REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1852/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru protiv tuženika KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] , kojeg zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-457/2025-3 od 13. studenoga 2025., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-26/2025-11 od 28. ožujka 2025., 10. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv točke II. presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-457/2025-3 od 13. studenoga 2025., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-26/2025- 11 od 28. ožujka 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja slijedeća pravna pitanja:
„Da li podnošenje revizije i znanje za podnošenje revizije generalno isključuje pravo na legitimno očekivanje da tuženik zadrži ovršno naplaćene plaće prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi ili svaki konkretni slučaj treba u smislu legitimnog očekivanja procjenjivati prema činjenicama i dokazima u tom predmetu i već postojećim odlukama VSRH po reviziji u istovrsnom predmetu i istom revizijskom pitanju kao i praksi i stavu ESLJP po pitanju mirnog vlasništva?
Da li je ovršno naplaćena plaća tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude u kontekstu stava ELJSP kada se rad o potraživanjima postala njegovo mirno vlasništvo, jer je to potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može izvršiti, kao i kada se pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu u određenim okolnostima to ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1. Protokola br. 1. ?
Da li je tuženik dužan vraćati zakonske zatezne kamate preko iznosa koje je legalno mogao ostvariti na ime kamata u bankama u Republici Hrvatskoj oročenjem naplaćenih novčanih sredstava po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, budući su kamate po oročenju u svim bankama desetak puta manje od zakonskih zateznih kamata te da li je presuđenjem na platež zakonskih zateznih kamatama preko iznosa koje je legalno moguće ostvariti prihod u visini zakonskih zateznih kamata na iznos naplaćen temeljem pravomoćne i ovršne presude i da je do obračuna kamata imao oročen sav naplaćeni novac na ime plaća?
Da li selektivno podnošenje tužbe Republike Hrvatske samo prema tuženiku radi vraćanja stečenog bez osnove temeljem iste pravomoćne i ovršne presude po kojoj su po tužbi tuženika naplaćeni i drugi stjecatelji na proračunske račune predstavlja diskriminaciju tuženika te povredu prava na ravnopravnost i jednakost pred zakonom?“.
3. Niti jedno od naznačenih pitanje nije važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP-a.
4. Od prvog citiranog pitanja ne ovisi odluka u sporu. Naime, nižestupanjski sudovi u ovome postupku i jesu, kao što sam tuženik i sugerira da bi trebalo, pitanje legitimnog očekivanja tuženika razmotrili u okolnostima konkretnog slučaja. Odgovor na drugo pitanje ovisi o okolnostima upravo predmetnog slučaja, jer se, kako je to i u pitanju i navedeno odnosi upravo na legitimna očekivanja u vezi s naplatom plaće tuženika u specifičnim okolnostima, zato se odgovorom na to pitanje ne može ujednačiti sudska praksa. Treće pitanje je nedovoljno određeno, pri čemu nije jasno zašto tuženik smatra da tužitelj nema pravo naplatiti zateznu kamatu po stopi koja mu je prvostupanjskom presudom dosuđena, kada i sami u pitanju navode da se radi o „zakonskoj zateznoj kamati“, dakle o kamati čija je stopa za dužnika zakonom propisana. Nije jasno ni zašto bi naplata kamate po propisanoj stopi bila naplata „preko iznosa koji je legalno moguće ostvariti“. Što se tiče četvrtog pitanja tuženik uopće nije objasnio zašto bi se u ovom slučaju radilo o selektivnom podnošenju tužbe samo u odnosu na njega, a ne i na neke druge tužiteljeve dužnike.
5. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 10. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
