REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4100/2025-9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirna Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ALUTA BETEILIGUNGS GmbH, Austria, Bad Ischl, Weidenweg 20, OIB 19218348866, kojeg zastupa punomoćnik Boženko Lozo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lozo i partneri iz Zagreba, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Lovro Gašparac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1251/2016 od 25. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni P-1251/2016 od 25. listopada 2019. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-1251/2016 od 25. listopada 2019. Trgovački sud u Zagrebu je prihvatio tužbeni zahtjev te je naložio tuženiku s osnove naknade imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 6.133.561,74 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose naznačene u točki I. izreke te je naloženo tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375.625,00 kn (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 78/15, 29/18 i 70/19; dalje: ZPP) utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio naknadu imovinske štete od tuženika u iznosu od 6.133.561,74 EUR u protuvrijednosti kuna s kamatama s osnove ugovorne i izvanugovorne odgovornosti. Odluku o tužbenom zahtjevu donosi na temelju odredbe čl. 205. i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), a o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14; dalje: Tarifa).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 166.250,00 kn. U žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, da je tuženik tijekom postupka ukazao na neosnovanost tužbenog zahtjeva temeljem niza argumenata pa tako i na nedostatak aktivne legitimacije i promašenu pasivnu legitimaciju kao i na to da nisu ispunjene pretpostavke za ugovornu niti za izvanugovornu odgovornost za štetu, da se sud nije očitovao na niz iznesenih tuženikovih argumenata u dokaz neosnovanosti tužbenog zahtjeva, da sud u obrazloženju presude ne daje razloge o odlučnim činjenicama, da je sud odbio niz tuženikovih dokaznih prijedloga a u obrazloženju presude nije navedeno iz kojeg razloga je sud donio takvu odluku, da je sud odbijanjem dokaznih prijedloga počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. i čl. 219. ZPP-a, da sud utvrđuje da je počinjena ugovorna i izvanugovorna šteta a da se te dvije pravne osnove međusobno isključuju, da sud u presudi ne navodi koja je to konkretna štetna radnja počinjena te koje su to odredbe obveznog prava koje je tuženik povrijedio, da su iskazi svjedoka samo djelomično ocijenjeni i ocijenjeni su pogrešno, da je sud temeljem odredbe čl. 221.a ZPP-a potpuno pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju između stranaka postojao ugovor o otpustu duga jamcu, a kako taj ugovor nije postojao nije postojala niti obveza tuženika vratiti zadužnicu nakon plaćanja iznosa iz brisovne namjere te je tuženik bio ovlašten slobodno raspolagati zadužnicom i prenijeti je na društvo H-Abduco, da sud samo općenito navodi da je tuženik propustio upotrijebiti dužnu pažnju, a ne navodi za koji točno dio poslovnog procesa tuženik nije osigurao potrebnu sigurnost, da je tuženik u stečajnom postupku podnio obavijest o razlučnom pravu na nekretnini za koju je prethodno izdao brisovno očitovanje što je omaška koja nije dovela do nikakve nepovoljne posljedice za tuženikovog klijenta te da je tuženik na temelju odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu bio ovlašten prenijeti predmetnu zadužnicu. Dalje navodi da sud nije utvrdio odlučne činjenice bez kojeg utvrđenja nije moguće donijeti odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, da je pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrđena aktivna i pasivna legitimacija u ovom postupku, da su paušalno navedene zakonske odredbe za ugovornu odnosno izvanugovornu odgovornost za štetu, da sud pogrešno utvrđuje da tuženik ne osporava tužiteljevu štetu jer tuženik tijekom cijelog postupka osporava štetu tužitelju te navodi da nije moglo doći do nikakvog umanjenja tužiteljeve imovine, a i sam tužitelj navodi da je značajan dio isplate po ugovoru o kreditu plaćen od strane trećih osoba koje tvrdnje sud ne utvrđuje, da eventualna izmakla korist na ime dobiti društva Busišta dva ne može biti izmakla korist tužitelja budući da se radi o dva različita pravna subjekta, da sud zanemaruje činjenicu da su stjecatelji poslovnih udjela u društvu Busišta dva izvršili postupak dubinskog snimanja statusa i poslovanja društva pa su tako stjecatelji mogli izvršiti uvid u Ugovor o kreditu koji u čl. 9. izričito i jasno navodi koja su sredstva osiguranja tražbine iz ugovora tako da tužitelj ne može tvrditi da nije bio upoznat s postojanjem zadužnice te da tuženik ne može snositi posljedice tog propusta, da nema uzročno posljedične veze tužiteljeve eventualne štete jer je naplatu zadužnice poduzelo društvo H-ABDUCCO, a ne tuženik, da nisu ispunjene pretpostavke za ugovornu štetu, da nisu ispunjene potrebne pretpostavke za izvanugovornu štetu, da je pogrešna valuta tužiteljeve tražbine jer traži isplatu iznosa od 6.133.561,74 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a ukoliko su tužitelj i treće osobe vršile uplate po ugovoru o kreditu te s uplate izvršene u eurima, a ne u kunama pa je sud donoseći takvu odluku pogrešno primijenio materijalno pravo, da je odluka o troškovima postupka nepravilna budući da je tužitelj podneskom od 20. veljače 2019. smanjio tužbeni zahtjev što sud nije uzeo u obzir pa je pogrešno ocijenio uspjeh stranaka u sporu, a i računski je pogrešno zbrojen priznati trošak.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da je žalba neosnovana te da žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, da je sud pravilno ocijenio izvedene dokaze, da su pregovori tuženika i jamca trajali nekoliko mjeseci nakon čega je postignut sporazum između društva Busišta dva d.o.o. i tuženika, da je postignut dogovor o otpustu duga jamcu za što nije potreban posebni oblik, da je problem nastao zbog tuženikove „greške u sustavu“, da je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe o odgovornosti za štetu, da je nedvojbeno utvrđeno da je tuženik postupao protivno odredbi čl. 10. ZOO-a, da postoje sve pretpostavke odgovornosti za štetu, da je predaja zadužnice konkretna štetna radnja koja je dovela do nastanka štete, da su neosnovani žalbeni navodi da su dug po ugovoru o kreditu plaćale i treće osobe budući da na temelju odredbe čl. 161. ZOO-a vjerovniku obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, da je banka tuženika od tužitelja dobila novac od više obveza tj. ugovora o kreditima na koje se predmetna zadužnica nije odnosila te da je bilo pregovarano i dogovoreno da se otpuste svi tereti po svim kreditima bez obzira za kojeg je korisnika kredita društvo Busišta dva d.o.o. jamčilo. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. U ovom postupku ovaj je drugostupanjski sud već ranije odlučio o tuženikovoj žalbi na prvostupanjsku presudu svojom odlukom poslovni broj Pž-7083/2019 od 16. prosinca 2021. na način da je žalbu ocijenio osnovanom te je preinačio prvostupanjsku presudu. Protiv te drugostupanjske presude reviziju dopuštenu rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1481/2022-4 od 1. veljače 2023. podnosi tužitelj zbog pravnog pitanja: „Je li drugostupanjski sud obvezan, ako smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pa stoga na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a preinačuje prvostupanjsku presudu, razložiti o kojim odlučnim činjenicama prvostupanjski sud nije dao valjane razloge, te u čemu su dani razlozi nejasni i proturječni, kao i je li obvezan dati razloge o odlučnim činjenicama koje je sam utvrdio, te navesti iz kojih je isprava i izvedenih dokaza te činjenice utvrdio, kao i dati valjane razloge o zaključcima koje je izveo i na temelju kojih činjenica ih je izveo?“. Vrhovni sud Republike Hrvatske je podnesenu reviziju ocijenio osnovanom te je odlukom poslovni broj Rev-525/2023-2 od 8. svibnja 2024. ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Pž-7083/2019 od 16. prosinca 2021. i predmet je vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

6. Ovaj sud i u ponovljenom suđenju ocjenjuje da je tuženikova žalba osnovana i donosi presudu poslovni broj Pž-2724/2024 od 30. srpnja 2024. u kojoj ponovno preinačuje pobijanu odluku i odbija tužbeni zahtjev.

7. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-652/2025 od 23. srpnja 2025. prihvaća reviziju tužitelja i ukida presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2724/2024-2 od 30. srpnja 2024. i predmet vraća istom sudu drugog stupnja, ali pred drugim vijećem, na ponovno suđenje.

8. Naredbom broj 12-Su-105/2026-10 od 3. veljače 2026. je naloženo da se mora odluka donijeti u roku od 30 dana.

9. Žalba je osnovana.

10. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da odluka suda prvog stupnja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete u iznosu od 6.133.561,74 EUR u protuvrijednosti kuna s kamatama koju je pretrpio naplatom zadužnice koju je trgovačko društvo Busišta dva d.o.o. izdalo kao jamac za dug drugog trgovačkog društva. Tužitelj zahtjev za naknadom štete temelji na tvrdnji da je tuženik protivno dogovoru stranaka koji je prethodio njegovom stjecanju poslovnog udjela u društvu Busišta dva d.o.o. cedirao zadužnicu koju je društvo Busišta dva d.o.o. izdalo kao jamac na društvo H-Abducco d.o.o. koje je zadužnicu podnijelo na naplatu FINI.

12. Tužitelj tvrdi da je bio član društva Busišta dva d.o.o., prvotno je društvo bilo u vlasništvu društva MGT d.o.o. i Grič petrol d.o.o. odnosno Finmax plus d.o.o. koji su tužitelju ponudili kupnju poslovnih udjela u društvu Busišta dva d.o.o., da su društva MGT d.o.o. i Grič petrol d.o.o. imala veliki dug prema tuženiku s osnove više ugovora o kreditu za osiguranje kojih je tuženik tražio i dobio razna sredstva osiguranja (zaloge na poslovnim udjelima, hipoteke na nekretninama, brojne mjenice i zadužnice), da je imatelj poslovnog udjela od 0,14% u društvu Busišta dva d.o.o. imao RK koji je vodio pregovore s tuženikom, da je tuženik tražio da se isplate dugovi po kreditima društva MGT d.o.o. i Grič petrol d.o.o. kako bi se izdala brisovna očitovanja, da je tužitelj u Austriji podigao namjenski kredit da bi platio dugove društva MGT d.o.o. i Grič petrol d.o.o. s osnove ugovora o kreditima tuženiku u iznosu od 6.500.000,00 EUR, da je novac od kredita u Austriji doznačen na račun društva Busišta tri d.o.o. i iz tog iznosa su tuženiku plaćeni dugovi po kreditima nakon čega je tuženik izdao brisovna očitovanja. Pet godina kasnije društvo H- Abduco d.o.o. pokrenulo je ovršni postupak na temelju zadužnice, a donošenjem rješenja o ovrsi blokiran je žiro račun društva Busišta dva d.o.o. te je blokadom žiro računa onemogućeno poslovanje društva Busišta dva d.o.o. Predmetna zadužnica bila je osiguranje naplate tražbine koju je tuženik imalo na temelju ugovora o kreditu koji je odobren društvu MGT d.o.o. u kojem poslovnom odnosu je društvo Busišta dva d.o.o. bilo jamac, a kredit je odobren na iznos od 4.000.000,00 EUR. S obzirom na to da je društvo Busišta dva d.o.o. imalo godinama blokiran žiro račun prekinuto je poslovanje tog društva koje se bavilo vađenjem i preradom kamena iz kamenoloma koje je djelomično u vlasništvu društva, a djelomično u vlasništvu Republike Hrvatske koja zbog blokiranog žiro računa društvu Busišta dva d.o.o. nije produljila koncesiju. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 114., čl. 117. i čl. 126. ZOO-a te tvrdi da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužitelju nastala jer je pregovarano i dogovoreno da će tužitelj uplatiti ugovoreni iznos, a tuženik će osloboditi društvo Busišta dva d.o.o. od svih tereta kojima je bilo opterećeno za korist tuženika.

13. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovore nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije te osporava postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu, ugovornu budući da stranke nisu sklopile nikakav ugovor, kao i izvanugovorni dogovor.

14. Iz podataka u spisu proizlazi da je prvostupanjski sud u dokaznom postupku razgledao isprave - izvadak iz sudskog registra, Ugovor o kreditu Konto Nr.23.311.525, nalog za plaćanja od 2. studenog 2009. i pregled prometa po računu, brisovno očitovanje Hypo Alpe Adria Bank d.d. broj 011-88/2009 od 12. studenog 2009., brisovnu namjeru Hypo Alpe Adria Bank d.d. od 23. lipnja 2009., zahtjev FINA-i za naplatu po zadužnici, zadužnica OV-2056/07 od 1. veljače 2007. Ugovor o ustupu tražbine od 23. travnja 2014., prijedlog ovršenika Busišta dva d.o.o., sporazumi o prestanku ugovora o radu, Odluka Ureda državne uprave u zadarskoj županiji o davanju koncesije od 15. prosinca 2014., rješenje Ureda državne uprave u zadarskoj županiji od 7. svibnja 2015., prijava tražbine u stečaju, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-621/13, specijalna punomoć od 31. kolovoza 2009., ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 9. srpnja 2009., ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 5. studenog 2009., sporazum o naknadi za poslovne udjele od 5. studenog 2009., ugovor o zajmu broj 02112009/2009, brisovno očitovanje br. 011-90/2009, ugovori o prijenosu poslovnog udjela, izvadak iz sudskog registra, dodatni sporazum uz ugovor o prijenosu poslovnog udjela, odluka o pripajanju od 18. prosinca 2012., korespondencija između JK i banke, izjava o garanciji od 10. ožujka 2014., potvrda Raiffeisenlandesbank Oberösterreich da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen, zajedno s izvodom iz banke te pojedinačnim uplatama, Ugovori o cesiji, dodatni sporazum uz kredit s obročnom otplatom od 8. travnja 2014., dopis Raiffeisenlandesbank Oberösterreich od 15. prosinca 2017., dodatni sporazum uz kredit s obročnom otplatom te je saslušao svjedoke OK, ĆK, ĐK i NK.

15. Prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da je tužitelj dokazao tuženikovu ugovornu i izvanugovornu odgovornost za nastalu štetu u iznosu od 6.133.561,74 EUR u protuvrijednosti kuna s pripadajućim kamatama. No iako sud prvog stupnja piše iznimno opsežno, nije jasno kako je i iz čega zaključeno da je tuženik pristao otpustiti dug jamcu. Naime, u konkretnom slučaju je zadužnicu je na naplatu FINA-i podnijelo društvo H-Abducco d.o.o., a iz dogovora stranaka koji je prethodio tužiteljevom stjecanju poslovnog udjela u društvu Busišta dva d.o.o. ne proizlazi protupravno postupanje tuženika, niti tužitelj tvrdi koja bi to konkretna protupravna radnja bila počinjena. No, nije jasno temeljem čega je zaključeno da su stanke sklopile ugovor o otpustu duga, jer nije uobičajeno da banke otpuštaju dugove i obveze bez ijednog pisanog dokaza. Dakle, nije jasno kako je sud zaključio da su stranke sklopile ugovor o otpustu duga. Naime, odredbom čl. 203. ZOO-a propisano je da obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi (st. 1.), dok za pravovaljanost toga sporazuma nije potrebno da bude sklopljen u obliku u kojem je sklopljen posao iz kojega je obveza nastala (st. 2.). Razmatranjem spisa ne nalazi se izjava kojom bi u konkretnom slučaju vjerovnik izjavio dužniku ili jamcu (čl. 205. ZOO-a) da neće zahtijevati ispunjenje obveze (iz ugovora o kreditima) pa nema niti dokaza da bi stranke sklopile ugovor o otpustu duga.

16. Vezano za pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu, prvostupanjski sud općenito i paušalno upućuje na sve odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje pitanje izvanugovorne odgovornosti za štetu te zaključuje da je tužitelj uspješno dokazao sve potrebne pretpostavke ne navodeći koju je pretpostavku štete i kojim dokazima tužitelj dokazao pa je i u tom dijelu zaključak suda nejasan, odnosno ne može se zaključiti kako je uopće u ovoj stvari sud prvog stupnja utvrdio sve elemente potrebne za utvrđivanje odnosa odgovornosti za štetu.

17. Slijedom navedenog, u odluci suda prvog stupnja nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer nije jasno navedeno temeljem čega je zaključeno da su ispunjeni svi elementi odnosa odgovornosti za štetu.

18. Slijedom navedenog, a s obzirom da sud prvog stupnja nije objasnio zašto smatra da su u ovom slučaju ispunjeni svi elementi odnosa odgovornosti za štetu, odluka suda prvog stupnja nema elemenata o odlučnim činjenicama.

19. Slijedom navedenog, presuda suda prvog stupnja je ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak (čl. 380. t. 3. ZPP-a u vezi s čl. 10. SZ-a), a sud će raspraviti odlučne činjenice na koje je upozoren u ovoj ukidnoj odluci te će nakon toga donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u kojoj će odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka.

Zagreb, 4. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak