1              Poslovni broj: Gž-1250/2023-3

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj  Gž-1250/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. N. iz R., OIB: ..., kojeg zastupaju opunomoćenici Odvjetničkog društva Č. & R. u P., protiv 1. tuženice J. N. iz S. B., OIB: ..., 2. tuženika D. N. iz R., OIB: ... i 3. tuženice V. N. iz R., OIB: ..., koje zastupa opunomoćenik P. K., odvjetnik u S. B., radi utvrđenja prava vlasništva uz prijedlog za zabilježbu spora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv djelomične presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-312/2017-68 od 10. ožujka 2023. i žalbi tužitelja protiv dopunske presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-312/2017-80 od 12. veljače 2024., u sjednici održanoj 11. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrđuju se djelomična presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-312/2017-68 od 10. ožujka 2023. i dopunska presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-312/2017-80 od 12. veljače 2024.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom djelomičnom presudom odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji je tražio da se nalaži tuženicima da mu solidarno isplate iznos od 80.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 21. siječnja 2014. do isplate (točka I. izreke).

 

1.1. Dopunskom presudom prvostupanjskog suda odbijeni su u cijelosti kao neosnovani i tužbeni zahtjevi kojima tužitelj traži da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva nekretnina u zgradi k.č.br. 3510/2 upisanoj u zk.ul.br. 7092 k.o. S. B. I. to posebni dio 2. – stambene jedinice 1 – stan u prizemlju građevine – dvorišni dio koji se sastoji od dnevnog boravka sa 22,450 m², kuhinje sa 7,90 m², degažmana sa 1,57 m², ostave sa 1,80 m², kupaonice sa 6,11 m², sobe sa 12,26 m², terase 2 sa 2,67 m², terase 1 sa 0,98 m², ukupno 55,79 m² i pripadajući dio: PM3 - parkirno mjesto (u prizemlju) sa 5,25 m² , sveukupno 61,04 m² i posebni dio Posebni dio 4 - stambene jedinice 2- stan na prvom katu građevine - dvorišni dio koji se sastoji od dnevnog boravaka sa 21,40 m², kuhinje sa 8,15 m², degažmana sa 1,89 m², ostave sa 2,05 m², kupaonice sa 5,67 m², sobe sa 11,91 m², terase 2 sa 2,67 m², ukupno 53,74 m² i pripadajući dio: PM2 - parkirno mjesto (u prizemlju) sa 5,25 m² sveukupno 58,99 m², što da su svi tuženici dužni priznati, a 1. tuženica J. N. da je dužna tužitelju izdati tabularnu ispravu radi upis njegova prava vlasništva u zemljišnim knjigama u roku od 15 dana (točka I. izreke), kao i da je tužitelj stekao pravnu osnovu radi upisa njegova prava vlasništva te nekretnina, što da su svi tuženici dužni priznati, a 1. tuženica J. N. da je dužna tužitelju izdati tabularnu ispravu radi upis njegova prava vlasništva u zemljišnim knjigama u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u djelomičnoj presudi naloženo je tužitelju da tuženicima na ime parničnog troška naknadi iznos od 9.128,01 eura / 68.775,00 kuna u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

1.3. Protiv navedenih presuda žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se obje presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno, da se presude preinače i tužbeni zahtjevi prihvate kao osnovani.

 

1.4. Na žalbe nije odgovoreno.

 

1.5. Žalbe nisu osnovane.

 

2. Tužitelj u žalbi protiv djelomične presude ističe da je u prvostupanjskom postupku ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a obrazlažući to tvrdnjom da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da se zbog toga ne može ispitati te da je presudom odlučeno o tužbenom zahtjevu koji je postavljen kao treći tužbeni zahtjev bez da je sud odlučio o tužbenim zahtjevima koji su ranije postavljeni.

 

2.1. Isto tako, tužitelj protiv dopunske presude ističe da je i u donošenju te presude ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a, kao i iz članka 354. stavak 1. točke 6. ZPP-a jer da mu nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom u odlučivanju o tužbenim zahtjevima o kojima je prvostupanjski sud odlučio dopunskom presudom.

 

3. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud o prvom tužbenom zahtjevu odlučio pobijanom djelomičnom presudom, dok je o drugom i trećem zahtjevu odlučio dopunskom presudom.

 

3.1. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe na način kako je to tužitelj zatražio podneskom od 21. svibnja 2018., a kojim je tužitelj potraživanje o kojem je odlučeno djelomičnom presudom postavio kao prvi tužbeni zahtjev.

