Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:Kž-456/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Siniše Pleše kao predsjednika vijeća, te Lidije Vidjak i Jasne Smiljanić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog MS, zbog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a i prijetnje iz članka 139. stavak 3. u vezi stavka 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući povodom žalbe okrivljenika podnesene protiv presude Općinskog suda u Zadru broj: K-453/2024 od 23. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba okrivljenog MS kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, proglašen je krivim okrivljeni MS zbog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, pa je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i na temelju odredbe članka 56. KZ/11, okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda te je utvrđeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Temeljem odredbe članka 70. stavak 1., 3. i 4. KZ/11 okrivljeniku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, koja može trajati do isteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, a najdulje dvije godine i koja će se izvršavati u nadležnoj ustanovi, o čemu će se obavijestiti Probacijski ured u Zadru.
1.2. Temeljem odredbe članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24, 72/25 i 13/26 u daljnjem tekstu: ZKP) okrivljenik je oslobođen obveze da naknadi u cijelosti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. ZKP-a.
2. Protiv te presude žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja Tomislava Gambiraže, odvjetnika iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Nije u pravu okrivljenik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
6.1. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a, jer da je pobijana presuda nerazumljiva budući da je u obrazloženju pobijane presude iznesen samo postupovni materijal bez ikakve ocjene, zaključaka i stajališta, a koji bi bili utemeljeni na nedvojbeno utvrđenim i pravno relevantnim činjenicama. Ističe se, nadalje da je pobijana presuda proturječna i kontradiktorna dokazima provedenim tijekom postupka, odnosno iskazima koje su stranke dale u postupku kao i zapisnicima i ispravama koji prileže u spisu, a koje je sud proveo na raspravi.
6.2. Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP -a jer je pobijana presuda razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te su u pobijanoj presudi navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni te nisu proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude iznio sve razloge o odlučnim činjenicama koji se odnose na kazneno djelo za koje je okrivljenik proglašen krivim, te je u obrazloženju pobijane presude, osim što je iznio postupovni materijal na kojemu je temeljio pobijanu presudu, sve dokaze ocijenio na način da je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izveo je zaključak je li neka činjenica dokazana ili nedokazana. Osim toga, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza jer okrivljenik u žalbi u odnosu na te navode samo parafrazira zakonski tekst naprijed navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a, bez da navodi u čemu bi se sastojala proturječnost između iskaza danih u postupku i sadržaju isprava.
6.3. Zbog navedeno nije osnovan žalbeni prigovor okrivljenika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
7. Nadalje, nije u pravu niti okrivljenik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
7.1. Naime, prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude, te je takovo činjenično stanje utvrdio sa potpunom sigurnošću na temelju savjesne ocjene i analize svih izvedenih dokaza.
7.2. Ispravno prvostupanjski sud ne prihvaća obranu okrivljenika u kojoj poriče učin kaznenog djela koje mu se stavlja na teret navodeći pri tome da je on žrtva nasilnog postupanja oštećenice, te da se prema oštećenici nije psihički niti ekonomski nasilno ponašao niti da je svojim postupanjem prouzročio povredu njezinog dostojanstva i uznemirenosti, već da je oštećenica bila nasilna prema njemu. Takova obrana okrivljenika i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda usmjerena je na izbjegavanje kaznene odgovornosti jer suprotno proizlazi iz iskaza oštećene ĐS čiji iskaz je djelomično potvrđen iskazom svjedokinje LS, kćerke okrivljenika, te unuka okrivljenika JS, a djelomično i nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra dr. Darka Labure. Naime, iz iskaza oštećene ĐS nesporno proizlazi da se okrivljenik prema njoj nasilno ponašao, da je sa okrivljenikom 50 godina u braku i da je tukao najprije svoje roditelje, pa nakon toga nju i djecu, te da je takvo ponašanje okrivljenika prema njoj započelo 27. prosinca 2023. te joj tada učestalo govorio da je kurva, znao je podignuti i nož na nju, da ju je gađao štakama, gurao je, govorio joj da će ju ubiti, da je ona kriva za sve loše što mu se dogodilo, što je kod nje izazvalo osjećaj straha za vlastiti život i osjećaj poniženosti i bespomoćnosti. Navela je da okrivljenik pati od PTSP-a, teške depresije, sumanutog poremećaja i da je jako agresivan. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka psihijatra dr. Darka Labure proizlazi da je okrivljenik u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv, te da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela vrlo vjerojatno imao crte poremećaja osobnosti asocijalnih i impulzivnih karakteristika u sklopu mješovitog poremećaja osobnosti. Preporučio je okrivljeniku izricanje sigurnosne mjere psihosocijalnog tretmana iz članka 70. KZ/11 obzirom da, ukoliko se okrivljenika proglasi krivim radi počinjenja kaznenog djela s elementima nasilničkog ponašanja, a sve radi sprečavanja opasnosti od ponavljanja istog ili sličnog kaznenog djela.
7.3. Prvostupanjski sud je ispravno prihvatio iskaz žrtve ĐS koja je jasno i okolnosno opisala postupanje okrivljenika u odnosu na nju, a čiji iskaz je djelomično potvrđen i iskazima svjedokinje LS, kćerke okrivljenika, koja nije vidjela da bi otac bio nasilan prema njezinoj majci, međutim da su se učestalo znali raspravljati i svađati, dok je svjedok TS, unuk okrivljenika naveo da je bio nazočan čak i kada je okrivljenik, odnosno njegov djed podigao nož na baku, u čemu ga je on spriječio.
7.4. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da žrtva ĐS, a niti svjedoci GS i TS nemaju razloga teretiti okrivljenika već iskazuju na osnovu okolnosti i događaja kojima su svjedočili, pa je ocjena ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud stoga činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrdio kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 upravo na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude, zbog čega je prvostupanjski sud ispravno okrivljenika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11, te o tome iznio u cijelosti valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
7.5. Zbog navedenog nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te u svezi s tim i zbog povrede kaznenog zakona.
8. Nadalje, nije u pravu niti okrivljenik kada se žali zbog odluke o kazni.
8.1. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je okrivljeniku cijenio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude teža ili lakša za okrivljenika. Kao olakotno prvostupanjski sud je okrivljeniku cijenio da do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, da je osoba starije životne dobi, dok mu je kao otegotno cijenio duži vremenski period nasilnog ponašanja prema žrtvi, kao i činjenicu da nakon počinjenog kaznenog djela nije pokazao nikakva žaljenja zbog učinjenog. Cijeneći tako ispravno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, prvostupanjski sud je okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju 1 godine, potom mu izrekao uvjetnu osudu te utvrdio da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku 3 godine ne počini novo kazneno djelo.
8.2. Okrivljenik u žalbi ističe da odluka o kazni mora biti individualizirana, te da se u tom kontekstu moraju utvrditi sve pravno relevantne okolnosti kako one otegotne tako i olakotne kako bi sukladno njihovoj ukupnosti napravio odgovarajući izbor vrste i mjere kazne, te da izricanje uvjetne osude po prvostupanjskom sudu uz obavezan psihosocijalni tretman, predstavlja kaznu koja prelazi ono što je nužno za ostvarenje svrhe kažnjavanja.
8.3. Međutim, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da je kazna na koju je osuđen presudom prvostupanjskog suda prestrogo odmjerena kazna. Naime, prvostupanjski sud je u tom dijelu ispravno vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima dajući primjeren značaj tako utvrđenim okolnostima. Naime, okrivljenik u svojoj žalbi ne ističe neku novu okolnost koju sud nije imao u vidu kada je donosio odluku o kazni, već samo ističe da kazna na koju je osuđen presudom prvostupanjskog suda nije individualizirana kazna.
8.4. Naime, upravo kazna na koju je okrivljenik osuđen presudom prvostupanjskog suda i to kazna zatvora u trajanju jedne godine i potom izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku 3 godine ne počini novo kazneno djelo, uz izrečenu sigurnosnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana iz članka 70. stavak 1., 3. i 4. KZ/11, smatra primjerenom kaznom i ovaj drugostupanjski sud, te će se upravo takvom kaznom uz izrečenu sigurnosnu mjeru i po ocjeni ovog suda, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
8.5. Zbog navedenog nije osnovana žalba okrivljenika niti u tom dijelu.
9. Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP-a, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 482. ZKP-a presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 7. srpnja 2026.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Siniša Pleše
