Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-568/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica iz Karlovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-525/2024 od 29. svibnja 2025., ispravljenoj rješenjem poslovni broj: P-525/2024 od 10. lipnja 2025., u sjednici održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-525/2024 od 29. svibnja 2025., ispravljena rješenjem poslovni broj: P-525/2024 od 10. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-525/2024 od 29. svibnja 2025., suđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5104034580 od 21. srpnja 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Ježeka iz Zagreba, Šoštarićeva 8/III pod brojem OV-638/08 23. srpnja 2008. koja glasi:" za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora".

II. Tužena Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužiteljici SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 210,25 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , te iznos od 1.115,22 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tužena je dužna tužitelju, naknaditi parnične troškove u iznosu od 245,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe".

2. Rješenjem poslovni broj: P-525/2024 od 10. lipnja 2025., ispravljena je presuda u točki II. izreke, tako da pravilno glasi:

" Tužena Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužiteljici SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 210,25 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe".

a sve temeljem članka 342. stavak 1. i 2. ZPP.

2.1. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužiteljici naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i odrediti ponovno provođenje glavne rasprave.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim članka 10. Ugovora o kreditu br: 2402006-1031262160/51400607-5104034580 od 21. srpnja 2008., (dalje: Ugovor) kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita (ulazna naknada), te isplata stečenog bez osnove, odnosno onog što je tužiteljica tuženiku platila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor zaključili Ugovor kojim je tužiteljici odobren gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti 71.131,07 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, uz rok otplate,

- da taj Ugovor ima obilježja potrošačkog ugovora,

- da je u točki 10. Ugovora navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora,

- da tuženik ne osporava da je tužiteljici ulazna naknada naplaćena u iznosu od 210,25 EUR,

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o navedenoj ugovornoj odredbi niti je tužiteljici objašnjeno na što se navedena naknada odnosi,

- da se radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila banka, a da tuženik nije predložio dokaze na okolnost da su predmetne odredbe objašnjene tužiteljici, da su joj prezentirani parametri o kojim ovisi visina naknade, odnosno da se o toj odredbi pregovaralo.

7. Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Karlovcu, a tuženik je pravovremeno prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na ugovorenu mjesnu nadležnost (članak 70. ZPP) Općinskog suda u Rijeci. Tuženik je naveo da prvostupanjski sud ni u kojem slučaju ne može biti nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari jer je i temeljem odredbi o općemjesnoj nadležnosti (članak 46. i 48. ZPP) također nadležan isti sud.

7.1. Prvostupanjski je sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan s obrazloženjem da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke na koji se prigovor tuženik pozvao, nepoštena. Obzirom na pravnu prirodu spora, ugovor o kreditu koji je u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/14) a koji je na snazi u ovom trenutku a koji je zakonom usklađen s Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima predstavlja potrošački ugovor, a pisan je na unaprijed formiranom obrascu kojeg je pripremio tuženik, te se svaka ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. i 50. ZZP/14), pa je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, na koji se prigovor tuženik pozivao, nepoštena . Pravna posljedica takvih odredbi propisana je člankom 55. stavak 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7.2. O navedenoj ugovornoj odredbi stranke nisu posebno pregovarale i da bi tužiteljica koja je ujedno potrošač koja ima prebivalište u [adresa], radi ostvarenja svojih prava morala putovati u Rijeku, a što bi iziskivalo dodatne troškove i gubitak vremena, te bi tužiteljici bilo otežano ostvarivanje prava iz ugovora pred sudovima. Osim toga u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 59. ZPP pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što je upravo mjesto prebivališta potrošača – tužiteljice, a to je u ovom slučaju sud u [adresa].

8. Zahtjev za isplatu koju visinu tuženik i ne osporava, prvostupanjski je sud prihvatio pozivajući se na članak 323. stavak 1. i članak 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), a tuženikov prigovor zastare odbio kao neosnovan pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Repub like Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020.

9. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP -a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Neosnovano se žalitelj poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 344. i 345. ZPP, jer prvostupanjski sud nije donio posebno rješenje o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, iako je prvostupanjski sud propustio sukladno članku 344. ZPP posebnim rješenjem odlučiti o tuženikovu prigovoru mjesne nenadležnosti, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je taj prigovor pravilno odbijen kao neosnovan, pa nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP na koju se žalbom poziva tuženik.

10. Iako je prvostupanjski sud trebao primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07, 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP/03) jer je taj zakon bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ne ZZP/14, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tuženikovom prigovoru mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda. Nije sporno da su stranke člankom 10. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno suda u Rijeci. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba uzrokuje suprotno načelo savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi s obzirom na njezino prebivalište ([adresa]), radi ostvarenja svojih prava morala putovati na sud u Rijeku. Stoga, imajući u vidu mjestu prebivališta tužiteljice i sjedište suda, tužiteljica bi bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja potrebnog vremena, pa se stoga u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

10.1. Osim toga sud u Rijeci ne bi bio mjesno nadležan niti pozivom na članak 46. i članka 48. ZPP. Ovo iz razloga jer je prema članku 59. ZPP propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda općemjesno nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnost), pa je za suđenje u ovom sporu pri činjenici da je predmetni spor proizašao iz ugovora sklopljenog u produžnici u [adresa], mjesno nadležan upravo Općinski sud u Karlovcu. Naime tužiteljica je podnošenjem tužbe iskoristila svoje pravo u smislu navedene zakonske odredbe, a kako je to naveo i prvostupanjski sud, pa pravilno nije prihvaćen prigovor tuženika o mjesno j nenadležnosti tog suda.

11. Ni navodi žalitelja kojima osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorene odredbe o naknadi za obadu kredita nisu osnovan i. Žalitelj ni u postupku nije iznosio navode da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita moglo pregovarati niti u žalbi navodi da na njezin sadržaj mogla utjecati, međutim u žalbi navodi kako nije utvrđeno na koji način je došlo do znatne ugovorne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača pa da bi takva odredba bila ništetna.

12. Nesporna činjenica je da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita pa stoga nije prihvatljiv žalbeni navod da se radi o cijeni za troškove ili za pruženu uslugu. Tuženik ne navodi na što se točno naknada odnosi i koji su to troškovi kredita niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku, pa proizlazi da tužiteljici nije bilo moguće shvatiti prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj odredbi niti je potrošač mogao provjeriti postoji li preklapanje različitih troškova koje je imao u ugovornoj i predugovornoj fazi. Tuženik nije upoznao tužiteljicu sa sadržajem Odluke o naknadama za usluge kreditora niti sa Cjenikom pa je jasno da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača te je sukladno članku 81. i 87. ZZP/03 ta odredba nepoštena te time i ništetna zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

13. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštenu (i upravo zbog toga ništetnu) ugovornu odredbu, pa se ni on ne može drugačijim smatrati, a tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, a sve temeljem članka 1115. ZOO.

14. Neosnovano žalitelj tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u smislu članak 326. stavak 2. ZOO-a, jer je Ugovor izvršen, a zabrana je manjeg značaja. Zabrana nije manjeg značaja jer je tuženik povrijedio propise o zaštiti potrošača na način da je uzrokovao znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

15. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

15.1. I odluka o parničnim troškovima je pravilno donesena, temeljem članka 154. stavak 1. ZPP, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Neosnovano žalitelj ističe da tužiteljici nije trebalo priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude. Radi se o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP, jer se na tom ročištu stranci uručuje pisani otpravak presude, a od tog dana teče i rok za izjavljivanje žalbe. Objava presude na internetskim stranicama e-oglasne ploče ne zamjenjuje pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njezino pravo na naknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika koji je pristupio na navedeno ročište i taj trošak popisao.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke temeljem članka 368. ZPP.

17. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan, a temeljem članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP, pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Dubrovniku, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović