Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-780/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovnik, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća,, u pravnoj stvari tužiteljice ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Orešković, odvjetnik iz Osijeka, protiv ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupani po Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-66/2025-14 od 10. listopada 2025., u sjednici održanoj 21. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-66/2025-14 od 10. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-66/2025-14 od 10. listopada 2025., suđeno je:

" I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010447472/2005. sklopljenog 06. srpnja 2005. godine između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. st. 4. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010447472/2005. sklopljenog 06. srpnja 2005. godine između tužitelja i tuženika a kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

III/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANKA d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova stečenog bez osnove na temelju više plaćenog razlike u tečaju za valutu CHF isplati iznos od 100,22 eur sve sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01.kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče:

- na iznos od 14,82 eur, od 01. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 16,67 eur, od 01. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 16,40 eur, od 01. studenog 2005. godine do isplate,

- na iznos od 15,50 eur, od 01. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 15,72 eur, od 01.siječnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 11,23 eur, od 01. veljače 2006. godine do isplate,

- na iznos od 9,20 eur, od 01. ožujka 2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,66 eur, od 01. travnja 2006. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANKA d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 984,80 eura sa zateznim kamatama počev od dana 10. listopada 2025. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da sud pobijanu presudu preinači, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu što su ga parnične stranke zaključile 06. srpnja 2005., i to onih kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za Švicarske franke (CHF), te isplata stečenog bez osnove na temelju plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

6. Među strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a u svrhu adaptacije kuće kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 201.000,00 CHF, a obračunat prema srednjem tečaju kreditora (tuženika), te je ugovoreno da se odobreni kredit otplaćuje jednakim mjesečnim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja uz promjenjivu redovnu kamatu u skladu s Odlukom banke (tuženika) o kreditiranju građana, s time da je početna redovna kamata ugovorena u visini od 4,50 % godišnje.

6.1. Dakle, među strankama nije bila sporna činjenica sklapanja ugovora, a sporno je pitanje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je li zahtjev tužiteljice za vraćanje stečenog bez osnove zastario i može li se tražiti vraćanje stečenog.

7. Prvostupanjski je sud zaključak da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a to su one o promjenjivoj kamatnoj stopi te one o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, a koje su banke, među kojima i tužena, sklapale s potrošačima, što je i tužitelj, u određenim, konkretnim vremenskim razdobljima.

8. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je, u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a bila je predmetom ispitivanja po izvanrednom pravnom lijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu pod br. Revt-249/14, u kojem je odluka donesena 9. travnja 2015., dok je u odnosu na pitanje valutne klauzule u švicarcima odluka postala pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a također je bila predmetom preispitivanja Vrhovnog suda RH u predmetu Rev- 2221/18.

9. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno je da je više banaka, među kojima i tuženik, u određenim razdobljima, u koje spada i vrijeme sklapanja ugovora, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke bez da je s potrošačem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope te da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP 03) te kasnije protivno odredbama članka 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07,75/07, 79/09, 89/09 i 133/09).

9.1. Pozivanje na utvrđenja iz navedenih presuda sud temelji na odredbi članka 502.c. ZPP kojom je propisana vezanost suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodim tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u postupcima koje fizičke i pravne osobe vode radi naknade štete i isplate, te odredbe iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14-dalje:ZZP ) kojom je propisano da odluka donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanje tužene.

10. Na temelju financijskog vještačenja i dopune nalaza i mišljenja vještaka, prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica preplatila razliku po osnovi anuiteta s valutnom klauzulom CHF u odnosu na visinu prvog anuiteta odnosno tečaja CHF u trenutku realizacije kredita za iznos od 100,22 EUR / 755,07 kn i to u određenim mjesečnim iznosima, u skladu s kojim vještačenjem je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev.

10.1. Prvostupanjski je sud na temelju prednjih utvrđenja prihvatio zahtjev tužiteljice pozivajući se pri tom na odredbe članka 210. i članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno sada članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO).

10.2. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP- a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 354. stavak 2. ZPP.

11. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je donio pravilan zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kada se pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda na koje se tužiteljica pozvala oslonom na odredbu članka 502.c. ZPP-a jer iako se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete suštinski se radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe treba primijeniti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem kao što ih je prvostupanjski sud ispravno tumačio i primijenio.

11.1. U odnosu na navode žalitelja prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovorih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz oglas, promidžbene poruke i sl. dakle nije bio predmet ispitivanja odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača, dakle u ovom slučaju tužitelja o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.

11.2. Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužiteljicu o svim rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF kao i o činjenici da je informirao tužiteljicu o svim parametrima i metodama koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezano za švicarske franke i kamatne stope koji se temelji na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanjima navodima žalbe. Tuženik je bio predložio saslušanje djelatnika banke ĆA, ali je tijekom postupka odustao od predloženog dokaza, dok je tužiteljica u iskazu navela kako joj nije bilo objašnjeno o mogućnosti jednostrane promjene kamatne stope i na koji način dolazi do te promjene, kao ni o rizicima povećanja tečaja CHF. Tužiteljica jer na to nije upozorena nije mogla biti svjesna postojanja takvog rizika, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača i u korist tuženika kao banke.

11.3. Pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope postoji, međutim to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna, o čemu je raspravljano i odlučeno u parnicama povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa. U konkretnom slučaju sporne odredbe su nepoštene pa time i ništetne kako je to propisano posebnim zakonom a to je Zakon o zaštiti potrošača koji je u odnosu na ovu materiju lex specialis.

12. Protivno navodima žalitelja pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare kao neosnovan. Po stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost. U konkretnom slučaju zastara za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule je počela teći 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu (27. svibnja 2019.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225 ZOO.

13. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika (članak 1115. ZOO-a) jer je tuženik od tada postao nepošten stjecatelj. Stoga neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebalo smatrati pošteni stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je on sastavio Ugovor koji sadržava nepoštene odredbe, a što predstavlja osnovu restitucijskog zahtjeva.

14. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci temeljem članka 368. stavka 1. ZPP.

15. Kako tuženik nije uspio u žalbi, to je o njegovom zahtjevu za naknadu troškova žalbe odlučeno kao u točki II. izreke temeljem članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP.

U Dubrovniku, 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović