REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2417/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Šime Mrdeža, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika ĐO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Klaudio Kapeli, odvjetnik u Šibeniku, radi činidbe, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2382/2021-2 od 8. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1014/2020 od 9. srpnja 2024., u sjednici održanoj 17. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koje smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija) i pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava i člankom 1. Konvencije.

2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan i djelomično nedopušten.

4.1. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio sljedeća pitanja:

„1. Čini li sud drugog stupnja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. Zpp-a kada je samo paušalno naveo svoj zaključak, koji je potpuno kontradiktoran sa zaključkom iz prve odluke istog suda, bez da je za ta j zaključak dao konkretne razloge?

2. Da li činjenica da je određeni put postao neprohodan uslijed utužene radnje tuženika (postavljanja rampe) oduzima tome putu status nerazvrstane ceste koji je do tada nesporno imao, ili je taj put i dalje nerazvrstana cesta sukladno čl. 131. st. 1. Zakona o cestama?

3. Da li je vlasnik određene nekretnine aktivno legitimiran na podnošenje tužbe za zaštitu prava vlasništva te svoje nekretnine (actio negatoria) na način da tužbenim zahtjevom traži od suda da naloži određenu činidbu na nekoj drugoj nekretnini i to pristupnoj nekretnini do njegove nekretnine koja ima narav i status nerazvrstane ceste i u vlasništvu je jedinice lokalne samouprave?“.

4.2. Što se prvoga citiranog pitanja tiče, ne radi se pravnom pitanju u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP, jer ga drugostupanjski sud nije razmatrao, odnosno, u vezi s njim nije zauzeo pravno shvaćanje. Radi se o prigovoru na postupanje drugostupanjskoga suda koji valja razmotriti u kontekstu tužiteljeva pozivanja na povredu prava na pravično suđenje.

4.3. Ostala dva citirana pitanja nisu važna za odluku u sporu, jer polaze od činjenica koje u postupku nisu utvrđene, odnosno, tužitelj u pitanjima polazi od činjeničnoga stanja suprotno onome koje su nižestupanjski sudovi utvrdili. Neosnovano tužitelj smatra da su pravna shvaćanja na kojima se temelji predmetna drugostupanjska presuda u suprotnosti s pravnim shvaćanjima iz drugih sudskih oduka na koje se pozvao, jer se radi o odlukama donesenim u činjeničnim situacijama koje su različite od predmetne pa se na njih drukčije primjenjuje materijalno pravo. Zato ta pitanja nisu važna za odluku u sporu pa tako nisu pravna pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.

4.4. Stoga je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

5.1. Drugostupanjska je presuda valjano obrazložena, ni po čemu nije arbitrarna, a prema onome što je obrazloženo u vezi s činjeničnim stanjem utvrđenim u postupku, proizlazi i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Zato tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kao i pravo vlasništva.

5.2. Stoga je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek