Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-827/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-651/2025-10 od 6. svibnja 2026., na sjednici vijeća 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-651/2025-10 od 6. svibnja 2026. u točkama I. i II. izreke, te u dijelu točke III. izreke za iznos od 151,54 eura sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke III. izreke za iznos od 401,56 eura (preko iznosa od 151,54 eura do iznosa od 553,10 eura) sa zateznim kamatama na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u tom iznosu.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-651/2025-10 od 6. svibnja 2026. u točki II. izreke, te se rješava:

„Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 190,15 eura.“

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 218033, zaključenog 18. lipnja 2008. god. između tužitelja i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika, a koja u čl. 6. st. 1. glasi: „ Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,25%

(jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstkokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 190,15 eura sa zateznim kamatama od 19. lipnja 2008. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 553,10 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.1. Rješenjem sadržanim u istom otpravku s citiranom presudom u točki I. izreke je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda istaknut po tuženiku, te je u točki II. izreke određena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.517,97 eura.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude i rješenja u točki II. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25–dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 18. lipnja 2008. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% od iznosa kredita, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 190,15 eura koji je tužitelju naplaćen na ime te naknada.

6. U postupku je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., Zagreb kao banka, sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] od 18. lipnja 2008. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 25.608,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Člankom 6. 1. Ugovora ugovorena je naknada od 1,25 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

6.1. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđuje da je tužitelj kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba koja je sklopila ugovor s tuženikom i to za kupnju automobila za osobne potrebe te je nastavno zaključio da je tužitelj na taj način stekao svojstvo potrošača, a da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno, ni pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, već da je ta odredba Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi, cijeneći da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.

6.2. Razmatrajući sporne ugovorne odredbe u primjeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) i čl. 87. ZZP/03 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženika o kojoj se nije unaprijed pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, niti je bio upoznat s parametrima koji utječu na visinu te naknade, niti da je tuženik u postupku dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega zaključuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, te da tužitelj sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ostvaruje pravo na povrat iznosa od 190,15 eura kojeg je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao naznačeni iznos pozivom na čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja tih naknada o kojim se nije pojedinačno pregovaralo.

6.3. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknada.

6.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na č l. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je visinu troškova odmjerenih tužitelju dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora označenog u tužbi i koji je određen u iznosu od 1.517,97.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07-dalje: ZZP/07) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 99. ZZP/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 102. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Istovjetno je propisano i u čl. 81., 84. i 87. ranije važećeg ZZP/03.

9.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6. st. 1. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 99. ZZP/07.

9.2. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.3. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.4. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru i obračunava se u omjeru od 1,25 %, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi.

9.5. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, koju navodi i prvostupanjski sud, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU -a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

10. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C -609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

12. Međutim, tuženik osnovano osporava prvostupanjsku odluku u dijelu koji se odnosi određivanje vrijednosti predmeta spora i nastavno obračun troškova parničnog postupka. Naime, s obzirom na to da je tužitelj uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, postavio i kondemnatorni na isplatu, osnovano tuženik prigovara da je vrijednost predmeta spora potrebno odrediti prema visini postavljenog kondemnatornog zahtjeva. Tuženik je u tom pravcu u prvostupanjskom postupku prigovarao vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio u visini od 1.517,37 eura, koji prigovor prvostupanjski sud nije prihvatio i odredio je vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.517,27 eura te je tužitelju odmjerio troškove postupka prema tom vps-u. Prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je tužitelju odmjerio troškove postupka na taj način, jer je u pitanju spor o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, konkretno povrat novčanog iznosa od 190,15 eura i vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju je određena tim zahtjevom. Prema tome, vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu-isplatu (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev- 1264/2007 od 29. listopada 2008.).

12.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio opravdanim troškove tužitelja za nagradu za sastav tužbe i zastupanja na ročištu 8. travnja 2026., za koje mu prema vrijednosti predmeta spora od 190,15 eura i Tarifi o nagradama i nakadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23-dalje Tarifa), Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. pripada nagrada u iznosu od po 50,00 eura za svaku radnju, uvećana za PDV. Nadalje, tužitelju na teret tuženika treba priznati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu prema istom vps-u u iznosu od 26,54 eura sukladno Tar.br. 1. Uredbe o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 37/23) pa ukupni trošak tužitelja iznosi 151,54 eura zbog čega je za više dosuđeni iznos zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan. Treba napomenuti da tuženik neosnovano smatra da je tužitelj u ovom sporu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi samom činjenicom da je tužitelj potrošač budući da predmetni spor nije pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa nema uvjeta za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi na temelju čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18, 51/23).

13. Stoga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a, a rješenje je doneseno u primjeni čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

14. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u ovom stadiju postupka uspio u odnosu na sporedno potraživanje s osnova troškova postupka zbog čega nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 9. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović