- 1 -              III Kr 40/2024-5.

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 40/2024-5.

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog E. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 5. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 28. studenog 2022., broj K-3/2022-148 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 12. rujna 2023. broj I Kž-83/2023-12, u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Zahtjev osuđenog E. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 28. studenog 2022., broj K-3/2022-148, preinačena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 12. rujna 2023. broj I Kž-83/2023-12, osuđen je E. Š. zbog dva teška kaznena djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. toč. 5. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 (toč. 1. i 4. izreke) za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora od tri godine te zbog dva kaznena djela silovanja iz čl. 153. st. 1. KZ/11 (toč. 3. i 6. izreke) za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora od jedne godine, pa je, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od šest godina, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru.

 

2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svojoj braniteljici V. R., odvjetnici iz Z., zbog ''povrede odredaba kaznenog postupka predviđene u čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP, činjenice što je isti pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih prava ljudskih sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom ili zakonom, povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika, povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja je povreda mogla utjecati na presudu'', s prijedlogom da se, prema naravi povrede zakona, pravomoćna presuda preinači, a podredno da se ukine u cijelosti ili djelomično odluka prvostupanjskog suda ili samo odluka višeg suda i predmet vrati na ponovnu odluku pred prvostupanjski ili viši sud.

 

3. Temeljem čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 - dalje u tekstu: ZKP/08), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika s mišljenjem da je taj zahtjev neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik u zahtjevu ističe brojne povrede od kojih se neke međusobno isprepliću, međutim, ni jedna od njih nije osnovana.

 

6. Najprije se tvrdi da je pred prvostupanjskim sudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08 u pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog žrtve ili druge osobe iz čl. 197. st. 1. ZKP/08 ili odobrenje nadležnog tijela. Također, tvrdi se da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije dao razloge zbog čega je odbio dokazni prijedlog obrane za pribavljanjem podataka putem Ministarstva pravosuđa Savezne Republike Njemačke te razloge kojima se rukovodio pri izboru kaznenog zakona, što bi ukazivalo da ta presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

6.1. Međutim, ovaj se izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 pred prvostupanjskim sudom, kako jasno slijedi iz taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08. Također, bitna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08 može se isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka samo onda ako je već prethodno istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude, sukladno čl. 517. st. 2. ZKP/08, što ovdje nije bio slučaj.

 

7. Nastavno, rukovodeći se istim razlozima zahtjeva, moglo bi se raditi o povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08 jer postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon protiv osuđenika vezano za (ne)mogućnost primjene hrvatskog kaznenog zakonodavstva, kako je ta povreda prethodno kvalificirana u žalbi osuđenika protiv prvostupanjske presude.

 

7.1. Naime, s obzirom da je osuđenik državljanin Bosne i Hercegovine koji je osuđen i za dva kaznena djela iz čl. 154. st. 1. toč. 5. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 (toč. 1. i 4. izreke prvostupanjske presude) počinjena na teritoriju Savezne Republike Njemačke, u zahtjevu se tvrdi da je, sukladno načelu pasivnog personaliteta, upitna primjena hrvatskog kaznenog zakonodavstva s obzirom da sud prvog stupnja nije pribavio podatke predviđene u čl. 15. i čl. 18. KZ/11. Ovaj propust drugostupanjski sud je ''pokušao otkloniti vlastitom, doduše selektivnom primjenom odnosno pribavom podataka… a prikupljeni dokazi nisu dostavljeni strankama niti je o njima o njihovoj nazočnosti raspravljano''. Također, tvrdi se i da obrani nije omogućeno saznati sadržaj očitovanja državnog odvjetnika dostavljenog u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08, čime je povrijeđeno temeljno pravo na jednakost oružja s obzirom da ''sve stranke u postupku moraju imati mogućnost saznanja o svim dokazima'', te je povrijeđeno temeljno pravo na kontradiktornost i akuzatornost u svim fazama kaznenog postupka.

 

7.2. Nastavno se prigovara i duljini trajanja žalbenog postupka budući da je sud drugog stupnja, suprotno zakonskom roku iz čl. 488. st. 2. ZKP/08, dostavio spis i odluku prvostupanjskom sudu protekom 10 mjeseci i 16 dana iako se radilo o hitnom, istražnozatvorskom spisu.

 

7.3. Slijedom navedenog, zahtjevom se tvrdi da je, osim povrede kaznenog zakona, u drugostupanjskom postupku povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje zajamčeno u čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine'' - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 3/17 - u daljnjem tekstu: Konvencija).

 

8. Razlozima navedenim u zahtjevu se, ustvari, isprepliću povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 3. ZKP/08 te povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP/08 u odnosu na koje će nastavno biti odgovoreno.

 

8.1. Prije svega, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjena hrvatskog kaznenog zakonodavstva na konkretan slučaj uopće nije upitna jer su ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 15. i čl. 18. st. 5. KZ/11.

 

8.2. Naime, u situaciji kada je, kao ovdje, stranac počinio kaznena djela u inozemstvu, sudovi su ovlašteni primijeniti hrvatsko kazneno zakonodavstvo jer je kazneno djelo počinjeno na štetu hrvatske državljanke, ošt. M. L. (čl. 15. KZ/11).

 

8.3. Točno je da je načelo pasivnog personaliteta supspidijarne naravi, tj. hrvatsko kazneno zakonodavstvo je primjenjivo samo uz ostvarenje uvjeta iz čl. 15. i čl. 18. st. 5. KZ/11. Iako se zahtjevom, s jedne strane, uopće ne navode razlozi koji bi ukazivali na izostanak kojeg od tih uvjeta, tj. ne tvrdi se da bi primijena hrvatskog zakonodavstva bila isključena,  s druge strane, prigovara se prvostupanjskom, a naročito sudu drugog stupnja, da postojanje tih uvjeta nije utvrđeno na pravilan i potpun način.

 

8.4. Tako se najprije tvrdi da prvostupanjski sud nije odlučio o dokaznom prijedlogu obrane da se navedeni podaci pribave putem nadležnog Ministarstva pravosuđa, što međutim, nije točno jer je taj sud pod toč. 29.22. obrazloženja svoje presude iznio razloge zbog kojih je taj dokazni prijedlog odbijen.

 

8.5. Nadalje, tvrdi se da je drugostupanjski sud, u povodu žalbi, te podatke samostalno utvrđivao izvan sjednice vijeća, a ne u kontradiktornom postupku, čime je povrijeđeno načelo jednakosti oružja i akuzatornosti, a posljedično je postupak pred sudom drugog stupnja bio nepravičan.

 

8.6. Ovi navodi zahtjeva nisu osnovani. Iz obrazloženja drugostupanjske presude (toč. 11.2. i toč.11.3.) jasno je da je taj sud navedene podatke utvrđivao uvidom u Kazneni zakonik Savezne Republike Njemačke, što ne predstavlja izvođenje novih dokaza, kako pogrešno smatra podnositelj. Naime, uvid u bilo koji zakon, pa tako i strani, ne predstavlja utvrđivanje novih činjenica, već se radi o primjeni prava na temelju podataka koji su svima dostupni, ovdje, konkretno, na internetskoj stranici ''europski portal e-pravosuđe-nacionalno zakonodavstvo''. Stoga tako utvrđeni podaci nisu predmetom kontradiktornog dokazivanja niti ih je potrebno dostavljati strankama na očitovanje. Budući da u spisu predmeta nema podataka da bi prema osuđeniku u Saveznoj Republici Njemačkoj, za ista kaznena djela, bila izvršena pravomoćno izrečena kazna ili da bi za ta kaznena djela bio oslobođen ili mu kazna oproštena, niti osuđenik to tvrdi ili na bilo koji način dokazuje, a uvidom u § 177. njemačkog Zakonika jasno je da se radi o obostrano kažnjivim djelima za koje nije nastupila zastara kaznenog progona niti se osobito teški slučajevi seksualnih delikata (§ 177. st. 6. al. 2. Zakonika) progone po prijedlogu ili privatnoj tužbi, očito je da su uvjeti za primjenu hrvatskog kaznenog zakonodavstva bili u cijelosti ispunjeni, kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom na pravilan i  zakonit način.

 

8.7. Slijedom toga, nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08 u vezi čl. 469. toč. 3. ZKP/08.

 

8.8. Isto tako, vezano za ''očitovanje ili mišljenje'' državnog odvjetnika u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pribavio i izvršio uvid u spis Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-83/2023 i utvrdio da popratni dopis Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj Kž-DO-302/2023 od 7. ožujka 2023., kojim vraća predmet nadležnom sudu, ne sadrži bilo kakav stav o sadržaju podnesenih žalbi kao niti prijedlog na koji način bi sud te žalbe trebao riješiti. Stoga, okolnost da dopis takvog sadržaja nije dostavljen obrani, ne predstavlja povrede istaknute u zahtjevu, a pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIII-713/2014 od 4. travnja 2017. ovdje je promašeno.

 

8.9. Konačno, nije ostvarena povreda prava na pravično suđenje pred drugostupanjskim sudom time što je postupak odlučivanja o žalbama protiv prvostupanjske presude trajao dulje od tri mjeseca, koliko predviđa čl. 488. st. 2. ZKP/08. Prije svega, radi se o instruktivnom roku čije nepoštivanje ne predstavlja povredu odredaba u žalbenom postupku koja bi utjecala na presudu. S druge strane, ne radi se niti o povredi iz čl. 6. st. 1. Konvencije koja nalaže sudu da odluku donese u razumnom roku. Naime, ukupno trajanje žalbenog postupka od 10 mjeseci i 16 dana opravdano je činjenicom što se radi o vrlo opsežnom i složenom predmetu, a drugostupanjski je sud odlučivao o 6 podnesenih žalbi (od čega 4 žalbe optuženika na preko 60 stranica teksta). U postupanju drugostupanjskog suda nije bilo neopravdanog zastoja, a drugostupanjska odluka zajedno sa spisom upućena je nižem sudu protekom nešto više od 3 mjeseca nakon održane sjednice vijeća u nazočnosti stranaka. Navedeno ukazuje da, neovisno o tome što se radilo o istražnozatvorskom predmetu, duljina trajanja drugostupanjskog postupka nije bila nerazumna.

 

8.10. Stoga, gledano u cjelini, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije došlo do teške povrede prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom, a time niti do povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

9. Što se tiče u zahtjevu istaknutih povreda kaznenog zakona, podnositelj tvrdi da je primijenjen zakon koji se, sukladno čl. 3. st. 1. i 2. KZ/11, nije mogao primijeniti, a isto tako da je pogrešna pravna kvalifikacija kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 5. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 (toč. 1. i 4. izreke prvostupanjske presude) što sve, iako to u zahtjevu nije precizirano, upućuje na povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 4. ZKP/08.

 

9.1. U odnosu na pitanje primjene blažeg zakona, zahtjevom se najprije tvrdi da prvostupanjski sud u svojoj presudi o tome nije naveo razloge, međutim, već je rečeno da se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 ostvarene u prvostupanjskoj presudi.

 

9.2. Dalje se, neosnovano, tvrdi da su razlozi suda drugog stupnja u pitanju primjene zakona ''nejasni''.

 

9.3. Upravo suprotno, drugostupanjski je sud pod toč. 11.8. obrazloženja jasno i dostatno obrazložio zbog čega je na ukupnu kriminalnu aktivnost optuženika za koju je pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, trebalo primijeniti odredbe izmijenjenog Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 126/19.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., neovisno što je njime za to kazneno djelo zapriječena stroža kazna. Naime, prema činjeničnom opisu djela, kako ga je naznačio državni odvjetnik, radi se o konstrukciji produljenog kaznenog djela što je pravilno utvrđeno pod toč. 29.23. obrazloženja prvostupanjske presude. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ustaljenoj sudskoj praksi, kada se za vrijeme učina produljenog kaznenog djela, kao ovdje, izmjeni Kazneni zakon, primijeniti će se novi zakon kao onaj koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, neovisno je li za počinitelja stroži. U protivnom, počinitelj bi odgovarao za stjecaj kaznenih djela i to jednog po odredbama KZ/11 (''Narodne novine'' broj 118/18) i jednog po odredbama izmijenjenog zakona (''Narodne novine'' broj 126/19) što je za njega očito nepovoljnije. Stoga se, u konkretnom slučaju, uopće ne radi o primjeni blažeg zakona u smislu čl. 3. i st. 2. KZ/11, već o pravilnoj primjeni zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, tj. primjeni čl. 3. st. 1. KZ/11.

 

9.4. Konačno, kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 5. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 nije pogrešno pravno kvalificirano.

 

9.5. Naime, u zahtjevu se tvrdi da je zakonsko obilježje tog djela ''zajedno s jednim ili više počinitelja'' podrazumijeva da spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju na štetu iste žrtve istovremeno vrše najmanje dvije osobe ''a iz izreke presude ne proizlazi da bi P. S. i M. T. T. bili počinitelji kaznenog djela, što više, te osobe nisu obuhvaćene optužnicom kao supočinitelji''. Stoga podnositelj zaključuje da ''ako optužba, a niti sudovi, niti smatrali da su te osobe počinile kazneno djelo, onda se niti osuđenik nije mogao suditi za počinjenje kvalificiranog oblika djela''. U prilog takvom stajalištu podnositelj citira dijelove presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (I Kž-741/2014, I Kž-920/2007 i I Kž-726/2003) te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. travnja 1991.

 

9.6. Ovi navodi zahtjeva također nisu osnovani.

 

9.7. Prije svega, primjena materijalnog prava, a time i pravna kvalifikacija kaznenog djela, nadovezuje se na činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi. Prema činjeničnom opisu kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude jasno slijedi da je optuženik, zajedno s P. S. (toč.1.) i M. T. T. (toč. 4.) počinio teška kaznena djela protiv spolne slobode na štetu iste žrtve, M. L.. Dakle, primjena prava na tako utvrđeno činjenično stanje nedvojbeno ukazuje da je kvalifikatirno obilježje kaznenog djela ''zajedno s jednim počiniteljem'' ovdje ostvareno zbog čega je pravna oznaka kvalificiranog kaznenog djela u svemu pravilna. Svi ostali navodi zahtjeva u odnosu na tako utvrđeno činjenično stanje svode se na prigovore činjenične naravi zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti, kako proizlazi iz taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP/08.

 

9.8. Drugo je pitanje zbog čega osobe, koje su zajedno s osuđenikom sudjelovale pri izvršenju kaznenog djela silovanja, istovremeno nisu optužene. To, međutim, ostaje u isključivoj domeni državnog odvjetnika, a ne suda, kako pogrešno smatra podnositelj. Međutim, izostanak optužbe za ostale počinitelje ne mjenja kvalifikaciju kaznenog djela u odnosu na osuđenika. Naime, ovo kazneno djelo može egzistirati npr. i kada drugi počinitelji uopće nisu identificirani ili su nedostupni sudu (a suđenje u odsutnosti nije moguće) ili su nakon događaja preminuli, ili, pak, ako su neubrojivi ili su kazneno neodgovorni (djeca mlađa od 14 godina). Ono što je odlučno jest da su ti drugi počinitelji obuhvaćeni činjeničnim opisom kaznenog djela te da je u postupku njihovo zajedničko sudjelovanje dokazano. U konkretnom slučaju, osuđenik je znao da oštećenica nije dala pristanak na spolni odnos s njime i drugim osobama te je bio svjestan da pri izvršenju kaznenog djela istovremeno sudjeluje više osoba. Zbog toga, njegova namjera obuhvaća, ne samo osnovni oblik kaznenog djela silovanja,  već i teži, kvalificirani oblik iz čl. 154. st. 1. toč. 5. KZ/11, kako pravilno utvrđuju sudovi.

 

9.9. Utoliko nisu primjenjive sudske odluke i shvaćanja citirana u zahtjevu jer se referiraju na drugačiju činjeničnu podlogu.

 

10. Konačno, u zahtjevu se tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na navode žalbe optuženika vezano za bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koja se, prema mišljenju žalitelja, sastojala u tome što prvostupanjska presuda nije sadržavala razloge o odlučnoj činjenici - obliku krivnje optuženika. Time je, smatra podnositelj zahtjeva, ostvarena povreda kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl. 487. st. 1. ZKP/08.

 

10.1. Nasuprot tome, uvidom u odluku drugostupanjskog suda (toč. 8. do 10.) vidljivo je da je taj sud opsežno obrazlagao zbog čega smatra da niti jedna od žalbom istaknutih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena. Dapače, u toč. 8. obrazloženja izrijekom se reproduciraju navodi žalbe vezano za bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, pa tako i u pogledu tvrdnje žalbe o izostanku razloga o odlučnim činjenicama - krivnji. Međutim, drugostupanjski sud zaključuje da se ovaj žalbeni osnov isprepliće s razlozima usmjerenim na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu se nastavno izjasnio. Osim toga, drugostupanjski sud je izričito naglasio da niti jedna od ovih bitnih povreda kaznenog postupka nije ostvarena (toč. 9.) niti je takvih povreda uočio ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti (toč. 10. obrazloženja). Stoga, ne može se tvrditi da bi drugostupanjski sud povrijedio svoju obvezu iz čl. 487. st. 1. ZKP/08, posebno ne u mjeri koja bi bila od utjecaja na presudu. Ovo tim više jer je oblik krivnje s kojom je osuđenik postupao - izravna namjera, jasno naznačena u činjeničnim opisima kaznenih djela riječima ''…iako je znao da se ista protivi, traži ga i moli da to ne radi, ustraje da se ona, iako to ne želi podvrgne spolnom odnosu…'' te riječima ''…u namjeri da s istom protivno njenoj volji ostvari spolni odnos…''.

 

11. Slijedom svega naprijed navedenog, dakle, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, sukladno čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. travnja 2024.

 

                                                                                                                                     Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                      Ranko Marijan, v.r.