Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-645/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Nikolića, kao predsjednika vijeća, Verice Perić Aračić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Josite Begović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice NT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužitelja FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Aleksandar Joksović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen, Paldau 40, Paldau, Austrija, OIB: 25376204437, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Remenar, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1675/2016-44 od 13. lipnja 2024., u sjednici održanoj 24. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1675/2016-44 od 13. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe, te zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1675/2016-44 od 13. lipnja 2024., suđeno je:

" I Odbija se tužbeni zahtjev I tužitelja NT i II tužitelja FT koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Ugovor o jednokratnom kreditu Br. Računa 546.192, od dana 26. ožujka 2009. godine, na iznos od 55.000,00 EUR, ništetan.

2. Utvrđuje se da je Očitovanje javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, poslovni broj: OU-266/09 od dana 01. travnja 2009. godine, kojim Očitovanjem je potvrđen i osiguran Ugovor o jednokratnom kreditu Br. Računa 546.192, od dana 26. ožujka 2009. godine, na iznos od 55.000,00 EUR, ništetno.

3. Nalaže se Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, Zemljišnoknjižnom odjelu, brisanje upisanog tereta s osnove Ugovora o jednokratnom kreditu Br. Računa 546.192, od dana 26. ožujka 2009. godine i Očitovanja javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, poslovni broj: OU-266/09 od dana 01. travnja 2009. godine iz točke II, u roku od 8 (osam) dana od dana pravomoćnosti ove presude i to u pogledu nekretnine upisane u:

- zk. ul. [broj ZK uloška], broj poduloška: [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi stambena zgrada [adresa] sagrađena na [katastarska čestica] po novoj izmjeri [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stan u prizemlju ravno koji se sastoji od četiri sobe i ostalih prostorija u površini od 80,77 čm.

4. Tuženik Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen (OIB 25376204437), sa sjedištem u Paldau 40, A-8341 Paldau, Austrija, dužan je Itužitelju NT (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]-tužitelju FT (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], naknaditi trošak parničnog postupka zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se I tužitelju NT i II tužitelju FT naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen u svoti od 13.750,00 eur, u roku 15 dana".

2. Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužitelji i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati zahtjev tužitelja, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu je odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora u jednokratnom kreditu od 26. ožujka 2009., zahtjev za utvrđenje ništetnim očitovanja javnog bilježnika Branka Jakića, poslovni broj: OU-266/09 od 01. travnja 2009. godine kojim je potvrđen i osiguran Ugovor o jednokratnom kreditu, te nalaganje brisanja upisanog tereta s osnove Ugovora o jednokratnom kreditu i očitovanja javnog bilježnika na nekretnini u z. ul. [broj ZK uloška], broj poduloška: [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi stambena zgrada sagrađena na čest. br. [katastarska čestica] po novoj izmjeri [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stan u prizemlju ravno, površine od 80,77 m².

6. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženikov prednik 26. ožujka 2009., zaključio ugovor o jednokratnom kreditu sa tužiteljima kao kreditoprimcima i to na iznos od 55.000,00 EUR s aktivnom kamatom do 7,5 % godišnje, vezano za euribor tri mjeseca na dan prilagodbe, dodatak od 5% apsolutno, te je tromjesečna prilagodba od 01. srpnja 2009., trgovinski zaokružiti na cijelu 1/8 , jednokratni trošak obrade kredita 1.650,00 EUR, jednokratna naknada 440,00 EUR, koji se vraća u 180 mjeseci po 521,00 EUR i otplata završava 20. svibnja 2024. godine, te efektivna godišnja kamatna stopa iznosi 8,4% s založnim pravom na predmetnoj nekretnini,

- da je tuženik (kao i prednik tuženika) strana kreditna ustanova (banka) koja ima sjedište u mjestu Reigesburg, Republika Austrija,

- da tuženik u vrijeme zaključenja ugovora o jednokratnom kreditu nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Republici Hrvatskoj,

- da je za ocjenu ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno osnovanosti zahtjeva mjerodavno pravo Republike Hrvatske čiju su primjenu stranke ugovorile ugovorom o jednokratnom kreditu, a ugovor je sastavljen na njemačkom i hrvatskom jeziku,

- da iz očitovanja javnog bilježnika, pod poslovnim brojem: OU-266/09 od 01. travnja 2009., proizlazi da je nakon utvrđenja identiteta i utvrđenja da su stanke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje pravnog posla, radi osiguranja tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu, isti sastavio očitovanje radi zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini,

- da je ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovom sjedištu u [adresa], nakon što su tužitelji potpisali zahtjev za kredit i izjavu da prihvaćaju ponudu tuženika za kredit, a zatim je dostavljen javnom bilježniku u Zagreb gdje je potpisano očitovanje o zasnivanju založnog prava,

- da su tužitelji zaprimili opće uvjete uz ugovor o jednokratnom kreditu,

- da iz zahtjeva za kredit proizlazi da se isti odnosi na uređenje poslovnog prostora, a podatke o tome su dali sami tužitelji,

- da je temeljem očitovanja poslovni broj: OV-266/09 od 01. travnja 2009., na nekretnini tužiteljice uknjiženo založno pravo.

7. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na području Republike Austrije. Budući je u vrijeme sklapanja ugovora njegovo sklapanje bilo zabranjeno samo tuženiku u Republici Hrvatskoj, a ne i tužiteljima koji su hrvatski državljani, te su mogli sklapati s bankama ugovore o kreditu zbog čega treba primjeniti članak 322. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samoj jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice.

7.1. Također sud zaključuje i da za rješenje spora nisu glede valjanosti ugovora mjerodavne odredbe članka 19.j. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine broj: 102/15), od 30. rujna 2015., jer nije propisano njegovo povratno djelovanje dok je predmetni ugovor sklopljen 26. ožujka 2009. Na ovaj postupak se ne može primijeniti ni Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu sa međunarodnim obilježjima ("Narodne novine", broj 72/17) na koji se tužitelji pozivaju s obzirom na Odluku Ustavnog suda RH kojom je navedeni zakon ukinut.

8. Kako iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je svrha sklapanja ugovora bilo ostvarivanje novčanih sredstava za uređivanje poslovnog prostora, a što proizlazi i iz zahtjeva za odobrenje kredita, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelji nisu potrošači, jer im je kredit trebao za poslovne svrhe pa nisu ispunjene pretpostavke Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07 i 125/07 - dalje: ZZP). Zahtjev nije osnovan jer nisu ispunjene pretpostavke ništetnosti niti prema odredbama ZOO , jer su jasne i razumljive ugovorne odredbe o visini kredita, načinu ispunjenja obveza, što znači da je činidba po ugovoru moguća, dopuštena i određena, a prema članku 269. stavak 2. i članku 272. ZOO, pa nisu ništetne temeljem članka 270. stavak 1. i članka 296. stavak 1. ZOO. A u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim javnobilježničkog očitovanja, prvostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi da se njegova ništetnost traži zbog tvrdnje o ništetnosti pravnog posla u vezi s kojim je taj akt sačinjen, pa kako ugovor nije ništetan, to nije ništetno ni predmetno javnobilježničko očitovanje. S obzirom na navedeno kako nije utvrđeno da bi ugovor o kreditu i javnobilježničko očitovanje bili ništetni, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o jednokratnom kreditu i očitovanja javnog bilježnika, te zahtjev za trpljenje brisanja založnog prava upisanog na temelju očitovanja.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud nije našao da li prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji.

10. Iz činjenične osnove tužbe proizlazi da su tužitelji svoje zahtjeve temeljili prvenstveno na tvrdnji da pravni prednik tuženika nije imao odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj, pa da je sklapanje ovih pravnih poslova protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Tijekom postupka tužitelji su svoje zahtjev o ništetnosti pravnih poslova temeljili među ostalim i na ZZP kao i na odredbama ZOO.

10.1. U odnosu na tvrdnje da je ugovor o kreditu ništetan, primjenom članka 322. ZOO, jer je sklopljen na teritoriju Republike Hrvatske na kojem tuženik nije imao dopuštenje Hrvatske narodne banke za obavljanje djelatnosti kreditnog poslovanja, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je Ugovor sklopljen u Republici Austriji, a kada bi se i uzelo da je sklopljen u Republici Hrvatskoj, ne bi postojali razlozi ništetnosti iz članka 322. stavak 1. ZOO budući da sklapanje ugovora ne bi bilo dopušteno samo jednoj strani.

10.2. Jednako tako pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda prema kojem je svrha ugovora o kreditu bila uređenje poslovnog prostora, a u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da su radi uređenja djela stambene zgrade u vlasništvu prvotužiteljice, a radi obavljanje poslovne djelatnosti trgovačkog društva tuženiku za odobrenje kredita u tom pravcu bile dostavljene isplatne liste, bilance, račun dobiti i gubitka, te godišnje financijsko izvješće poduzetnika za 2008. godinu, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se tužitelji ne mogu smatrati potrošačima.

10.3. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj nema status potrošača, pa se u tom pogledu žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim. Naime, prema odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije, a da je, prema tumačenju Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij), pa kako je sud prvog stupnja utvrdio, i za to svoje utvrđenje dao valjane razloge, da je riječ o ugovoru koji tužitelj nije sklopio u privatne svrhe već u svrhu obavljanja njegove profesionalne djelatnosti, da utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nema svojstvo potrošača te da u odnosu na njega ne dolazi do primjene utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje su donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ukazuje se pravilnim.

11. U odnosu na navode žalitelja prema kojima kamate nisu ugovorene na jasan i razumljiv način te da promjena kamatne stope nije definirana jasno određenim parametrima što predmetni ugovor o kreditu čini ništetnim treba reći da odredba ugovora o kreditu koji je potvrđen od strane javnog bilježnika a kojom je ugovoreno pravo kreditne institucije izvršiti promjenu kamatne stope sukladno promjeni euribor na tržištu kapitala nije protivna odredbi članka 269.stavak 2. , članku 271. a ni članku 272. ZOO.

12. Osim toga ukoliko bi formulirana odredba o načinu formiranja promjenjive kamatne stope, sve i kad bi bila ništetna zbog neravnopravnosti stranaka (jednostranog određivanja po tuženiku po nedovoljno jasnim kriterijima iako su navedeni određeni parametri), samo to ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora.

13. Neosnovano je pozivanje žalitelja na odredbu članka 19j. ZPK, kao razlog ništetnosti ugovora na temelju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U -I- 4455/2015 od 04. travnja 2017. godine kojom se tumači mogućnost retroaktivne primjene ove odredbe na zatečene pravne odnose , jer tužitelji nemaju status potrošača, pa se ta odredba na navedeni ugovorni odnos ne može primijeniti. .

14. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovor sastavljen na njemačkom i hrvatskom jeziku, te da su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, da je tuženik isplatio tužitelju kredit, a tužitelji nisu ispunili svoju obvezu za povrat kredita, da je jasno ugovoren način povrata kredita i dospijeća rata, kao i točka III. Očitovanja o zasnivanju založnog prava, te da tužitelji u pisanoj korespondenciji s tuženikom ne ukazuju na bilo kakve nejasnoće ili dvojbe u vezi Ugovora to je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da ne postoje razlozi ništetnosti, odnosno nesavjesnosti ili nepoštenja na strani tuženika koji je u cijelosti ispunio ugovornu obvezu za razliku od tužitelja. Također valja spomenuti da tužitelji tvrde da nije postojala suglasnost oko bitnih sastojaka ugovora, dok istodobno smatraju da postoje razlozi ništetnosti, a što se međusobno isključuje jer ukoliko ne postoji suglasnost oko bitnih sastojaka ugovora tada ugovor ne nastaje.

15. Prema razlozima pobijane presude tužitelji nisu dokazali da bi ugovor bio ništetan, odnosno zelenaški (lihvarski) ugovor u smislu članka 329. ZOO, a tako utvrđenje i primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud , tim više što tužitelji niti u tužbi, a niti tijekom postupka uopće ne navode u čemu bi se sastojalo navodno stanje nužde ili teško materijalno stanje uslijed kojeg je sklopljen predmetni ugovor, niti navode tvrdnje koje bi upućivale na nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost uslijed koje bi tužitelji sklopili sporni ugovor o jednokratnom kreditu.

16. U odnosu na navode žalitelja prema kojima sud nije analizirao sve aspekte ostalih uvjeta kredita, uključujući dodatne troškove, penale za kašnjenje u plaćanju i druge uvjete koji mogu stvoriti nerazmjer između koristi koju su tužitelji dobili i obveza koje su preuzeli treba reći da je sud odlučio o zahtjevu primjenjujući odredbe ZOO, ali u okviru činjenica koji su tužitelji iznijeli tijekom postupka. Pozivanje žalitelja na odredbe koje štite potrošače u potrošačkim ugovorima nije moguće prihvatiti jer tužitelji nisu imali status potrošača.

17. Kako prema tome ne postoje pretpostavke uslijed kojih bi predmetni ugovor o kreditu bio ništetan, kao i očitovanje javnog bilježnika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja. U odnosu na dio zahtjeva kojim se traži brisanje upisanog založnog prava treba reći da založno pravo može postojati samo onda ako postoji tražbina koja je tim založnim pravom osigurana. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je ugovor o kreditu ništetan, onda tražbina osigurana založnim pravom i dalje postoji.

18. I odluka o troškovima parničnog postupka je pravilno i zakonito donesena primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP. Tuženiku su priznati troškovi koji su nastali u ovom postupku, a koji su odmjereni sukladno vrijednosti predmeta spora 55.478,00 EUR i to za sastav odgovora na tužbu, troškovi u iznosu 500 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa), troškovi za zastupanje na ročištima glavne rasprave (sedam ročišta, po Tbr.9. točka 1.), te troškovi za tri obrazložena podneska (Tbr.8.točka 1. Tarife), a prema vrijednosti predmeta spora iznosi po 500 bodova, te pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR iznosi 1.000,00 EUR, uvećano za PDV iznosi 13.750,00 EUR. Iako nije navedena Tarifa koju je primijenio prvostupanjski sud, to odluku ne čini nerazumljivim, jer se primjenjuje odredba Tbr.48. stavak 3. kojom je propisana promjena Tarife i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja oduke o troškovima parničnog postupka.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti kao neosnovan, jer isti nisu uspjeli u žalbenom postupku, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1., dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu valjalo odbiti temeljem članka 155. stavak 1. ZPP jer navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

U Dubrovniku, 24. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Zoran Nikolić