REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11

Posl. br. P-293/2025.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nadi Nekić Plevko kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina i partneri d.o.o.,iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi: utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. lipnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika s danom objave presude 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. ) Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi :

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 11417/08, sklopljenog između korisnika kredita ŠB i SOCIETE GENERALE- Splitska banka d.d., prednika tuženika, OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 od dana 28.1.2008.g. godine., sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „ 2.Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,30% (slovima (nulacijelihtridesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 94,54 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 29.1.2008.g. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana. "

2. ) Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.386,55 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. siječnja 2026. navodi da je prednik tuženika sklopio sa korisnikom kredita BB Ugovor o kreditu dana 28. siječnja 2008. br. 11417/08 ( sa sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva ), te da je dana 1. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/ prijenosu tražbine o čemu je i izvijestio tuženika. Aktivna legitimacija proizlazi iz navedenog Ugovora o ustupu tražbine, koju su sklopili TB , kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Tužitelj navodi da je čl. 5. Ugovora o kreditu predviđeno plaćanje naknade. Korisnik kredita platio je naknadu u iznosu od 94,54 eura . Tužitelj navodi da je navedena odredba je ništetna te da je korisnik kredita je potrošač. Korisniku kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o naknadi iz čl. 5. Ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 94,54 eur sa naznačenom kamatom kao i troškove postupka s naznačenom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od dana 27. veljače 2026, osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, prigovor zastare, ističe činjenicu da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita izvršio i jednu uplatu , osporava da bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tkz. ulazna naknada bila ništetna , osporava tijek zatraženih zateznih kamata a ujedno tuženik je istaknuo i prigovor visine vrijednosti spora. Kasnije tijekom postupka na ročištu 21. svibnja 2025. tuženik je naveo da ne spori visinu iz t. 2 tužbenog zahtjeva a vezano za visinu tužbenog zahtjeva od 94,54 eur, no ostao je kod prigovora tijeka kamata . S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (listovi 13 do 18 spisa), ugovor o kreditu (listovi 7 do 12 spisa), saslušan je svjedok TB zamolbenim putem po Općinskom sudu u Vinkovcima ( list 91 do 95 spisa ) .

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5 . Ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita LB i prednika tuženika od 28. siječnja 2008. koja glasi " 2.Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,30% (slovima (nulacijelihtridesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“ te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 94,54 eur na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita TB ugovorili navedeni kredit dana 28. siječnja 2008. te između stranaka nije sporno da Ugovor o kreditu u odredbi čl. 5. sadrži odredbu o plaćanju naknade, koja glasi: : „2. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,30% (slovima (nulacijelihtridesetposto) od iznos odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“ Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade korisnik kredita Vjekoslava Potih platila platio tuženiku iznos od 94,54 eur ( 686,87 kn ) te nastavno među strankama nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva od 94,54 eura s kamatama. Vezano za prigovor tuženika na naznačenu visinu predmeta spora sud je istu utvrdio raspravnim rješenjem od 21. svibnja 2026. u visini od 1.421,77 eur imajući u vidu čl. 37 st. 1 Zakona o parničnom postupku i činjenicu da je tužitelj podnio deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev.

7. Međutim, između stranaka je sporna aktivna i pasivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 5. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 94,54 eur osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Također je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita i tužitelja 1. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu br. 11417/08. od 28. siječnja 2008. Navedenim ugovorom o cesiji je korisnik kredita na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

9. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne ali i pasivne legitimacije.

10. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

11. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko- pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

12. Slijedom navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupiti, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

13. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

14. Zaključno, novčana tražbina potrošača ( korisnika kredita VB ) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. broj 11417/08. od 28. siječnja 2008. ) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

16. Također tuženik nije osporio da ne bi bio obaviješten o ustupu tražbine između korisnika kredita i tužitelja niti je to tuženik osporavao tijekom postupka.

17. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 28. siječnja 2008. zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

18. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita, kao fizička osoba, te da se radi o kreditu o stambenom kreditu – kreditu za izgradnju. Takav navod potvrđuje i svjedok

– korisnik kredita ŽB u svom iskazu danom pred Općinskim sudom u Vinkovcima kada je navela u bitnom da je kredit podigla radi adaptacije kuće a što proizlazi i iz čl. 3. Ugovora o kreditu ( namjena kredita ) a tuženik nije dokazao da bi svrha dizanja kredita bila s drugom namjerom npr . obavljanjem kakve poslovne djelatnosti. Svjedok je u iskazu navela da je podigla kredit u banci – predniku tuženika zato jer je imala povjerenja u službenike banke koje je poznavala .Svjedok je u iskazu navela da nije bila u mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora i da nije sudjelovala u sastavljanju teksta Ugovora, da joj je kod sklapanja Ugovora bilo rečeno da Ugovor sklopi u CHF , da je kod korištenja kredita platila neki iznos i da kredit još otplaćuje , da nije bila upoznata od strane službenika banke s drugim mogućnostima zaključivanja kredita kao niti s drugim mogućnostima vezano za kamatnu stopu i vlautnu klauzulu . Zbog navedenog, korisnik kredita TB je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno osporavanjima tuženika.

19. Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnika kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP -a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje kredita s korisnikom kredita).

20. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003 21. Sud je kako je navedeno zamolbenim putem saslušao svjedoka TB, korisnika kredita koja je navela da je kredit podignula radi adaptacije kuće što tijekom postupka tuženik nije osporio , dakle radilo se o kreditu za osobne potrebe. Korisnik kredita prihvatila je kredit koji joj je tuženik ponudio kad je došao u poslovnicu imajući puno povjerenje u samu banku-prednika tuženika kao i službenike banke. Korisniku kredita nije bilo omogućio da pojedinačno pregovara o odredbama kredita i to je bio način na koji se kredit mogao dobiti i to u CHF na preporuku službenika banke. Korisnik kredita ujedno nije mogla pregovarati o visini naknade za isplaćeni kredit, niti je znala kako se određuje visina za tu naknadu niti zna čemu ona služi . Kako je navedeno tuženik nije dokazoa da bi korsnik kredita kredit dizao radi obavljanja poslovne djelatnosti niti da bi nekretniku ; kuću davala u zakup ili najam

21. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita TB nije pregovarala niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatila ugovor koji joj je ponuđen a što i proizlazi iz njenog iskaza.

22. Sud je prihvatio iskaz svjedoka; korisnika kredita VB kao istinit, jer je iskazivano uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom osporio iskaz navedenog svjedoka

23. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

25. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

26. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

27. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

28. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

29. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

30. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

31. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora i to iz isprava u spisu te posebno iz iskaza korisnika kredita. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

32. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naknada u visini od 0,30 % iznosa kredita. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za kredit. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 0,30% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj ; odnosno korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj; odnosno korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti Ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

34. Nisu osnovani niti navodi da bi trebalo primijeniti odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit, dakle, ne predmet i cijena.

35. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

36. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

37. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 3. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. ZZP -a nepoštena ugovorna odredba ništava. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade.

38. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

39. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

40. U odnosu na prigovor tuženika korisnik kredita nije vršio isplatu po kreditu pa da stoga nema pravo na povrat iznosa temeljem ništetnih odredbi valja reći kako je predmet ovog postupka povrat stečenog bez osnove na ime uplaćene naknade a ne temeljem isplaćenih drugih obveza iz kredita pa stoga taj prigovor nije relevantan budući da je tuženik na ročištu održanom dana 21. svibnja 2025. učinio nespornim da je naknada naplaćena od korisnika kredita.

41. U odnosu na prigovor tuženika vezano za pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe valja reći kako taj prigovor nije osnovan budući da je odredbom čl. 187 st. 3 ZPP-a određeno da se može istaknuti i tužbeni zahtjev da se utvrdi da postoji pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, a u ovom se u konkretnom slučaju radi se upravo o navedenoj situaciji.

42. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u t. 1. ) I. izreke presude.

43. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

44. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

45. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 94,54 eur.

46. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

47. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 94,54 eur počev od 29. siječnja 2008. a koja činjenica plaćanja, kao i iznos te dan plaćanja nisu sporni do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

48. Nadalje u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO -a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

49. Ovaj sud nije provodio daljnje dokaze poglavito financijsko knjigovodstveno vještačenje jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno iz svih izvedenih dokaza a tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva kao i činjenicu da je predmetna naknada naplaćena od korisnika, a stranke su i odustale od tog dokaznog prijedloga.

50. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. 1.) I. i II. izreke presude.

51. U odnosu na visinu stope zatezne kamate valja reći kako se radi o potraživanju stečenog bez osnove proizašlog iz ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Zbog navedenog, kamate je trebalo dosuditi, kako ih je sud i dosudio u t. 1.)

II. izreke presude po čl. 29. st. 2. ZOO-a .

52. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a , oredbe čl. 29 Zakona o obveznim odnosima te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife). Tužitelju koji je u ovom postupku zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr 8/1 Tarife HOKa, trošak sastava podneska od 19. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, trošak zastupanja na ročištu 21. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, trošak zastupanja na ročištu 4. rujna 2025. ( Općinski sud u Vinkovcima ) u od 200,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa te trošak zastupanja na ročištu 16. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, što ukupno iznosi 1.000,00 eura, a na taj iznos tužitelju je priznat i zatraženi PDV u iznosu od 250,00 eura temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa. Tužitelju je ujedno priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 110,00 eur, odnosno tužitelju je priznat ukupan trošak od 1.386,55 eura. sa zatraženom kamatom.

U Zagrebu,  9. srpnja 2026.

Sudac

Nada Nekić Plevko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava

DNA

1. Tužitelju po odj. uz naplatu sudske pristojbe na presudu

2. Tuženiku po odvj.