REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1207/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Neri Radas, Darka Milkovića i Marine Paulić članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Orešković, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1303/2025-3 od 4. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-199/2024 od 8. travnja 2025., u sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1303/2025-3 od 4. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-199/2024 od 8. travnja 2025.
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije predlaže da mu se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, a koja glase:
1. Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima?
2. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te odredbe o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?
3. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?
Odnosno
Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?
5. Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?
6. Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?
odnosno
Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?“.
2.1. Predlagatelj je prijedlog podnio i pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom - pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te pravo na pristup sudu zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, kao i pravo zajamčeno odredbom čl. 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. Navedeno stoga što odgovor na treće pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a u konkretnom slučaju sudovi su pravilno proveli test transparentnosti i poštenosti spornih odredbi, pa nije riječ o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.
4.2. Prema ocjeni vijeća prvo i drugo postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika također nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Pritom se tuženika u odnosu na prvo pitanje upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a u odnosu na drugo postavljeno pitanje se ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.
4.3. Nadalje, s obzirom da u četvrtom pravnom pitanju tuženik polazi od činjenice koja nije utvrđena u postupku (da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora znala procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja te odredbe), to od odgovora na četvrto postavljeno pitanje ne ovisi ishod spora, slijedom čega četvrto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.4. Nadalje, peto i šesto postavljena pitanja u prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom da je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama ovog suda poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-43/22-2 od 14. lipnja 2022., Rev-179/2021-2 od 13. rujna 2022. i dr., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
5. Slijedom navedenog, a s obzirom da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je prijedlog tuženika u odnosu na postavljena pitanja odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da su mu u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava i čl. 13. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) i pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.
6.1. U odnosu na navode tuženika da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, i jednakost svih pred zakonom, valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
6.2. U svojim odlukama, nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
6.3. U odnosu na pritužbu na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 13. Konvencije, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao pravo žalbe kojim se je i koristio, a činjenica da nije uspio u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima.
7. Stoga, s obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu pobijanom odlukom povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 8. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