 

3.2 Naime, tužitelj je u tužbi postavio prvi tužbeni zahtjev da je stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina te da su to svi tuženici dužni priznati, a da je 2. tuženica J. N. dužna tužitelju izdati tabularnu ispravu radi upisa njegova vlasništva u zemljišnim knjigama, te drugi tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da je tužitelj stekao pravnu osnovu radi upisa njegova vlasništva na predmetnim nekretninama te da su to svi tuženici dužni priznati, a da je 1. tuženica J. N. dužna tužitelju izdati tabularnu ispravu radi upisa njegova vlasništva u zemljišnim knjigama.

 

3.3. Podneskom od 21. svibnja 2018. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev u odnosu na istaknute u tužbi i to tako što prvenstveno zahtijeva naknadu štete pa je predložio donošenje presude kojom bi naložio tuženicima da solidarno isplate tužitelju iznos od 80.000,00 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 21. siječnja 2014., s tim što je tužitelj tako postavljeni tužbeni zahtjev odredio kao prvi u odnosu na zahtjeve iz tužbe. Stoga, tužitelj sada u žalbi neosnovano ističe kako je tužbeni zahtjev s osnove naknade štete treći tužbeni zahtjev, jer je upravo tužitelj raspolagao svojim zahtjevima na način da je samostalno odredio koji od tužbenih zahtjeva smatra prvim tužbenim zahtjevom.

 

3.4. Isto tako, tužitelj sada neosnovano ističe da je u konkretnoj situaciji kada je tužitelju odbijen prvi tužbeni zahtjev trebalo odlučiti o žalbi samo na taj zahtjev jer je upravo tužitelj u svojoj žalbi protiv djelomične presude sadržajno postavio prijedlog za donošenje dopunske presude, pa je ovaj sud sukladno odredbi članka 188. stavka 2. ZPP-a, uputio prvostupanjski sud da odluči i o preostalim tužbenim zahtjevima.

 

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

4.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer su izreke pobijanih presuda jasne i razumljive te ne proturječe same sebi ni razlozima presuda. Presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presuda sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presuda.

 

4.2. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, jer nije nezakonitim postupanjem suda tužitelju onemogućen da raspravlja pred sudom, s time što je taj sud dopunsku presudu donio na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja prema kojemu je pravilno smatrao da je raspravljen i zahtjev o kojemu je odlučeno dopunskom presudom.

 

4.3. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

 

5. Prvim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje naknadu štete zbog povrede ugovornog odnosa, dok drugim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava vlasništva određenih posebnih dijelova predmetne nekretnine, odnosno trećim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje pravne osnove radi upisa njegovog prava vlasništva na određenim posebnim dijelovima predmetne nekretnine.

 

6. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i iz stanja spisa, proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su tužitelj i tuženici 12. listopada 2010. zaključili sporazum o plaćanju duga, koji je ovjeren po Javnom bilježniku R. Z. pod poslovnim brojem: OV-7130/2010,

- da iz članka III. proizlazi da su se tuženici obvezali prenijeti u vlasništvo tužitelju jedan stan u budućoj stambeno-poslovnoj zgradi koja se gradi na k.č.br. 3510/2 kuća br. 8 I dvorište u Ulici ... sa 221 m² upisane u zk.ul.br. 7092 k.o. S. B. i to stan koji je u glavnom projektu označen kao stan u potkrovlju neto površine 55,78 m² i bruto površine 69,28 m², sve prema nacrtu uz glavni projekt sačinjenom od Ž. S., ovlaštenog arhitekta u D. d.o.o., S. B., na ime podmirenja dijela duga u visini od 50.000,00 eura, koji je tužitelju dužan 2. tuženik D. N.,

- da je člankom V. tog sporazuma bilo određeno da, ako iz bilo kojeg razloga tuženici ne bi poštovali odredbe članka III sporazuma, da tužitelj ima pravo u cijelosti se namiriti za ukupan iznos od 80.000,00 eura izravno od 2. tuženika D. N. sukladno odredbama sporazuma o postojanju novčanog potraživanja koji je sastavljen kod Javnog bilježnika D. D. u R. poslovni broj: OU-387/09, kao i da je tužitelj ovlašten od svih tuženika tražiti i naknadu štete koja bi mu nastala zbog nepoštivanja sporazuma u zasebnom postupku,

- da sporazum o postojanju novčanog potraživanja koji je sastavljen kod javnog bilježnika D. D. u R. poslovni broj: OU-387/09 protiv 2. tuženika D. N. predstavlja ovršnu ispravu radi naplate iznosa od 80.000,00 eura,

- da iz povijesnoga zemljišnoknjižnog izvatka zk.ul.br 7092, proizlazi da je u zk.ul.br. 7092 k.o. S. B. i to na k.č.br. 3510/2 proveden upis posebnih dijelova nekretnine (7 posebnih dijelova E1-E7) rješenjem pod poslovnim brojem Z-440/14 20. siječnja 2014., te da u navedeni zk.ul.br. 7092 k.o. S. B. nije upisano etažno vlasništvo predmetnog stana iz članka III. sporazuma o plaćanju duga, odnosno da ni jedan od posebnih dijelova upisanih kao etažno vlasništvo u zk.ul.br. 7092 k.o. S. B. ne predstavlja stan koji bi odgovarao opisu: stan u potkrovlju neto površine 55,78 m² i bruto površine 69,28 m² i sastoji se od stubišta. hodnika, kuhinje I blagovaone, boravka, kupaone, sobe 1 i sobe 2, sve prema nacrtu uz glavni projekt sačinjenom od Ž. S., ovlašteni arhitekt u D. d.o.o., S. B., s time što je proveden upis dva stana u potkrovlju predmetne zgrade od kojih jedan stan ima ukupnu površinu 35,15 m², a drugi 49,36 m²,

- da je 1. tuženica još uvijek upisana kao vlasnica posebnih dijelova E-2 i E-4,

- da je 2. tuženik bio upisan kao vlasnik posebnog dijela E1 do uknjižbe prava vlasništva R. B. rješenjem suda poslovni broj Z-6622/15 od 13. kolovoza 2015., a na temelju kupoprodajnog ugovora od 14. svibnja 2014. broj: Ov-2271/14,

- da je 1. tuženica bila upisana kao vlasnica posebnog dijela E-3 do uknjižbe prava vlasništva A. P. rješenjem suda poslovni broj Z-7228/15 od 9. rujna 2015., a na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine od 21. srpnja 2015., broj: OV-44476/15 te da je potom ugovorom o darovanju preneseno vlasništvo na sadašnju vlasnicu,

- da je 1. tuženica bila upisana kao vlasnica posebnog dijela E-5 do uknjižbe prava vlasništva S. K. rješenjem suda poslovni broj Z-5986/2015 od 14. srpnja 2015., a na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 8. lipnja 2015. godine broj: OV-2739/15 te da je ugovorom o kupoprodaji posebni dio otuđen sadašnjoj vlasnici,

- da je 3. tuženica bila upisana kao vlasnica posebnog dijela E-6 do uknjižbe prava I. K. rješenjem suda poslovni broj Z-5986/15 od 14. srpnja 2015., a na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 8. lipnja 2015. broj: OV-2741/15,

- da je 3. tuženica bila upisana kao vlasnica posebnog dijela E-7 do uknjižbe prava vlasništva S. K. rješenjem suda poslovni broj Z-5988/15 od 14. srpnja 2015., a na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 8. lipnja 2015. broj: OV-2743/15 te da je potom ugovorom o kupoprodaji posebni dio otuđen sadašnjem vlasniku,

- da je posebnim dijelovima E-2 i E-4 u vlasništvu 1. tuženice rješenjem suda poslovni broj Z-2581/2016 od 2. ožujka 2016. uknjižena hipoteka radi osiguranja tražbine u iznosu od 598.957,90 kuna kao protuvrijednost 79.227,24 eura, zajedno s ugovorenim naknadama i troškovima prema uvjetima iz ugovora br. 0011600086 za korist Kreditne unije K., a nastavno je rješenjem suda poslovni broj Z-12776/2016 od 7. prosinca 2016. upisana zabilježba ovrhe koja se radi namirenja tražbine hipotekarnog vjerovnika Kreditne unije K. vodi kod suda pod poslovnim brojem Ovr-4347/2016,

- da se kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem Ovr-4347/2016 vodi ovrha na nekretninama upisanim u zk.ul.br.7092 k.o. S. B, k.č.br. 3510/2 i to na: 2. Suvlasničkom dijelu:164/881 etažno vlasništvo (E-2) i na 4. suvlasničkom dijelu: 118/881 etažno vlasništvo (E-4), ovrhovoditelja Kreditne unije K. u likvidaciji, OIB: ..., protiv ovršenice ovdje 3. tuženice,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je s tuženicima sklopio sporazum o plaćanju duga poradi čega da su mu tuženici u vrijeme građenja objekta na gradilištu pokazali koji će stan biti njegov po toj osnovi, s tim da je imao veliko povjerenje u tuženike jer su rodbina, međutim, da mu ništa od pozajmljenog novca nije vraćeno niti se uspio upisati kao vlasnik etažnog dijela na nekretnini, a da ga tuženici nisu obavijestili da je zgrada izgrađena i etažirana,

 

7. Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski je sud odlučujući o prvom tužbenom zahtjevu utvrdio da se u zemljišnu knjigu za k.o. S. B. nije izvršio upis etažnog vlasništva predmetnog stana iz članka III. sporazuma o plaćanju duga i da tuženici nisu prenijeli tužitelju u vlasništvo predmetni stan, dok je smatrao da su time tuženici povrijedili članak III. tog sporazuma i da je time tužitelju nastala imovinska šteta za koju taj sud nije mogao utvrditi visinu štete jer tužitelj nije naveo na što bi se ta imovinska šteta odnosila, zbog čega je taj tužbeni zahtjev radi naknade štete odbio kao neosnovan. Isto tako, prvostupanjski je sud smatrao da nije osnovan istaknuti prigovor zastare jer da nije istekao objektivni rok od pet godina za naknadu štete sukladno odredbi članka 230. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), a koji je po stavu tog suda počeo teći prvi dan nakon 20. siječnja 2014. kada je tužitelj je saznao za etažiranje zgrade.

 

8. Odlučujući o drugom i trećem tužbenom zahtjevu prvostupanjski je sud polazeći od utvrđenja da u navedeni zk.ul.br. 7092 k.o. S. B. nije upisano etažno vlasništvo predmetnog stana iz članka III. sporazuma o plaćanju duga, odnosno da ni jedan od posebnih dijelova upisanih kao etažno vlasništvo u zk.ul.br. 7092 k.o. S. B. ne predstavlja stan koji bi odgovarao opisu: stan u potkrovlju neto površine 55,78 m² i bruto površine 69,28 m² i sastoji se od stubišta. hodnika, kuhinje i blagovaone, boravka, kupaone, sobe 1 i sobe 2, sve prema nacrtu uz glavni projekt sačinjenom od Ž. S., ovlašteni arhitekt u D. d.o.o., S. B. jer je proveden upis dva stana u potkrovlju predmetne zgrade od kojih jedan stan ima ukupnu površinu 35,15 m², a drugi 49,36 m², smatrao da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla, kao i da tužitelj nije stekao ni pravnu osnovu radi upisa njegovog vlasništva na predmetnim posebnim dijelovima nekretnine koji nisu upisani u zemljišnu knjigu, pa je odbio kao neosnovane i ove tužbene zahtjeve.

 

9. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donio pobijanu odluku kojom je odbio prvi tužbeni zahtjev, ali ne iz razloga kako je to obrazložio prvostupanjski sud, kao što je pravilno postupio kada je donio i pobijanu dopunsku odluku kojom je odbio drugi i treći tužbeni zahtjev iz razloga navedenih u pobijanoj dopunskoj presudi.

 

10. U konkretnom slučaju riječ je o ugovornoj odgovornosti za štetu kod koje se primjenjuju odredbe članka od 342. do 348. ZOO-a.

 

10.1. Naime, prema navedenim odredbama da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu (prije svega) morale bi postojati opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete, što znači da se tuženici ne mogu obvezati naknaditi po tužitelju utuženu štetu u slučaju da izostane bilo koja od navedenih općih pretpostavki za njihovu odgovornost za tu štetu. Tako je među osnovnim pretpostavkama odgovornosti za štetu i protupravnost. U svom osnovnom smislu protupravnost znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka. Protupravnost se može odnositi samo na štetnu radnju, a objektivni element protupravnosti sastoji se u činjenici da je za postojanje protupravnosti dovoljno da je štetnom radnjom povrijeđeno pravno pravilo koje je sastavni dio pravnog poretka. Subjektivni elementi protupravnosti (krivnja, nepažnja) samo su dodatni element koji je potreban za postojanje protupravnosti u određenim slučajevima, pa je tako da bi određena radnja bila protupravna potrebno da je ta radnja počinjena s npr. namjerom. Međutim, za postojanje protupravnosti uvijek je potrebno da je štetnom radnjom povrijeđena neka pravna norma i ako već taj element nije zadovoljen, radnja nije protupravna.

 

10.2. Dakle, ako određena radnja, koja je po navodima tužitelja dovela do nastupanja štete, nije protupravna, tada nema niti odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a. U ovom slučaju da bi tužitelj uspio u sporu, prije svega trebao je dokazati (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a), da tuženici nisu postupali u skladu sa svojim pravima i obvezama (pravilno i zakonito), i da u uzročnoj vezi s takvim njihovim postupanjem tužitelj trpi utuženu štetu, odnosno da je na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja bi bila (ovdje odlučno) protupravna (nezakonita ili nepravilna), jer u izostanku toga propusta ili te radnje ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za tu štetu, a što tužitelj, po ocjeni ovog suda, nije dokazao.

 

10.3. To iz razloga jer neizvršavanje obveze po predmetnom sporazumu nema samo po sebi elemente protupravnost, a niti je tužitelj dokazao uzročno-posljedičnu vezu između eventualnog nastanka štete i eventualnog nepostupanja tuženika u smislu neispunjenja obveze iz predmetnog sporazuma.

 

10.4. U žalbi tužitelj iznosi tvrdnje da je prvostupanjski sud bio u mogućnosti odrediti visinu imovinske štete jer ta visina da proizlazi iz isprava priloženih u spisu posebice iz samog sporazuma, prema kojem je ta visina 80.000,00 eura, odnosno 50.000,00 eura, a da se štetna radnja očituje u povredi ugovorne obveze od strane tuženika, kao i uzročno posljedična veza u tome da su tuženici otuđili stan koji je trebao pripasti u vlasništvo tužitelju, koje tvrdnje po ocjeni ovog suda nisu dostatne da bi se radilo o ispunjenju pretpostavki za odgovornost za nastalu štetu kako je prednje iznijeto već predstavljaju tužiteljevo tumačenje ispunjenja tih pretpostavki, a što je pogrešno.

 

10.5. Stoga, po ocjeni ovog suda tužitelj u provedenom postupku nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete pa tako ni samu visinu te štete zbog čega je tužbeni zahtjev s te osnove trebalo odbiti kao neosnovan. 

 

11. Nadalje, neosnovano tužitelj u žalbi navodi kako je zaključio valjani pravni posao na temelju kojega je trebalo izvršiti prijenos prava vlasništva ugovorene nekretnine jer je odredbom članka 119. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV) propisano je da se vlasništvo nekretnine pravnim poslom stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Nadalje, člankom 120. stavkom 1. ZV-a određeno je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne drugim upisom u zemljišnu knjigu. Dakle, za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla, nije dovoljan samo pravni posao (titulus), već je potrebno i da se izvrši uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu (modus) ima konstitutivni karakter, tako da se pravo vlasništva na osnovi pravnog posla stječe, ne trenutkom sklapanja pravnog posla, već trenutkom upisa u zemljišnu knjigu, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio drugi tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao da stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

 

12. Isto tako, neosnovano tužitelj tvrdi da je s tuženicima sklopio ugovor o kupoprodaji koji predstava osnovu (titulus) za stjecanje prava vlasništva jer kod činjenice da predmetnim sporazumom nije obuhvaćena nekretnina koja je upisana u zemljišnu knjigu to tužitelj nije stekao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnina koje su predmet ovoga spora.

 

13. Pravilno je dalje, prvostupanjski sud smatrao da je neosnovan prigovor zastare smatrajući da je rok zastare počeo teći od dana provedbe izvršenog etažiranja u zemljišnim knjigama odnosno od 20. siječnja 2014.

 

13.1. To iz razloga jer prema odredbi članka 360. stavka 1. ZOO-a nastupom zastare prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a sukladno stavku 2. tog članka zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (članka 361. stavak 1. ZOO-a), a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (članka 362. ZOO-a).

 

13.2. Budući da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (opći rok zastare – članak 371. ZOO-a), to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 371. ZOO-a, a kako je tužba u ovoj stvari podnesena 20. listopada 2017., a preinaka tužbenog zahtjeva izvršena 21. svibnja 2018., to tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze nije zastarjela.

 

14. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) kada je naložio tužitelju da naknadi tuženicima ukupni parnični trošak u iznosu od 9.128,01 eura.

 

14.1. Neosnovano tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda prilikom izračuna troškova postupka. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

14.2. Odluka o trošku postupka donesena je u presudi 10. ožujka 2023. kada je u primjeni bila Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 126/22.) kojom je izmijenjen Tbr. 50. na način da je vrijednost boda određena s iznosom od 15,00 kuna (1,99 eura).

 

14.3. Stoga je pravilno punomoćnik tuženika sukladno Tbr. 52. stavka 1. Tarife prilikom popisa troška primijenio Tarifu koja je bila snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a prvostupanjski sud je potom pravilno prilikom obračuna troška obračunao vrijednost boda u iznosu od 1,99 eura (15,00 kuna), sukladno Tbr. 52. stavku 3. Tarife.

 

15. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijane presude.

 

Split, 11. travnja 2024.