REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1132/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja IBJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Savić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Bele Čikoša 5, protiv 1. tuženika CHE RESORT d.o.o. iz Zagreba, Kaptol 6 (ranija adresa Nova Ves 40), OIB 07819538705, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, Jadranski trg 4/II, 2. tuženika RAYCOM HOLDING ESTABLISHMENT iz Lihtenštajna, Am Schrägen Weg 14, 9490 Arcomm Treuhand Anstalt, OIB 95855478233, kojeg zastupa punomoćnica Dora Ružičić Dražić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Maržić i partneri u Zagrebu, Palmotićeva 50/II i 3. tuženika IB, iz [adresa], 9490 Vaduz, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, Jadranski trg 4/II, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2744/2025 od 31. prosinca 2025., 30. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2744/2025 od 31. prosinca 2025.

II. O zahtjevu tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem označenim u izreci ovog rješenja prvostupanjski se sud oglasio stvarno nenadležnim (točka I. izreke rješenja) te odredio da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti stvarno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (točka II. izreke rješenja). Tako je prvostupanjski sud riješio primjenom odredbe članaka 17. i 21. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) jer je ocijenio da se ne radi o sporu između članova društva za što bi temeljem članka 34.b točke 3. tog Zakona bio nadležan trgovački sud. Ovo iz razloga jer, premda Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23) koristi naziv „članˮ, tajni član nema svojstvo člana društva, a u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu tužitelja kao tajnog člana za utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu i kupoprodaji poslovnih udjela koji je sklopljen između drugo i trećetuženika te utvrđenja da je tužitelj stvarni imatelj 100 poslovnih udjela u društvu prvotuženika i to stoga jer je tužitelj s trećetuženikom i društvom Bonum capital d.o.o. zaključio ugovor o tajnom društvu u smislu članka 148. Zakona o trgovačkim društvima.

2. Protiv tog rješenja žalbe su podnijeli tužitelj i svi tuženici. Prvotuženik i trećetuženik u žalbi u bitnom navode da rješenje pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelji u žalbi navode tužbene zahtjeve tužitelja iz kojih jasno proizlazi da tužitelj traži da se njega utvrdi imateljem 100 poslovnih udjela u društvu Che Resort d.o.o., da drugotuženik izda tužitelju ispravu podobnu za prijenos poslovnih udjela te da se sudskom registru naloži izvršiti upis trećetuženika i tužitelja kao imatelja poslovnih udjela, a da je netko od tuženika dužan trpjeti. Žalitelj navodi odredbu članka 34.b točke 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude između članova trgovačkoga društva međusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom i vođenja poslova društva kao i prava i obveza članova društva koji proizlaze iz njihova položaja u društvu, sporove između predsjednika i članova uprave ili nadzornog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi s njihovim radom u društvu ili za društvo. Dakle, bez obzira što tužitelj nije član trgovačkog društva, on tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi imateljem poslovnih udjela, da mu se izda isprava za prijenos poslovnih udjela te da se upiše u sudski registar, a da je netko od tuženika dužan trpjeti. Koliko god ti tužbeni zahtjevi bili neosnovani, za odlučivanje je nadležan trgovački sud, a za navedeno nije odlučujuće to što tužitelj svoj tužbeni zahtjev postavlja na temelju navodno postojećeg ugovora o ortakluku. Uostalom, i sudska praksa i stav pravne doktrine koji su dostavljeni uz podnesak žalitelja od 15. prosinca 2025. kao i u ranijem tijeku postupka upućuje da je o postavljenim tužbenim zahtjevima nadležan trgovački, a ne općinski sud. Žalitelji stoga predlažu da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

2.1. Drugotuženik žalbom prvostupanjsko rješenje pobija u cijelosti zbog bitne povrede odredaba postupka uključujući i povredu članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj (također) navodi tužbene zahtjeve tužitelja te smatra da je na temelju članka 34.b točke 3. Zakona o parničnom postupku stvarno nadležan trgovački sud. Tužitelj uistinu nije član trgovačkog društva niti postoji pravna osnova na temelju koje bi mogao biti član društva, ali on postavlja opisane tužbene zahtjeve za odlučivanje o kojima je nadležan trgovački sud. Zaključno, drugotuženik smatra da je za odlučivanje o postavljenim tužbenim zahtjevima nadležan trgovački, a ne općinski sud pri čemu je očigledna neosnovanost samih tužbenih zahtjeva bez utjecaja na stvarnu nadležnost suda. Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da usvoji njegovu žalbu, ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

2.2. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsko rješenje u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi što je predmet ovog parničnog postupka te smatra da je sud počinio bitnu povredu postupka te je materijalno pravo pogrešno primijenio. Sud je neosnovano rješenje utemeljio na odredbi članka 34.b točke 3. Zakona o parničnom postupku te je neosnovano utvrdio da iako Zakon o trgovačkim društvima koristi naziv „članˮ tajni član nema svojstvo člana u tajnom društvu. Žalitelj se poziva na odredbu članka 34.b točke 2. Zakona o parničnom postupku prema kojoj trgovački sudovi sude u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkog društva kao i o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu, a budući da se u ovom sporu radi o utvrđenju ništetnosti Ugovora o prijenosu poslovnih udjela, odnosno o raspolaganju članstvom i članskim pravima (koje se prenosi Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela) u kojima je nadležan trgovački sud, razvidno je da je pobijano rješenje u cijelosti neosnovano. Nadalje, prema članku 17. Zakona o parničnom postupku sud se može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a eventualno u povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da se sud nije mogao povodom odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske proglasiti stvarno nenadležnim u ovoj fazi postupka. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, razvidno je da je sud neosnovano donio pobijano rješenje i da je isto u cijelosti na zakonu neosnovano. Žalitelj predlaže da se usvoji tužiteljeva žalba u cijelosti, ukine pobijano rješenje te dalje postupi po zakonu; tužitelj potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR uvećan za trošak sudske pristojbe na žalbu.

3. Sve žalbe stranaka su osnovane.

3.1. Ispitavši pobijano rješenje u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., te članka 381. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članaka 17. i 34.b Zakona o parničnom postupku na što u žalbama osnovano ukazuju žalitelji.

4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj 26. rujna 2022. pred prvostupanjskim sudom (Trgovačkim sudom u Zagrebu) podnio tužbu kojom je pokrenuo ovaj spor protiv tuženika s time da je tužbenim zahtjevima iz tužbe zatražio utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu i kupoprodaji poslovnih udjela od 13. svibnja 2022. koji je sklopljen između trećetuženika i drugotuženika, a na temelju kojeg je drugotuženik upisan u popisu članova društva pri sudskom registru kao imatelj 100 poslovnih udjela u društvu prvotuženika, zatim da sudski registar prvostupanjskog suda izvrši upis trećetuženika kao imatelja poslovnih udjela navedenih točki I. tužbenog zahtjeva što je isti dužan trpjeti, utvrđenje da je tužitelj stvarni imatelj 100 poslovnih udjela u društvu prvotuženika i da se drugotuženiku naloži izdati ispravu podobnu za prijenos navedenih poslovnih udjela na ime tužitelja jer će u protivnom istu zamijeniti presuda kao i da sudski registar izvrši upis tužitelja kao imatelja poslovnih udjela. Nakon što je tužba (s prilozima) dostavljena tuženicima, tuženici su podnijeli odgovore na tužbu. Međutim, iz odgovora na tužbu prvotuženika i trećetuženika (str. 45. - 57. spisa) i drugotuženika (str. 124. - 128. spisa) ne proizlazi da su tuženici iznijeli prigovor stvarne nenadležnosti prvostupanjskog suda, a to tuženici nisu učinili ni na pripremnom ročištu održanom 13. svibnja 2024. na kojem je zaključen prethodni postupak te održana i zaključena glavna rasprava (str. 233. - 236. spisa). Nakon toga sud prvog stupnja je 12. lipnja 2024. donio presudu poslovni broj P-1720/2022 kojom je odbio kao neosnovane sve tužbene zahtjeve tužitelja (str. 289. - 312. spisa), no ta je presuda povodom tužiteljeve žalbe ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3638/2024-2 od 4. studenoga 2025. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja je donio pobijano rješenje.

5. Odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o parničnom postupku je propisano da se sud može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari.

5.1. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se sud može oglasiti stvarno nenadležnim ili po službenoj dužnosti najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari ili povodom prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti koji je taj prigovor mogao podnijeti najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. U konkretnom predmetu je prvostupanjski se sud nije oglasio stvarno nenadležnim prije upuštanja (svih) tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari; štoviše, sud prvog stupnja je proveo postupak i donio presudu kojom je odbio sve tužbene zahtjev tužitelja, no ta je prvostupanjska presuda naknadno ukinuta drugostupanjskim rješenjem i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.2. Prema tome, upravo zbog toga što se sud prvog stupnja nesporno nije oglasio stvarno nenadležnim prije upuštanja svih tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, on se više nije mogao po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim, a što je učinio pobijanim rješenjem. Naime, prema članku 17. stavku 4. Zakona o parničnom postupku nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, sud jedne vrste može se po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora tuženika oglasiti stvarno nenadležnim za predmete iz nadležnosti suda druge vrste samo kada je to zakonom izrijekom određeno. Međutim, upravo zbog toga što sa suđenje u ovom predmetu nije izričito zakonom određeno da se sud može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim (i) nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, to se za konkretan spor ne može primijeniti odredba članka 17. stavka 4. Zakona o parničnom postupku odnosno sud se po službenoj dužnosti nakon upuštanja svih tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari više nije mogao oglasiti stvarno nenadležnim za postupanje u ovom sporu.

5.3. Podredno, ovaj sud napominje da tuženici nesporno prigovor (eventualne) stvarne nenadležnosti suda nisu uopće podnijeli pa stoga ne dolazi do primjene niti odredba članka 17. stavka 2. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da se u povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari.

5.4. Dakle, upravo zbog toga što se sud prvog stupnja oglasio stvarno nenadležnim nakon što je već ranije proveo cijeli postupak i zaključio glavnu raspravu te donio (naknadno ukinutu) presudu kojoj je odlučio o (ne)osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja, to je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 17. stavka 1. Zakona o parničnom postupku na što je u svojoj žalbi osnovano ukazao tužitelj. Zato je već samo iz tog razloga prvostupanjsko rješenje valjalo ukinuti.

6. Osim toga, čak i u slučaju da se sud prvog stupnja pravodobno u smislu članka 17. stavka 1. Zakona o parničnom postupku oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ovaj sud napominje da je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito. Naime, prema članku 34.b točki 2. Zakona o parničnom postupku trgovački sudovi u prvom stupnju sude u sporovima (…) o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu, dok prema točki 3. istog članka Zakona o parničnom postupku trgovački sudovi u prvom stupnju sude u sporovima između članova trgovačkoga društva međusobno.

6.1. U konkretnom predmetu, tužitelj je u tužbi tvrdio da je trećetuženik (kao član društva prvotuženika) s tužiteljem i njegovim ocem vodio pregovore o ulaganju u izgradnju hotelijersko-turističkog kompleksa na način da bi ulaganjem novčanih sredstava tužitelj u konačnici stekao 100% poslovnih udjela u prvotuženiku, a prije same realizacije tužitelj, trećetuženik i društvo Bonum capital d.o.o. su zaključili ugovor o tajnom društvu u smislu članka 148. Zakona o trgovačkim društvima slijedom čega je tužitelj postao tajni član društva prvotuženika (kao i naknadnom uplatom društvu Bonum capital d.o.o. iznosa od 2.700.000,00 EUR i 800.000,00 EUR) čime je, prema mišljenju tužitelja, on stekao pravo odlučivati o načinu poslovanja prvotuženika i društva Bonum capital d.o.o. Međutim, drugi član društva prvotuženika EB je Ugovorom o prijenosu i kupoprodaji poslovnih udjela svoj poslovni udjel prenio na trećetuženika i društvo Bonum capital d.o.o., a naknadno je Bonum capital d.o.o. svoj poslovni udjel u prvotuženiku prenio na trećetuženika koji je zatim kao imatelj 100 poslovnih udjela u prvotuženiku prenio na drugotuženika te poslovne udjele iako su isti poslovni udjeli trebali biti preneseni na tužitelja.

6.2. Slijedom navedenog, budući da se u konkretnom predmetu radi o sporu je li tužitelj član društva prvotuženika (što tužitelj traži deklaratornim tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je on imatelj 100 poslovnih udjela u društvu prvotuženika), to je za postupanje u ovom sporu stvarno nadležan trgovački sud prema članku 34.b točki 3. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, budući da tužitelj (prvim) deklaratornim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetan Ugovor o prijenosu i kupoprodaji poslovnih udjela sklopljen između trećetuženika i drugotuženika (zbog toga što je zapravo tužitelj tajni član društva prvotuženika), to se radi i o sporu o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu za što je stvarno nadležan trgovački sud prema članku 34.b točki 3. Zakona o parničnom postupku jer se poslovni udjeli sukladno odredbi članka 412. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima prenose ugovorom o prijenosu poslovnih udjela. Zato je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da nije stvarno nadležan za postupanje u ovom sporu.

7. Stoga je žalbe svih stranaka valjalo uvažiti kao osnovane i ukinuti pobijano rješenje, a na temelju odredbe članak 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

7.1. Ovaj sud posebno napominje da time što predmet nije vratio prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, sud prvog stupnja neće više ispitivati je li stvarno (ne)nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, no on mora provesti postupak nakon kojeg će odlučiti o osnovanosti svih tužbenih zahtjeva tužitelja.

8. Sukladno odredbi članka 166. stavka 3. Zakona o parničnom postupku o tužiteljevu zahtjevu za naknadom troška postupka u povodu pravnog lijeka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Zagreb, 30. travnja 2026.

Sudac

Nevenka Baran