REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1801/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Jukić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika RK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Čohilj, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-716/2024-3 od 10. srpnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5318/22-24 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanje za koje smatra da je pravno pitanje važno za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a smatra da joj reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što joj je, prema njenu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i člankom 6. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je predložio ovom sudu da ga odbaci odnosno odbije.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten.
4.1. Iz nižestupanjskih presuda proizlazi (a tužiteljica uz prijedlog za dopuštenje revizije nije dostavila ništa iz čega bi proizlazilo drukčije) da tužiteljica zahtjev za isplatu od tuženika zasniva na tvrdnji da joj je tuženik prouzročio imovinsku štetu tako što je kao suvlasnik nekretnine, na kojoj je tužiteljica preostali suvlasnik, odbio dati suglasnost za davanje nekretnine u najam.
4.2. Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev prihvatio pozivom na članke 1045., 1046., 1049. i 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).
4.3. Drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev odbio pozvavši se na to:
- da je člankom 41. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) propisano da je najam cijele stvari koja je u suvlasništvu na razdoblje dulje od jedne godine posao izvanredne uprave za što je potrebna suglasnost svih suvlasnika,
- da je prema tome za poduzimanje toga posla bila potrebna i suglasnost tuženika kao suvlasnika,
- da, kako tim Zakonom nije propisana obveza suvlasnika na davanje suglasnosti, time što nije dao suglasnost za iznajmljivanje nekretnine tuženik nije protupravno postupao,
- da kada u radnji tuženika nema protupravnosti, ne postoje ni kumulativno propisane pretpostavke za naknadu štete.
5. Tužiteljica je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačila pravno pitanje: „Smatra li se suvlasnik poslovođom bez naloga u situaciji kada se prihvati (tuđeg) posla i u ime drugih suvlasnika protivno zabrani obavljanja posla od strane tog suvlasnika?“. Osim što naznačeno pitanje nije važno za odluku u sporu, pa već zbog toga nije važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP, a to zato što tužiteljica činjenično predmetni zahtjev nije utemeljila na tvrdnji da je postupala kao poslovođa u obav ljanju tuđega posla i da joj zato pripada pravo na isplatu, valja reći da tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije polazi od tvrdnje da se radi o pitanju koje je važno zato što je „stav drugostupanjskog suda u odnosu na postavljeno pitanje protivan stavu drugih sudova“ te ističe da „je potrebno da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzme stav o postavljenom pitanju i uskladi praksu sudova odnosno da da odgovor na postavljeno pitanje kako bi spriječio daljnja različita tumačenja spornih pitanja“. Tužitel jica, međutim, u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačila bilo koju odluku nekoga od drugostupanjskih sudova ili revizijskoga suda u dokaz ove svoje tvrdnje, niti je takvu odluku priložila. Naime, člankom 387. stavkom 3. rečenicom drugom popisano je: „Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“. Zato valja zaključiti da tužiteljica nije jasno naznačila razloge važnosti citiranoga pitanja.
6.1. Tužiteljica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje te tvrdi da se to dogodilo:
- zbog pogrešne primjene materijalnoga prava,
- zato što drugostupanjski sud nije valjano obrazložio svoju presudu,
- zato što joj nije omogućen pristup sudu i pravo na procesnu ravnopravnost.
6.2. Što se tiče pozivanja na pogrešnu primjenu materijalnoga prava, revizijski sud nalazi da tužiteljica očito nije shvatila razloge na kojima je drugostupanjski sud utemeljio zaključak o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva u kontekstu činjenica na koje se tužiteljica u postupku pozivala. Sada u prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica uvodi nove činjenice kojima pokušava opravdati zahtjev za isplatu, pozivajući se na to da je tužbeni zahtjev valjalo razmotriti u kontekstu postupanja poslovođe bez naloga , pa i na to da korištenje prava tuženika kao suvlasnika koje mu pripada na temelju članka 41. ZVDSP (da odbije dati suglasnost za poduzimanje posla koji premašuje okvir redovitoga upravljanja stvarju) u konkretnom slučaju valja smatrati činom obiteljskoga nasilja, odnosno, da protupravnost tuženikova postupanja proizlazi iz članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ br. 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24).
6.3. Tužiteljica, nakon što je iznijela tvrdnje o povredi prava na pristup sudu i na procesnu ravnopravnost na njenu štetu, nijednom daljnjom tvrdnjom nije ukazala na to na koje postupke nižestupanjskih sudova misli kada se na navedeno poziva. Iz onoga što je uz prijedlog za dopuštenje revizije dostavila ne proizlazi pak da joj nije omogućeno da iznosi tvrdnje u svrhu opravdanja tužbenoga zahtjeva i pobijanja tuženikovih navoda i da te tvrdnje dokazuje.
6.4. Iz drugostupanjske presude ne proizlaze tvrdnje tužiteljice o nedostacima u njenu obrazloženju. Naprotiv, drugostupanjska presuda je obrazložena u skladu s člankom 338. stavkom 4. ZPP.
6.5. Dakle, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je povrijeđeno Ustavno i Konvencijsko pravo na pravično suđenje.
7. Kako je člankom 389.a stavkom 3. ZPP propisano da će Vrhovni sud Republike Hrvatske odbaciti, između ostaloga, i onaj prijedlog za dopuštenje revizije koji ne sadržava jasno naznačene razloge važnosti pravnoga pitanja, a stavkom 4. toga članka propisano je da će odbaciti i prijedlog za dopuštenje revizije ako ocijeni da stranka nije učinila vjerojatnim da joj je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu članka 385.a stavka 2. toga Zakona, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 17. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
