Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-434/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnji, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnici u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-731/2025-9 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 01. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja u pobijanom dijelu (točka III. izreke) presude se uvažava, dok se žalba tuženika u pobijanom dijelu (točka I., II. i IV. izreke) odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-731/2025-9 od 28. svibnja 2025.,

a) preinačuje:

- u točke III. izreke tako da sada glasi:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju i daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine"

b) potvrđuje:

- u točki I., točki II. izreke i točki IV. izreke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-731/2025-9 od 28. svibnja 2025., odlučeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 148 -50-3435399 od 02. svibnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja SU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju SU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 441,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. svibnja 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 04. svibnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.768,24 eura".

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu u točkama I., II., i IV. izreke zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i odrediti ponovno provođenje glavne rasprave.

2.1. Protiv navedene presude pobijajući je u dijelu pod točkom III. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br.148-50-3435399 od 02. svibnja 2006. (dalje: Ugovor) i to Članka 3. Ugovora u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, odnosno onog što je tužitelj platio tuženiku na temelju ništetne odredbe .

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor zaključili Ugovor kojim je tužitelju odobren gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.600,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, uz rok otplate od 240 mjeseca,

- da taj Ugovor ima obilježja potrošačkog ugovora,

- da je u članku 3. Ugovora navedeno da se jednokratna naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita,

- da je tužitelj tuženiku prilikom isplati kredita na ime te naknade ustegnuo iznos od 441,02 EUR

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj,

- da tužitelj nije znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

7. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivom na članke 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje ZZP/03) utvrdio da je odredba sadržana u članku 5. Ugovora nepoštena, a time i ništetna. Primjenjujući članke 324., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) prvostupanjski je sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je naplaćena ulazna naknada obrade kredita. Tuženikov prigovor zastare je odbijen jer po shvaćanju prvostupanjskog suda u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok teče od pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, tako da zastarni rok iz članka 225. ZOO -a još nije niti počelo teći. Prvostupanjski sud se pri tom pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici građanskog odjela od

30. siječnja 2020. broj. Su-IV-47/2022-2.

8. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP -a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, bila opterećena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Žalitelj u postupku nije iznosio navode da se o spornoj ugovornoj odredbi moglo pregovarati niti u žalbi navodi da na njezin sadržaj mogla utjecati, međutim u žalbi navodi kako nije utvrđeno na koji način je došlo do znatne ugovorne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa da bi takva odredba bila ništetna. Pri tom žalitelj navodi kako se radi o naknadi za uslugu koja je određena u fiksnom iznosu od iznosa kredita, da je ta naknada bila dovoljno jasno određena da se može utvrditi njezina konkretna visina, te da se ne traži da tužitelj bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje što se svakako od njega ne očekuje.

10. Nesporna činjenica je da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik ne navodi na što se točno naknada odnosi i koji su to troškovi kredita niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku, pa tužitelju nije bilo moguće shvatiti prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj odredbi niti je potrošač mogao provjeriti postoji li preklapanje različitih troškova koje je imao u ugovornoj i predugovornoj fazi. Tuženik nije upoznao tužitelja sa sadržajem Odluke o naknadama za usluge kreditora niti sa Cjenikom pa je jasno da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 87. ZZP/03 ta odredba nepoštena te time i ništetna zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

11. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene (i upravo zbog toga ništetne) ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati, a tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, a sve temeljem članka 1115. ZOO.

12. Neosnovano žalitelj tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u smislu članak 326. stavak 2. ZOO-a, jer je Ugovor izvršen, a zabrana je manjeg značaja. Zabrana nije manjeg značaja jer je tuženik povrijedio propise o zaštiti potrošača na način da je uzrokovao znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

13. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

14. Iako tuženik samo paušalno pobija odluku o troškovima postupka ne navodeći razlog pobijanja i odluka o troškovima navedenim pod točkom II. izreke je pravilno donesena temeljem članka 154. stavak 1. ZPP, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa).

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I.b) izreke ove drugostupanjske odluke temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.

16. Međutim osnovano tužitelj u žalbi navodi da je odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u točki III. izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova preko dosuđenih jer tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, koji trošak sukladno Tbr.9. u vezi Tbr.7.točka 1. Tarife iznosi 50 bodova odnosno s uvećanjem za PDV iznosi 125,00 EUR. Navedeni trošak je potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a budući sud poziva stranke na ročište za objavu presude radi uručenja pisanog otpravka presude, a u slučaju urednog primitka poziva od tog ročišta teče i rok za izjavljivanje žalbe. Zbog navedenog valjalo je preinačiti točku III izreke i tužitelju dosudit i daljnje troškove u iznosu od 125,00 EUR (pored već dosuđenih u točki II. izreke ).

17. Tužitelju je s obzirom na uspjeh u žalbenom postupku priznat trošak po Tbr.10 .4. zbog čega je odlučeno kao pod točkom II izreke. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku ne pripada mu trošak za sastav žalbe temeljem članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Dubrovniku, 01. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović