REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2264/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18 , protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Petra Vatavuk Zubčić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 209, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 8. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012324837 sklopljenog 8. ožujka 2007. između PU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 184,19 EUR sa zateznim kamatama od 9. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 306,55 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 9. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnice od 17,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su PU i tuženik **.**.2007. sklopili Ugovor o kreditu (dalje u tekstu: Ugovor). Navodi da je odredbom čl. 12.3. Ugovora ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, odnosno određeno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. Korisniku kredita je 8. ožujka 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 184,19 EUR. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva, da tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni ovom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga, da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača te da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te prvenstveno ističe prigovor zastre. Ističe da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose te da nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Predmetna odredba Ugovora ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna i neodređena jer je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika banke mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Ne osporava visinu i datum naplaćene naknade za obradu kredita odnosno ne osporava da je naknada u iznosu od 184,19 EUR naplaćena 8. ožujka 2007.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu i saslušanjem svjedoka PU, te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Tužitelj je tijekom postupka, na ročištu 8. srpnja 2026. specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 184,19 EUR umjesto prvotno potraživani iznos od 201,47 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 9. ožujka 2007. do isplate, odnosno povukao je tužbu za iznos od 17,28 EUR. S obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, odlučeno je kao u izreci rješenja temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti te odredbe Ugovora.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženik i PU sklopili Ugovor 8. ožujka 2007. te visina i datum naplaćene naknade za obradu kredita , odnosno da je naknada naplaćena 8. ožujka 2007. u iznosu od 184,19 EUR.

7. Iz Ugovora (list 18-26 spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Iz Ugovora ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi vozilo zbog čije je kupnje Ugovor sklopljen, bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

8. Odredbom čl. 12.3. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita. Sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

9. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (list 10-14 spisa) utvrđeno je da su PU i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Člankom 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da PU ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 9012324837 sklopljenog između PU i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

10. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP -a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

13. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C -383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. Iz iskaza svjedoka PU (list 69-70 spisa) proizlazi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 2007. za kupnju vozila za osobne potrebe, a vozilo nikada nije davao u najam, a niti koristio u poslovne svrhe, da prilikom sklapanja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama Ugovora, pa tako niti o spornoj, nego mu je djelatnik banke na potpis dao unaprijed formulirani obrazac Ugovora. Stranke nisu pregovarale niti o visini naplaćene naknade za obradu kredita, a niti je svjedoku objašnjeno na što se odnosi ta naknada i zbog čega se naknada plaća baš u tolikom iznosu.

16. Iz iskaza svjedoka PU proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje se konkretne troškove odnosi naknada za obradu kredita i kako se određuje te da se o toj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer se radilo o tipiziranom ugovoru koji mu je ponuđen. Iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

17. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka PU, jer je logičan i uvjerljiv, a iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Naime, u trenutku sklapanja Ugovora korisn ik kredita bio je potrošač, fizička osoba koja nije obavljala nikakvu registriranu djelatnost te je sklopio Ugovor radi kupnje vozila za osobne potrebe.

18. Ništetna je odredba čl. 12.3. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

19. Između stranaka nije sporno da je korisnici kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 184,19 EUR 8. ožujka 2007.

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

21. Iz iskaza svjedoka PU proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

22. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti mu je dala bilo kakve informacije o predmetnoj naknadi, pa tako niti bilo kakve informacije iz kojih bi korisnik kredita kao potrošač mogao zaključiti o financijskim posljedicama navedene odredbe. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade s obzirom na to da niti ne iznosi činjenice sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a o tome na koji način se određuje visina predmetne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se određuje prema Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

23. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je i odredba čl. 12.3. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

26. Tuženik ne osporava da je korisniku kredita obračunata i naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od cjelokupnog iznosa kredita. To znači da je korisniku kredita tuženik isplatio iznos kredita umanjen za spornu naknadu iako je kamatu zaračunao na cjelokupan iznos kredita. Već je na taj način nastala očita neravnoteža u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita jer je tuženik iskorištavajući povlašteni i jači položaj trgovca obračunao i naplatio kamatu na veći iznos od iznosa koji je korisniku kredita dao na korištenje. Nadalje, iz odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nije jasno koje to troškove tuženik ima radi obrade kreditnog zahtjeva, a niti je razjašnjena veza između naknade za obradu kreditnog zahtjeva i iznosa kredita odnosno nejasno je zašto bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila veća ukoliko je veći iznos kredita. Zbog navedenog ugovaranje sporne odredbe prema kojoj je naknada za obradu kreditnog zahtjeva vezana uz sam iznos kredita, a pritom nije razjašnjeno koje je to točno troškove banka imala za obradu kreditnog zahtjeva uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, a što za prosječnog potrošača ne preds tavlja zanemariv iznos. Stoga je ugovorna odredba iz čl. 12.3. Ugovora, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer su stranke sklopile Ugovor na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača) nepoštena, jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81 .st. 1. Zakona o zaštiti potrošača). Prema stavu ovog suda sporna odredba nije jasna jer nije jasno na što se uopće odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i nije lako uočljiva jer je pozicionirana na sam kraj Ugovora o kreditu pod "Završne odredbe".

27. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO - a.

28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

29. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

30. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 184,19 EUR.

31. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Stoga je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

32. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadama ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o toj naknadi, niti je to vidljivo iz Ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

33. Sud je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 201,47 EUR sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku prilikom podnošenja tužbe postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 201,47 EUR, a koji iznos je tijekom postupka smanjio na 184,19 EUR. Posljedica ništetnosti sporne odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos sporne naknade, pa zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u konkretnom slučaju služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu. Stoga je po mišljenju ovog suda vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.528,69 EUR suviše visoko naznačena.

34. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

35. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak za sastavljanje tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podneska od 16. studenoga 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 9. ožujka 2026. i 8. srpnja 2026., svako u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9/5 OT), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 30,00 EUR, kao i putni trošak za svjedoka u iznosu od 25,00 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova 306,55 EUR. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

36. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu preko iznosa od 30,00 EUR, a koliko je dužan platiti sukladno vrijednosti predmeta spora i nije mu priznata nagrada za poduzimanje pojedinih parničnih radnji odnosno za sastavljanje tužbe i zastupanja na ročištima preko iznosa od 50,00 EUR, a koliko mu pripada prema vrijednosti predmeta spora.

U Zagrebu 9. srpnja 2026.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.