguranja kao bliska osoba dužnika u vrijeme sklapanja ugovora znao (i ciljano doveo) da će ubrzo biti otvoren stečajni postupak nad prodavateljem i da je ugovor o kupoprodaji stoga sklopljen s namjerom da se oštete vjerovnici i privilegira protivnik osiguranja kao bliske osobe. Te činjenice žalitelj ne osporava žalbom, a one u svojoj ukupnosti upućuju na vjerojatnost pobojnosti pravne radnje stečajnog dužnika na temelju odredbe čl. 202. u vezi s čl. 207. SZ-a.

17. U odnosu na žalbeni navod da je sud opasnost da bi bez određivanja privremene mjere ostvarenje tražbine bilo spriječeno ili znatno otežano samo apstraktno pretpostavio valja reći da je prethodno citiranim odredbama Ovršnog zakona alternativno propisana druga pretpostavka tako da predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati navedenu opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da određivanjem privremene mjere protivnik osiguranja ne bi pretrpio štetu jer i dalje može koristiti predmetna vozila, a žalitelj žalbom ne upućuje na suprotno.

18. U odnosu na žalbeni navod da sud nije proveo test razmjernosti iz odredbe čl. 350. OZ-a valja istaknuti da žalitelj nije naveo koja bi to mjera bila manje tegobna i blaža za žalitelja od one određene pobijanim rješenjem. U situaciji kada se kao posljedica pobojnosti pravne radnje, u konkretnom slučaju ugovora o kupoprodaji predmetnih vozila, zahtijeva povrat tih vozila, tada je adekvatna mjera osiguranja upravo zabrana otuđenja i opterećenja predmetnih motorna vozila. kojim se postiže cilj koji se treba ostvariti u slučaju tužiteljevog uspješnog pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika.

19. U pravu je žalitelj da je određenom privremenom mjerom zabrane otuđenja i opterećenja predmetnih vozila ograničeno ustavno pravo vlasništva protivnika osiguranja. Međutim, takvo ograničenje nije protuustavno, budući da Ustav Republike Hrvatske jamči pravo vlasništva, ali dopušta da se ono ograniči zakonom radi zaštite prava i interesa drugih osoba uz poštivanje načela razmjernosti. U konkretnom slučaju je određena mjera osiguranja na temelju odredbi Ovršnog zakona i razmjerna cilju koji bi se trebao postići, povratu vozila u stečajnu masu dužnika.

20. Žalitelj odluku o trošku pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari ne navodeći određeno razloge zbog kojih bi odluka u tom dijelu bila nepravilna i nezakonita.

21. Iz navedenog proizlazi da je unatoč navedenim propustima prvostupanjskog suda koji upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka (manjkavosti obrazloženja) prijedlog za osiguranje pravilno prihvaćen, pa je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. u vezi s odredbom čl. 373.a ZPP-a (koja se na temelju čl. 381. ZPP-a primjenjuje u ovršnom postupku) i čl. 21. st. 1. OZ-a valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Ružica Omazić