Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-416/2025-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Verici Perić Aračić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Stano-uprava d.o.o. kojeg zastupa punomoćnica UN, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika ĆN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu broj: Pl-310/25-2 od 16. lipnja 2025., 21. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja se uvažuje te se rješenje Općinskog suda u Splitu broj: Pl-310/25-2 od 16. lipnja 2025. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na nastavak postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Splitu broj: Pl-310/25-2 od 16. lipnja 2025. odlučeno je:

"Tužba se odbacuje."

2. Protiv prvostupanjske odluke pravodobnu je žalbu izjavio tužitelj i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a što su žalbeni razlozi propisani člankom 353. stavkom 1. točkom 1. i 3. u vezi sa člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 153/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Iz spisa proizlazi da je tužitelj 11.travnja 2025. podnio prijedlog za ovrhu, sada tužbu s prijedlogom za izdavanjem platnog naloga, protiv tuženika, a da je pregledom podataka MUP RH o prebivalištu/boravištu građana (JRO pretraga) utvrđeno da tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj odnosno da nije pronađena JRO pretragom.

6. Prvostupanjski sud navodi da prema članku 18 stavku 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena, dalje: Uredba) potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil ili pred sudom gdje potrošač ima domicil dok prema stavku 2 istog članka, druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.

7. Dalje prvostupanjski sud navodi da je člankom 46. stavkom 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" br. 101/17, 67/2023 dalje: ZMPP) propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena, dalje: Uredba) dok je stavkom 2. propisano je da se nadležnost suda RH određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. ovog članka i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije pa se u pogledu nadležnosti za potrošačke ugovore primjenjuje uredba i kad potrošač ima prebivalište i u zemlji koja nije članica Europske unije.

8. Kako u konkretnom slučaju tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj to tužitelj prema citiranim odredbama radi naplate svoje tražbine nije mogao pokrenuti postupak pred sudom Republike Hrvatske zbog čega se prvostupanjski sud oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je odbacio tužbu (članak 16. stavak 3. ZPP-a).

9. Ispitujući pobijano rješenje na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 381.ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

10. Prema shvaćanju ovog suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da ne postoji njegova nadležnost za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari.

11. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na članak 46. stavkom 2. ZMPP međutim ta odredba propisuje da se određena pravila o mjesnoj nadležnosti iz Uredbe primjenjuju i u situacijama kada tuženik u smislu te Uredbe ima domicil u državi koja nije članica Europske unije, kao što je u ovom predmetu konkretno slučaj. U ranije citiranom članku ZMPP nije naveden odjeljak 4. poglavlja II. Uredbe u kojim je uređena nadležnost za potrošačke ugovore na koje se pozvao prvostupanjski sud, pa proizlazi da se te odredbe ne primjenjuju u slučajevima kad bi tuženik imao domicil u državi koja nije članica Europske unije.

12. U konkretnom slučaju nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi iz članka 7. stavka 1. točke a) Uredbe (poglavlje II. odjeljak II. Uredbe) kojom je propisano da osoba koja ima domicil u državi članici, odnosno zbog odredbi ZMPP i oni koji nemaju domicili u državi članci nego u trećoj državi, može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima poveznim s ugovorom pred mjestom izvršenja konkretne obveza, a to je po članku 179. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) mjesto sjedišta tužitelja, koje se nalazi na području prvostupanjskog suda, zbog čega je taj sud nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

13. Treba ujedno istaknuti da i u slučaju da tuženik(potrošač) ima domicil u državi članici EU došlo bi do primjene članak 17. stavak 1. Uredbe (nadležnost prema pravilima o potrošačkim ugovorima poglavlje II. odjeljak IV. Uredbe) ako su ispunjene tri pretpostavke, i to, kao prvo, da je jedna ugovorna strana potrošač koji djeluje u kontekstu za koji se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, kao drugo, da je ugovor između takvog potrošača i poslovnog subjekta doista sklopljen i, kao treće, da takav ugovor ulazi u jednu od kategorija iz stavka 1. točaka (a) do (c) navedenog članka 17. Te pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti pa, ako jedna od njih nije ispunjena, nadležnost se ne može zasnovati prema pravilima o potrošačkim ugovorima (u tom smislu presuda C-208/18 od 3. listopada 2019., EU:C:2019:825, točka 39), ali kako iz spisa ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti iz članka 17. stavka 1. točaka a, b i c, a radi kojeg bi se primjenjivale odredbe Odjeljka 4. Uredbe koji bi se primjenjivao da tuženik ima domicil u državi članici EU.

14. Slijedom navedenog, prvostupanjsko rješenje je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na nastavak postupka, a sve sukladno članku 380. stavak 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 21. siječnja 2026.

Sutkinja:

Verica Perić Aračić