REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1277/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Jarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1469/2024-2 od 14. siječnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-394/2023-9 od 5. veljače 2024., u sjednici održanoj 1. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1469/2024-2 od 14. siječnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P - 394/2023-9 od 5. veljače 2024.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:

„1. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) ako banka potrošaču nije specificirala strukturu tog troška?

2. Jesu li odredbe člana 1066. stavka 2. ZOO-a 78 ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO 78) i člana 173. Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/2002) valjani pravni temelj za ugovaranje odredbe ugovora o kreditu na osnovi koje banka prije isplate kredita ima pravo naplatiti potrošaču troškove obrade kredita u postotnom iznosu glavnice?

3. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, neodređena i neodrediva ugovorna odredba?

4. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360. i 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

5. Ako je vjerovnik ugovorom o ustupu prenio na trećeg svoje potraživanje iz ugovora o kreditu, ima li on (ustupitelj) pasivnu legitimaciju u parničnom postupku koji je pokrenut radi restitucije na osnovi ništetnih odredbi tog ugovora o kreditu ili je ima novi vjerovnik (primatelj)?“.

2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za rješenje spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2.2. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), navodeći da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da prvo do četvrto postavljena pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom da je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja primjerice u odluka ovog suda broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-502/2024-2 od 15. svibnja 2025., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (u tom smislu i u odluci Revd-784/2025-2 od 26. veljače 2025. i dr.).

4.1. Nadalje, s obzirom da je u postupku utvrđeno da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora, pa da bi time temeljem ugovora o cesiji došlo do promjene ugovorne strane, to od odgovora na peto postavljeno pitanje ne ovisi ishod ovog spora, slijedom čega niti peto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Tuženik u prijedlogu tvrdi da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije. Prije svega valja reći da odredba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna. Međutim, s obzirom to da su u konkretnom slučaju nižestupanjske odluke detaljno obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, te s obzirom da je u nižestupanjskim odlukama u odnosu na postavljena pitanja izraženo pravno shvaćanje sukladno pravnom shvaćanju izraženom u naprijed navedenim odlukama, to tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili zbog pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

7. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić