REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2215/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Lipika, OIB: 26289199529, Lipik, Marije Terezije 27, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4988/2025-4 od 15. siječnja 2026., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1163/2025-57 od 13. studenoga 2025., koja je ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1163/2025-58 od 21. studenoga 2025., u sjednici održanoj 10. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se u odnosu na postavljena pravna pitanja odbija.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se u odnosu na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odbacuje.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i sudske pristojbe na odgovor.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4988/2025-4 od 15. siječnja 2026., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1163/2025-57 od 13. studenoga 2025. koja je ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1163/2025-58 od 21. studenoga 2025.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja slijedeća pravna pitanja:

„1. Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2.t.11. u vezi s čl.338.st.4. Zakona o parničnom postupku jer drugostupanjska pobijana presuda nije razumljiva kada sud u njoj nije naveo koji je materijalnopravni propis mjerodavan za parnični postupak primijenio, a to se ne može razumjeti niti iz teksta obrazloženja drugostupanjske presude s posljedicom da zbog toga pobijana drugostupanjska presuda ima nedostatak zbog kojeg je nerazumljiva i ne može se ispitati?

2. Radi li se o jednom tužbenom zahtjevu za isplatu istog novčanog iznosa koji se opravdava s više pravnih osnova (stjecanje bez osnove, štete, ispunjenje zakonske obveze) ili se radi o različitim tužbenim zahtjevima, ako se tužbeni zahtjev za isplatu istog novčanog iznosa opravdava i temelji na različitim činjeničnim osnovama, i to:

- prvi tužbeni zahtjev kojeg tužitelj opravdava tvrdnjom da je tuženik koristio stvar u tužiteljevom vlasništvu bez plaćanja naknade i bez da je na to korištenje bio ovlašten temeljem neke pravne osnove (dakle odlučne činjenice da tuženik ovlast na korištenje nije imao temeljem pravnog posla, zakona, odluke nadležnog tijela), a sve uz primjenu materijalnog prava o stjecanju bez osnove iz čl.1111. do 1120. Zakona o obveznim odnosima

- podredni tužbeni zahtjev (uvjetovan ako sud ne prihvati prvi tužbeni zahtjev na ime stjecanja bez osnove) koje tužitelj opravdava tvrdnjom o postojanju odlučne činjenice koja predstavlja štetnu protupravnu radnju (dakle na odlučnoj činjenici da je tužitelj počinio štetnu radnju time što protivno zakonu nije podnio zahtjev HAKOM -u) kojom je tužitelju prouzročena šteta u vidu izmakle koristi koju bi tužitelj ostvario da nije bilo štetne radnje, a sve primjenom čl.1045. i dr. Zakona o obveznim odnosima, te

- naknadno istaknuti tužbeni zahtjev u stadiju ponovljene glavne rasprave, a kojim traži isplatu istog novčanog iznosa na ime ispunjenja zakonske obveze koja proizlazi iz prava puta (dakle na odlučnoj činjenici da postoji pravni odnos, i to izvanugovorni pravni odnos prava puta) koji je nastao ispunjenjem zakonom propisanih pretpostavki iz Zakona o električnim komunikacijama iz 2008. (NN 73/2008 i dr.), pri čemu je istovremeno sa stjecanjem prava korištenja tužiteljeve nekretnine tuženiku (stjecanjem prava puta) nastala i obveza plaćanja naknade za takvo korištenje tužiteljeve nekretnine, kao izvanugovornog odnosa prava puta koji je nastao između tužitelja i tuženika temeljem zakona ispunjenjem zakonom propisanih pretpostavki, primjenom čl.28. st.4. Zakona o elektroničkim komunikacijama iz 2008., odnosno radi li se u ovakvoj situaciji o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva iz čl. 188.st.2. Zakona o parničnom postupku (kada tužitelj zahtijeva isti novčani iznos, temeljeći ga na različitim odlučnim činjenicama-različitom činjeničnom stanju) pri čemu je sud vezan redoslijedom odlučivanja, i to onim redom koji je tužitelj svojom dispozicijom odredio u tužbi i u daljnjem tijeku do zaključenja prethodnog postupka? 3. Je li pobijanom presudom povrijeđeno pravo tuženika na pošteno suđenje i pristup sudu u smislu čl.5.st.4. Zakona o parničnom postupku, čl.29. Ustava RH i čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako se pobijana presuda temelji na pravnoj osnovi (ispunjenje zakonske obveze iz prava puta) koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku do zaključenja prethodnog postupka raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla predvidjeti u situaciji u kojoj se tužitelj izričito u tužbi, pa sve do zaključenja prethodnog postupka te do okončanja prethodne glavne rasprave, jasno i izričito očitovao i upirao da tužbom ne zahtijeva od suda da odlučuje o zahtjevu za isplatom naknade na ime ispunjenja zakonske obveze iz prava puta (koji je tužitelj istaknuo tek u stadiju glavne rasprave u ponovljenom postupku), kada temeljem činjeničnih navoda iznesenih do zaključenja prethodnog postupka tužitelj zahtijeva utuženi novčani iznos pozivajući se na bitno drugačije pravne osnove, i to: (i) na ime stjecanje bez osnove te podredno (ii) na ime naknade štete, a sud u tijeku prethodnog postupka, primjenom načela otvorenog pravosuđenja, nije dao naslutiti prema činjeničnim i pravnim pitanjima spora sukladno čl. 288. a st.2. Zakona o parničnom postupku da bi odluka mogla ovisiti o primjeni pravne osnove na ime ispunjenja zakonske obveze iz prava puta?

4. Da li je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo mjerodavno za utvrđivanje godišnjih visina naknade za pravo puta kada sud na ime prava puta za razdoblje 2012., 2013. i 2014. godinu dosuđuje godišnje naknade u visini godišnje naknade utvrđene rješenjem Hrvatske agencije za mrežne djelatnosti („HAKOM“) od 21.06. 2018., Klasa: UP/I-344-03/16-11/212, a koje rješenje za potrebe utvrđivanja godišnjih naknada na ime prava puta HAKOM (s učinkom od podnošenja zahtjeva od 2016.) temelji na parametrima i višim cijenama koje su propisane Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta iz 2014. (NN 152/11 i 151/14) i Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta iz 2017. ( NN 152/11, 151/14, 95/17), iako je u odnosu na utužena razdoblja 2012.,2013. i 2014. godinu važio Pravilnik iz 2011. kojim su bili utvrđeni drugačiji parametri i niža cijena naknade za pravo puta (jedinična cijena od 6,00 HRK/m2) od one jedinične cijene koju je propisivao Pravilnik iz 2014. i Pravilnik iz 2017. kojeg primjenjuje HAKOM (jedinična cijena od 8,00 HRK/m2) s posljedicom da je pobijanom presudom utvrđena pogrešna i nezakonita naknada u većem iznosu od one godišnje naknade koja je trebala biti utvrđena da je sud pravilno primijenio parametre i cijene iz Pravilnika iz 2011. koji je bio na snazi i koji je kao takav trebao biti mjerodavan za izračunavanje godišnje naknade u ovoj pravnoj stvari za period 2012.,2013. i 2014.?

5. Jesu li plaćanje godišnje naknade na ime prava puta koje dospijeva godišnje te plaćanje zateznih kamata koje se plaćaju na ime zakašnjenja tražbine povremenog davanja na koje se primjenjuje trogodišnji zastarni rok u smislu čl.226. Zakona o obveznim odnosima , a u vezi s čl.29. st. 2 ZEK (NN 73/08 do 72/18) kojim je propisano da se radi o godišnjoj naknadi koja dospijeva početkom godine za proteklu godinu, ili se radi o tražbinama na koje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina? 6. Dolazi li infrastrukturni operator u zakašnjenje prije nego što je Hrvatska agencija za mrežne djelatnosti („HAKOM“) izda potvrdu o pravu puta na zahtjev infrastrukturnog operatera ili donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatera i visine naknade za pravo puta na zahtjev vlasnika nekretnine, odnosno prije nego što ga vlasnik nekretnine pozove na ispunjenje zakonske obveze plaćanja naknade utvrđene potvrdom o pravu puta ili rješenjem HAKOM-a na način da podnese tužbu za isplatom ili infrastrukturni operator dolazi u zakašnjenje početkom godine za proteklu godinu, a sve uzimajući u obzir da naknada za pravo puta kao zakonska obveza u trenutku nastanka te obveze ex lege nije određena , odnosno postaje određena tek donošenjem potvrde o pravu puta i /ili donošenjem rješenja HAKOM-a? 7. Da li u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova temeljem odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na tužbeni zahtjev s kojim je uspio, odnosno za radnje koje su bile potrebne za odluku u tom smislu, a sve uzimajući u obzir da je sud priznao tužitelju i parnični trošak i za radnje zastupanja kojima se opravdava osnovanost tužbe primjenom instituta stjecanja bez osnove i štete, u situaciji u kojoj po tim osnovama tužbeni zahtjev nije usvojen već naprotiv, usvojen je jedino tužbeni zahtjev koji se temelji na ispunjenju zakonske obveze iz prava puta tako da za one radnje koje nisu opravdale tužbeni zahtjev koji nije usvojen nije bilo potrebno poduzimati i nema opravdavanja da se tužitelju prizna parnični trošak za takve radnje?“.

3. Tužitelj je podnio odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije. Traži trošak za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije te trošak sudske pristojbe.

4. Polazeći od odredbe članka 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. Prvo pitanje sadržajno predstavlja prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravno pitanje kakvo propisuje odredba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu dopuštenje revizije. U odnosu na drugo pitanje valja reći da iz pobijane presude ne proizlazi da se radi o kumuliranim tužbenim zahtjevima niti je o tome izraženo p ravno shvaćanje koje bi trebalo preispitati. U odnosu na treće, peto i šesto pitanje valja reći da pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama revizijskog suda Rev-70/2024-3 od 14. svibnja 2025., Rev-684/2025-2 od 15. listopada 2025. S time da u odnosu na četvrto pitanje predlagatelj polazi i od pogrešnih pretpostavki u odnosu na utvrđenja nižestupanjskih sudova o tome da je sam tuženik izračunao visinu naknade za pravo puta te tužitelj taj izračun tuženika nije osporio, pa čak prema utvrđenju suda tužitelj potražuje i manji iznos na ime naknade za pravo puta. U sedmom pitanju tuženik polazi od drugačijih pretpostavki u odnosu na odluku o troškovima postupka, jer su sudovi trošak dosudili u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, s time da ovdje valja istaknuti kako navedeno pitanje također polazi od pogrešne pretpostavke da su u postupku bili istaknuti kumulirani tužbeni zahtjevi, budući da navedeno ne koincidira sa sadržajem ovog spisa, pa stoga odgovor na navedeno pitanje nije važan za odluku u ovom sporu u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP-a. Stoga navedena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava.

6. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavka 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u izreci rješenja pod točkom I.

7. Nadalje, tuženik se poziva i na odredbu članka 385.a stavka 2. ZPP -a koja daje mogućnost dopuštenja revizije u slučajevima povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom. Međutim, s obzirom na gore podneseno te stabilnost i određenost prakse ovoga suda u pogledu postavljenih pitanja nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog pogrešne primjene materijalnog prava bila povrijeđena ustavna i konvencijska prava.

8. Stoga je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu koji je koncipiran u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP-a na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

9. Temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i sudske pristojbe na odgovor, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

Zagreb, 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek