REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2190/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, mr. sc. Neri Radas i Slavka Pavkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Čuljak-Duvnjak, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3280/2024-2 od 3. veljače 2026., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-207/2021-33 od 25. travnja 2024., u sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3280/2024-2 od 3. veljače 2026., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-207/2021-33 od 25. travnja 2024.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)?
2. Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača? 3. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?
4. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?
5. Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora?
6. Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?
7. Primjenjuje li se potrošačko zakonodavstvo i odnose li se presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača na ugovor o kreditu koji je sklopljen radi kupnje apartmana?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.2. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), navodeći da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika nije podnesen.
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da prvo, drugo, treće, četvrto, peto i šesto postavljena pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom na to da je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i ovaj sud u odlukama Revd-1525/2024-2 od 16. travnja 2024., Revd 224/2024-2 od 1. veljače 2024., Revd 5/2024 od 11. siječnja 2024. i dr.).
4.1. Nadalje, glede sedmog postavljenog pitanja kojim tuženik u biti problematizira pitanje prosudbe statusa potrošača kod sklopljenih ugovora o kreditu, valja reći da u odnosu na to pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor primjenjiv i u drugim slučajevima, s obzirom da je za odgovor na pitanje prosudbe svojstva fizičke osobe kao potrošača mjerodavan kriterij - u koju svrhu je fizička osoba u trenutku sklapanja ugovora o kreditu zaključila taj ugovor (je li to bilo u svrhu gospodarske djelatnosti ili isključivo za osobnu svrhu). Zbog navedenog, a s obzirom da odgovor na sedmo postavljeno pitanje ovisi o posebnim okolnostima i utvrđenim činjenicama u svakom pojedinom slučaju, to niti sedmo postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
4.2. Osim toga, sedmo postavljeno pitanje nije važno ni zbog toga što u odnosu na navedeno pitanje tuženik nije određeno izložio razloge važnosti zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, odnosno nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom na to da u odlukama koje tuženik navodi kao razlog važnosti postavljenog pitanja, drugostupanjski sudovi, nisu izražavali pravno shvaćanje u vezi postavljenog pitanja kako ga je koncipirao tuženik u svom prijedlogu za dopuštenje revizije, niti su te odluke donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega odluke koje tuženik izlaže kao razlog važnosti nisu odluke koje bi bile od značaja za odgovor na sedmo postavljeno pitanje.
5. Nadalje, tuženik u prijedlogu tvrdi da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije.
5.1. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tuženik dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona.
5.2. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje, čime tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a
6. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. i čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 8. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Goranka Barać-Ručević
