REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2416/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednice vijeća, Gordana Zubaka, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PROARH MATEKOVIĆ d.o.o., Zagreb, Kneza Mislava 15, OIB: 87497677022, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Mateković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mateković & partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika GRAD SPLIT, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB: 78755598868, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-329/2021-57 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-329/2021-57 od 24. travnja 2025. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom održan je snazi platni nalog prvostupanjskog suda poslovni broj Pl-8/2023 od 23. ožujka 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 43.081,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.992,01 EUR, a odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.921,27 EUR (točka II. izreke).

2. Prema obrazloženju pobijane presude nije sporno da su stranke bile u ugovornom odnosu po osnovi Ugovora o pružanju projektantskih usluga za izradu idejnog projekta izgradnje prve faze tehnološkog parka Split-Dračevac, te glavnog i izvedbenog projekta izgradnje centralne zgrade tehnološkog parka Split -Dračevac, Klasa: 022-05/19-03/523, Ur. broj: 2181/01-04-03/3-19-1, a prvostupanjski sud je uvidom u dopis tuženika od 23. ožujka 2020. utvrdio da je tuženik očitovao volju u pravcu zahtjeva za ispunjenje te je definirao (odredio) naknadni rok za ispunjenje obveze po osnovi navedenog ugovora. Kako iz spisa proizlazi da ni u tom naknadno ostavljenom roku tužitelj nije pružio cjelokupne ugovorene usluge iz čl. 2. ugovora, to je primjenom odredbe čl. 362. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje: ZOO) ocijenio da je ugovor raskinut. S obzirom na to da je ugovor raskinut izjavom tuženika, čime je prestao ugovorni odnos po osnovi navedenog ugovora, stoga je sud postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZOO -a i to na način da tražbina tužitelja predstavlja naknadu troškova izrade idejnog projekta, po predmetnom Ugovoru, što sadržajno predstavlja djelomično ispunjenje predmetnog ugovora. Prvostupanjski sud je utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 7. st. 4. alineja 2. Ugovora i da je tužitelj stekao pravo na isplatu usluge izrade idejnog projekta iz veljače 2020. koja je pružena, prije nego li je, po stajalištu prvostupanjskog suda, raskinut ugovor među strankama.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv točke I. i dijela točke II. izreke presude kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.992,01 EUR. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako su ispunjene pretpostavke iz čl. 7. st. 4. alineja 2. Ugovora i da je tužitelj stekao pravo na isplatu usluge izrade idejnog projekta iz veljače 2020. koja je pružena prije nego li je raskinut ugovor među strankama. Naime, citiranom odredbom ugovora navedeno je kako će se drugo plaćanje u iznosu od 20% ukupne vrijednosti ugovora izvršiti nakon usvojenog idejnog projekta od strane tuženika i potvrde da su projekti predani na potvrdu javnopravnim tijelima. Istaknuo je da se iz provedenog dokaznog postupka ne može utvrditi da je tužitelj izradio idejni projekt, da je isti potvrđen niti da je predan na potvrdu javnopravnim tijelima. Naveo je da se dokumentacija koju je tužitelj dostavljao do raskida ugovora ne može smatrati idejnim projektom jer nije izrađen sukladno važećim zakonima i propisima kako bi se ishodili posebni uvjeti i lokacijska dozvola što je potvrdila vještakinja Marija Šarić Leko u dopuni svog nalaza i mišljenja od 11. rujna 2024. kada je navela da je tužitelj pri izradi idejnog projekta, koji je dostavljen do trenutka raskida Ugovora, ispustio odlučujuće, propisane podatke koje svaki idejni projekt mora sadržavati i bez kojih nije moguće ishoditi odgovarajući akt radi kojeg je taj projekt i izrađivan. Također, žalitelj smatra da je sud pogrešno zaključio da je prepiska s KL predstavljala potvrdu usvajanja idejnog projekta i to iz razloga jer KL nije zakonski zastupnik tuženika niti njegov zamjenik, a niti predstavnik naručitelja ili službenik Grada Splita. Prema tome, nije jasno na temelju čega bi isti bio ovlašten davati bilo kakve potvrde pogotovo ne kroz nekakvu neformalnu prepisku. S obzirom na to da je i nakon te „potvrde“ nastavljena službena prepiska u pogledu potrebnih dopuna projekta, razvidno je da idejni projekt nije potvrđen niti taj dokument predstavlja finalnu uslugu za koju je predviđeno plaćanje po osnovi čl. 7. st. 4. alineja 2. Ugovora. Naglasio je da predavanje potvrde o predanom zahtjevu za posebne uvjete ne predstavlja potvrdu da su projekti predani na potvrdu javnopravnim tijelima, niti da je dokumentacija koja je pri tome predana kompletan idejni projekt, već nepotpuna verzija koju tuženik nije u obvezi platiti. Dodao je da Ishođenje posebnih uvjeta nije upravni postupak za ishođenje dozvola (lokacijska, građevinska ...). Da je tome tako upućuje i odredba čl. 14. ugovora kojom je određeno da je tužitelj unutar realizacije svih aktivnosti i podaktivnosti dužan ishoditi relevantna mišljenja i prethodne uvjete ovisno o samom tipu aktivnosti (lokacijske informacije, posebni uvjeti i druga relevantna dokumentacija). Na temelju projekta izgrađenog na određenoj razini projektant pokreće postupak ishođenja potrebnih posebnih uvjeta, te po njihovom ishođenju izrađuje kompletan i s istima usklađen idejni projekt, a tek po njegovom odobrenju i prihvaćanju od strane Grada Splita pokreće se postupak ishođenja lokacijske dozvole. Slijedom navedenog, tužitelj nije izradio idejni projekt koji bi bio usklađen s posebnim uvjetima i kompletan, te na temelju kojeg bi se tražile daljnje potvrde od javnopravnih tijela, a samo takav idejni projekt tuženik se obvezao platiti ugovorom. Tužitelj je bio dužan, tek po ishođenju posebnih uvjeta, izraditi kompletan i s tim posebnim uvjetima usklađen idejni projekt, a postupak ishođenja lokacijske dozvole pokrenuti tek po njegovom odobrenju, prihvaćanju i ovjeri od strane Grada Splita. Nadalje, sud je pogrešno naveo kako je ugovor raskinut istekom naknadnog roka za ispunjenje od 15 dana odnosno 10. travnja 2020. Naime, među strankama nije sporno da je dopisom od 30. ožujka 2020. tuženik povukao ponudu i konstatirao da je ugovor raskinut ex lege. Tužitelj svojim podnescima nije osporio njegov sadržaj i postojanje te isto proizlazi i iz iskaza zz tužitelja sadržanog na zapisniku u predmetu poslovni broj P-182/2023 od 2. svibnja 2024. Predmetni dopis je priložen i u predmetima ovog suda poslovni broj P-182/2023 te P-583/2021 koje je tuženik predložio pregledati u dokazne svrhe.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.921,27 EUR. Istaknuo je da je prvostupanjski sud u točki 52. obrazloženja presude objasnio razloge svoje odluke u pogledu tužiteljeva zahtjeva za naknadu parničnog troška u ovoj pravnoj stvari ali da takvo obrazloženje djelomično nije osnovano iz dva razloga – pogreške u računanju te nedosuđivanja troška u odgovarajućem iznosu u odnosu na ročišta koja su u predmetnom postupku održana 17. rujna 2021., 15. srpnja 2022. te 6. ožujka 2024.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe su osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet ove pravne stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu utuženog iznosa po osnovi računa broj 38-2020/01/01 od 22. svibnja 2020. (list 21. spisa) izdanog za uslugu izrade idejnog projekta (20% ugovorene vrijednosti umanjeno za geomehanički elaborat u iznosu od 25.000,00 kn) na temelju Ugovora o pružanju projektantskih usluga za izradu idejnog projekta izgradnje prve faze tehnološkog parka Split-Dračevac, te glavnog i izvedbenog projekta izgradnje centralne zgrade tehnološkog parka Split-Dračevac od 13. svibnja 2019.

9. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tuženik, kao naručitelj, i tužitelj, davatelj usluge, dana 13. svibnja 2019., nakon provedenog otvorenog postupka javne nabave evidencijskog broja VV-10/19-EU, odluke o odabiru ekonomski najpovoljnije ponude, projektnog zadatka, te ponude davatelja usluge, zaključili Ugovor o pružanju projektantskih usluga za izradu idejnog projekta izgradnje prve faze tehnološkog parka Split-Dračevac, te glavnog i izvedbenog projekta izgradnje centralne zgrade tehnološkog parka Split-Dračevac.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik jednostrano raskinuo navedeni ugovor. Naime, iz sadržaja dopisa tuženika od 23. ožujka 2020. (list 51. -59. spisa) proizlazi da je tuženik pozvao tužitelja u skladu s odredbom čl. 362. u svezi s odredbom čl. 363. ZOO-a ispuniti cjelinu ugovornih obveza u naknadno određenom roku od 15 dana od dana primitka dopisa, a u protivnom će se smatrati da je ugovor raskinut po samom zakonu, sve uslijed skrivljenog postupanja tužitelja. S obzirom na to da je tužitelj dopisom od 26. ožujka 2020. odgovorio na navode iz tuženikovog podneska od 23. ožujka 2020., prvostupanjski sud je uzeo kako je tužitelj, navedeni tuženikov dopis primio 26. ožujka 2020., pa kako je tužitelju dan dodatan rok od 15 dana radi ispunjenja ugovornih obveza, kako je naveo i svjedok TŠ, proizlazi da je rok od 15 dana istekao 10. travnja 2020. te i ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tog dana raskinut navedeni ugovor i to u smislu odredbe čl. 362. ZOO-a.

11. Prema odredbi čl. 368. st. 2. ZOO-a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. U smislu čl. 19. st. 4. Ugovora tuženik će platiti tužitelju samo izvršene usluge umanjene za troškove i štetu koju tuženik trpi zbog raskida ugovora.

12. Iz sadržaja navedenog ugovora proizlazi kako su stranke tim ugovorom regulirale međusobna prava i obveze u pružanju usluge izrade idejnog projekta izgradnje prve faze Tehnološkog parka Split-Dračevac te glavnog i izvedbenog projekta izgradnje centralne zgrade Tehnološkog parka Split-Dračevac te da je predmet tog ugovora usluga izrade projektno-tehničke dokumentacije potrebne za razvoj prve faze Tehnološkog parka Split-Dračevac pri čemu je odredbom čl. 2. Ugovora regulirano da projektantske usluge obuhvaćaju: idejni projekt prve faze Tehnološkog parka Split-Dračevac, glavni projekt, izvedbeni projekt, i precizirano je od čega se sastoji svaki od tih projekata. Nadalje, čl. 2. st. 1. Ugovora određeno je da idejni projekt razvoja prve faze Tehnološkog parka Split-Dračevac koji podrazumijeva izradu svih potrebnih pod-projekata i elaborata potrebnih za ovakav tip objekata te nužnih za ishođenje pravomoćne lokacijske i građevinske dozvole sve sukladno pozitivnim pravnim propisima i važećim zakonima i pravilnicima i koji obuhvaća projektna rješenja koja su precizno navedena u spomenutoj ugovornoj odredbi.

13. Nije sporno da je tužitelj izradio idejno rješenje (arhitektonsko oblikovanje - čl. 2. st. 1. t. b. Ugovora) kao jedno od projektnih rješenja u okviru idejnog projekta razvoja prve faze Tehnološkog parka Split-Dračevac te mu je tuženiku sukladno čl. 7. st. 4. alineja 1. Ugovora platio iznos od 10% ukupne vrijednosti Ugovora.

14. Međutim, kao što je navedeno, u ovom postupku predmet spora je tužiteljev zahtjev za plaćanje iznosa od 43.081,82 EUR po osnovi utuženog računa koji je izdan na temelju čl. 7. st. 4. alineja 2 Ugovora.

15. Prema odredbi čl. 7. st. 4. alineja 2 Ugovora ugovoreno je da će se drugo plaćanje, u iznosu od 20% od ukupne vrijednosti Ugovora, izvršiti nakon usvojenog Idejnog projekta od strane naručitelja i potvrde da su projekti predani na potvrdu javnopravnim tijelima, pri čemu su stranke u smislu čl. 5. Ugovora odredile cijenu usluga iz čl. 2. predmetnog Ugovora u ukupnom iznosu od 1.748.000,00 kn na koju se obračunava PDV od 25% u iznosu od 437.000,00 kn, odnosno ukupno 2.185.000,00 kn.

16. S obzirom na to da je odredbom čl. 7. st. 4. alineja 3. Ugovora, kao treće plaćanje, predviđeno plaćanje u iznosu od 10% ukupne vrijednosti Ugovora po ishođenju lokacije dozvole, pa iz navedenog slijedi da je za plaćanje po osnovi čl. 7. st. 4. alineja 2. Ugovora bilo potrebno izvršiti sve ugovorne obveze koje su prethodile ishođenju lokacijske dozvole odnosno izraditi sva projektna rješenja propisana čl. 2. st. 1. Ugovora.

17. Iz spisa proizlazi kako je u ovoj pravnoj stvari sporno je li naručitelj odnosno tuženik usvojio idejni projekt kojeg je dostavio tužitelj.

18. Nije sporno u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj 30. prosinca 2019. dostavio idejni projekt ali je tuženik imao primjedbe na taj idejni projekt pa ga je tužitelj u nekoliko navrata revidirao i dostavljao tuženiku koji je i na te revidirane idejne projekt isticao primjedbe. Naime, u smislu čl. 3. Ugovora tužitelj je bio u obvezi da na pisani zahtjev tuženika (naručitelja), u svim fazama izrade projektne dokumentacije, izvrši potrebne izmjene u projektu koje je tuženik ocijenio korisnim, a koje su u skladu s pravilima struke, u svrhu ispunjenja i zaštite tuženikovih interesa u projektnom zadatku. Tužitelj se kao davatelj usluge bio dužan unutar realizacije svih aktivnosti / podaktivnost pridržavati obveza predviđenih čl. 14. Ugovora.

19. Prema obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik usvojio jedan od revidiranih idejnih projekata odnosno onaj iz veljače 2020. jer je utvrdio da je KL, savjetnik gradonačelnika Splita, u prepisci od 28. veljače 2020. naveo: „…U redu, uključite to u ispravak dokumenta kojeg ste slali na posebne uvjete i ponovite slanje…“ te da je njegovo ovlaštenje proizlazilo iz činjenice da je upravo on 13. rujna 2019. povukao prihvaćanje idejnog rješenja tuženika od 30. kolovoza 2019. Naime, stajalište je prvostupanjskog suda da navedena prepiska predstavlja od ovlaštene osobe danu uputu radi podnošenja javnopravnim tijelima na ishođenje posebnih uvjeta, a po prethodnom prihvaćenju idejnog projekta.

20. Prema odredbi čl. 42. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19 i 144/20; dalje: ZLPS) gradonačelnik zastupa grad. Nadalje, predmetni ugovor je u ime tuženika kao punomoćnik potpisao EŠ, zamjenik gradonačelnika Splita, te je u tom ugovoru navedeno da je tuženik (naručitelj) imenovao SŠ kao osobu koja će biti predstavnik tuženika i u njegovo ime nadgledati izvršenje ugovora te da predstavnik naručitelja predstavlja naručitelja (tuženika) u odnosima koji nastanu na temelju ovog ugovora. Stoga nije jasno utvrđenje prvostupanjskog suda da je KL bio ovlašten u ime tuženika usvojiti idejni projekt. Pored navedenog, iz sadržaja prepiske KL od 28. veljače 2020. ne može se izvesti zaključak da je tuženik ranije usvojio idejni projekt, kako je to utvrdio prvostupanjski sud. Također, tužitelj je nesporno, i nakon dostavljanja revidiranog idejnog projekta iz veljače 2020., dostavio još jednu, kako je naveo treću verziju, idejnog projekta od 22. travnja 2020. pa nije jasno zašto bi tužitelj dostavio još jednu verziju idejnog projekta ako mu je prethodna verzija usvojena prema utvrđenju prvostupanjskog suda. Uostalom, tužitelj je u tužbi za izdavanje platnog naloga naveo da je ispunio svoju uslugu izrade idejnog projekta te je tuženiku 22. travnja 2020. na email dostavio email poruku uz koju je priložio idejni projekt pa se iz navedenog može zaključiti da je utuženi račun izdan za izradu treće verzije idejnog projekta od 22. travnja 2020. Slijedom navedenog, u ovom dijelu osnovano je tuženikovo osporavanje pobijane presude.

21. Nadalje, za primjenu odredbe čl. 7. st. 4. alineja 2. Ugovora bila je potrebna i potvrda da su projekti predani na potvrdu javnopravnim tijelima. U obrazloženju pobijane presude navedeno je da je tužitelj priložio u sudski spis dokaz da je idejni projekt predao na potvrdu nadležnim tijelima dana 3. ožujka 2020. (list 304. spisa), te da su ishođeni posebni uvjeti (list 104. -113. spisa), osim uvjeta HEP-a (list 114. spisa). Ovdje je potrebno istaknuti da je prema tada važećem Zakonu o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj: 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19 i 67/23; dalje: ZPU) u čl. 135. st. 1. bilo propisano da u svrhu izrade idejnog projekta javnopravno tijelo određeno posebnim propisom na traženje upravnog tijela, odnosno Ministarstva po službenoj dužnosti utvrđuje posebne uvjete, odnosno uvjete priključenja u slučaju u kojem je to propisano posebnim propisom. Prema st. 2. navedenog članka utvrđivanje posebnih uvjeta i uvjeta priključenja traži projektant putem upravnog tijela, odnosno Ministarstva koje je nadležno za izdavanje lokacijske dozvole za zahvat u prostoru za čiju se provedbu izrađuje idejni projekt. Dakle, iz sadržaja citiranih odredbi proizlazi kako je tužitelj mogao nadležnim tijelima podnijeti zahtjev za utvrđivanje posebnih uvjeta i uvjeta priključenja i prije nego što je idejni projekt izrađen jer su se oni mogli zahtijevati upravo u svrhu izrade idejnog projekta. Slijedom navedenog, podnošenje navedenog zahtjeva za utvrđivanje posebnih uvjeta i uvjeta priključenja ne znači da je idejni projekt bio prethodno usvojen od strane tuženika.

22. U odnosu na primjedbe koje je tuženik u razdoblju od siječnja 2020. do travnja 2020. isticao glede raznih varijanti idejnog projekta, vještak Marija Šarić Leko je u ovom nalazu i mišljenju navela da je tužitelj pri izradi idejnog projekta, koji je dostavljen do trenutka raskida Ugovora, ispustio odlučujuće, propisane podatke koje svaki idejni projekt mora sadržavati i bez kojih nije moguće ishoditi odgovarajući akt radi kojeg je taj projekt i izrađivan. Također, navela je da je već dio zahtjeva tuženika bio opravdan. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo da je izveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinsko-arhitektonske struke Marija Šarić Leko, dipl. ing. građ. iz trgovačkog društva Sting d.o.o. ali iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je taj dokaz ocijenjen u kontekstu izvršenja tužiteljeve ugovorne obveze izrade idejnog projekta prve faze izgradnje prve faze Tehnološkog parka Split-Dračevac.

23. Slijedom navedenog, ostvarene su bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je tuženik ukazivao u žalbi.

24. Stoga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

25. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će imati u vidu primjedbe iznesene u ovom rješenju te će utvrditi je li tužitelj u smislu čl. 368. st. 2. ZOO -a u potpunosti ispunio ugovornu obvezu iz čl. 2. st. 1. Ugovora izrade idejnog projekta izgradnje prve faze Tehnološkog parka Split-Dračevac te s tim u svezi jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 7. st. 4. alineja 2 . Ugovora odnosno je li tužitelj navedenu uslugu izvršio djelomice te jesu li u tom slučaju ostvarene pretpostavke iz čl. 368. ZOO-a o jednostranoj restituciji za korist tužitelja. Nakon toga, donijeti će novu, na zakonu osnovanu odluku koju će valjano obrazložiti u smislu čl. 338. ZPP-a.

Zagreb, 4. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Lenka Ćorić