REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1424/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Gordana Zubaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA DUGOPOLJE, Dugopolje, Trg Franje Tuđmana 1, OIB 57240842564, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2616/2025-6 od 6. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2616/2025-6 od 6. veljače 2026. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2616/2025-6 od 6. veljače 2026. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od 1.300.683,52 eura sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima (točka I. izreke) i naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 33.180,00 eura sa zateznim kamatama od 6. veljače 2026. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima (točka II. izreke).

2. Tužitelj je protiv presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je navedeno da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 13. Zakona o parničnom postupku, ali je iz onoga što je o tome navedeno očito da je riječ o bitnoj povredi iz članka 354. stavka 2. točke 11. tog Zakona.

3. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi kako je predložio donošenje odluke o prekidu ovog parničnog postupka do donošenja odluke po podignutoj ustavnoj tužbi tužitelja koja se kod Ustavnog suda Republike Hrvatske vodi pod poslovnim brojem U-III- 5455/2025 kojom tužitelj traži ustavnu zaštitu svog prava vlasništva između ostalog i na nekretninama u odnosu na koje tužitelj u ovom postupku traži isplatu naknade za one dijelove nekretnina koje su ušle u trasu autoputa. Tvrdi da su za prekid postupka bile ispunjene sve predviđene pretpostavke, pa je prvostupanjski sud postupio nezakonito odbijajući tužiteljev prijedlog. Posebno ističe kako je prvostupanjski sud ovaj postupak isključivo usmjerio na utvrđivanje prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim nekretninama, iako takav zahtjev nije postavljen u ovom postupku, kao ni u postupku na koji se prvostupanjski sud poziva, umjesto da utvrđuje pravno relevantne činjenice u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i uz to zanemaruje činjenice i dokaze u prilog tužbenih navoda. Tako prvostupanjski sud ne smatra odlučnim činjenicu da se predmetno zemljište nalazi u zoni građevinskog zemljišta i kulturu nekretnina, ne uzima u obzir isprave iz kojih proizlazi da predmetne nekretnine nisu mogle postati vlasništvo Republike Hrvatske budući da su prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama bile uključene u građevinsko područje, kao ni činjenicu da su u zemljišnim knjigama upisane kao tužiteljevo vlasništvo rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Z-6618/97 od 2. rujna 1997. Smatra da za utvrđivanje prava vlasništva Republike Hrvatske nije dovoljna samo potvrda da je neka nekretnina na određeni dan bila u šumskogospodarskoj osnovi, nego je potrebno utvrđivati sve okolnosti bitne za donošenje odluke.

4. Konačno žalitelj tvrdi kako su mu pobijanom odlukom grubo povrijeđena i ustavna prava o pretpostavkama pod kojima je dopušteno oduzimati ili ograničavati vlasništvo, zbog čega nastupaju teške i nepopravljive posljedice, kao i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda o legitimnim očekivanjima. Odluku o troškovima pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

6. Žalba je osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima.

8. U točki 23. obrazloženja prvostupanjski sud je kao predmet spora naveo da je riječ o zahtjevu za (ispušteno je „isplatu naknade“) korištenje bez pravnog osnova nekretnina u tužiteljevom vlasništvu, iako je u činjeničnom opisu tužbe navedeno da protupravnim postupanjem tuženika tužitelju nije isplaćena naknadna za oduzete nekretnine koje su ušle u sastav autoceste Bregana-Zagreb-Dubrovnik na temelju pravomoćne lokacijske dozvole od 24. veljače 2003. u područje „Čvor Podi“. U prilog tome, tužitelj je tvrdio da su zaključkom i djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 27. siječnja 2010. navedene nekretnine izvlaštene i određena naknada za potpuno izvlaštenje zemljišta tužitelju, ali je ta odluka ukinuta povodom tuženikove žalbe, a u ponovnom postupku prijedlog za izvlaštenje je odbijen jer tuženik nije dostavio potrebnu dokumentaciju i povukao je prijedlog za izvlaštenje.

9. Zanemarujući činjenične navode tužbe i istaknuti tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je, doista, kako to s pravom tvrdi žalitelj, pobijanu presudu zasnovao samo na činjenici da su predmetne nekretnine postale vlasništvo Republike Hrvatske na dan 16. listopada 1990. na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/91) i odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članaka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17) i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

10. Iz takvog obrazloženja razvidno je da se sud samo bavio pitanjem jesu li predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990. postale vlasništvo Republike Hrvatske i nakon što je to utvrdio zaključio je da je tužbeni zahtjev neosnovan, dok se iz odredaba materijalnog prava na koje se poziva može zaključiti kako smatra da tužitelj nije vlasnik nekretnina i da zato nema pravo tražiti od tuženika da mu naknadi sve štete koje su na njima nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, kako je to propisano za nepoštenog posjednika tuđe stvari člankom 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dok pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno, kako je to propisano člankom 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. S obzirom na to da se prvostupanjski sud poziva na oba ta članka nije jasno smatra li tuženika poštenim ili nepoštenim posjednikom i kako je uopće zaključio da se radi o zahtjevu za naknadu za korištenje tuđe stvari.

11. S druge strane jasno je da tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari nije zasnovan na takvoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa žalitelj s pravom tvrdi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

12. Utvrđivanjem da je Republika Hrvatska postala vlasnik predmetnih nekretnina na dan 16. listopada 1990. nije odgovoreno na to što se nakon toga događalo s predmetnim nekretninama, jesu li one prešle u vlasništvo tužitelja i na temelju koje pravne osnove, posebno čije su vlasništvo bile na dan izdavanja građevinske ili uporabne dozvole za izgradnju autoceste, jesu li izgradnjom autoceste na predmetnim nekretninama povrijeđena tužiteljeva vlasnička prava, što danas u naravi predstavljaju te zemljišne čestice, jesu li sve ili samo neke od njih javne ceste, koje su prema članku 2. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 38/09, 124/09 i 153/09) javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, i kakav značaj ima okolnost da je je vođen postupak izvlaštenja tužitelja kao tadašnjeg vlasnika nekretnina pred nadležnim tijelima. Tužitelj, naime, traži da mu tuženik dade naknadu u novcu za izvlašteno zemljište, a ne traži naknadu za neovlašteno korištenje nekretnina, ali prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa uopće nije ispitivao istinitost tužiteljevih tvrdnji da mu je tuženik bio dužan isplatiti naknadu za izvlaštenje nekretnina zato što je u vrijeme planiranja i izgradnje autoceste bio vlasnik predmetnih nekretnina, da su mu one oduzete bez naknade i da je time povrijeđeno njegovo vlasničko pravo.

13. S obzirom na to da su zaključci suda u potpunom raskoraku s činjenicama na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, pobijana presuda ima takve nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žalitelj s pravom ukazuje.

14. Zaključno valja dodati da pitanje o tome jesu li donošenjem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-374/2019 povrijeđena tužiteljeva ustavna prava o kojima će odlučivati Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavne tužbe, doista nije prethodno pitanje za odluku suda u ovoj pravnoj stvari u smislu članka 12. ZPP-a da bi prvostupanjski sud trebao odrediti prekid postupka do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Ta presuda, a time i ustavna tužba, odnosi se, između ostalog, na dvije čest.zem. (broj 5861/140 i broj 5861/141) za koje tužitelj u ovom postupku tvrdi da su mu oduzete bez naknade, a one u svojoj naravi sada predstavljaju javne ceste (kako je tvrdio tuženik u odgovoru na tužbu), koje su po Zakonu o javnim cestama vlasništvo Republike Hrvatske, pa je pitanje njihovog sadašnjeg vlasništva nebitno za odluku o tužbenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari.

15. Zbog učinjene bitne povreda odredaba parničnog postupka, pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju članka 369. stavka 1. ZPP-a.

16. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem, tako da će pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrditi bitne činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, dati jasne i valjane razloge o bitnim činjenicama i primjeni materijalnog prava, te donijeti novu, na zakonu zasnovanu presudu koju je dužan obrazložiti na način propisan člankom 338. stavkom 4. ZPP -a. U toj odluci prvostupanjski sud će ponovo odlučiti i o ukupnim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

Zagreb, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić