REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž 719/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u Vijeću kojeg čine predsjednica Vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član Vijeća, Tomislav Šimić, te članica Vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužiteljice AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Denis Klarendić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Dajana Bjedov, odvjetnica u Zadru, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru P-467/2023-38 od 14. ožujka 2024., u sjednici Vijeća 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru P-467/2023-38 od 14. ožujka 2024.

II. Nalaže se tužiteljici u roku 15 dana naknaditi tuženici trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu 250,00 EUR.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu za iznos 62,50 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sudske pristojbe na odgovor na žalbu.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim i da ne proizvodi pravne učinke ugovor o doživotnom uzdržavanju od 11. ožujka 2021., zaključen između ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženice TO, ovjeren kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod br. OV-2722/2021, kao i nalog zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci, Stalnoj službi u Opatiji da u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u pogledu kčbr. [katastarska čestica], dvorište od 463 m², spremište od 18 m², kuća A, [adresa] od 92 m² i 616/2 Dol od 322 m², dvorište 166 m², izgrađeno zemljište 17 m², izgrađeno zemljište 118 m², izgrađeno zemljište 21 m², na temelju ovosudne presude uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje brisanjem prava vlasništva TO te uknjižbom prava vlasništva na ime ostavitelja ĆO. Tužiteljica potražuje i naknadu troškova postupka.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev i to toč. I. podtoč.

1. zahtjev za utvrđenje ništetnosti i da sporni ugovor ne proizvodi pravne učinke, a toč. I. podtoč. 2. izreke zahtjev za traženi zemljišnoknjižni upis, dok je toč. II. izreke naložio tužiteljici u roku 15 dana naknaditi tuženoj trošak postupka u iznosu 2.000,00 EUR.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tužiteljica, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

3.1.

Tužiteljica u žalbi tvrdi da je pokojni ĆO u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju bolovao od demencije, što ga je činilo nesposobnim za rasuđivanje u pogledu shvaćanja značenja ugovora i manifestiranja svoje volje. Tužiteljica tvrdi da je tuženica znala za dijagnozu demencije te da je iskoristila bolesno stanje ostavitelja kako bi ga navela na sklapanje štetnog ugovora, čime je postupila prijevarno i s nedopuštenom pobudom da trajno prisvoji cjelokupnu njegovu imovinu.

3.2.

Drugi žalbeni razlog odnosi se na neispunjavanje ugovornih obveza od strane tuženice, pri čemu tužiteljica ističe da se tuženica nije brinula o primatelju uzdržavanja na način kako je to ugovoreno. Tužiteljica navodi da tuženica nije pružala pomoć oko održavanja higijene, obavljanja kućanskih poslova, brige o zdravlju, odjeći, obući i hrani, te da je s računa pokojnika "počišćen" sav novac koji nije služio za uzdržavanje.

3.3.

Treći žalbeni razlog temelji se na tvrdnji o postojanju nedopuštene pobude na strani tuženice, koja je navodno bila isključivo usmjerena na prisvajanje imovine pokojnika i isključivanje tužiteljice iz nasljedstva. Tužiteljica tvrdi da je tuženica planirala preuzimanje nekretnina kroz ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, pri čemu je iskoristila duševno stanje ostavitelja.

3.4.

Četvrti žalbeni razlog odnosi se na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer je sud u obrazloženju presude spomenuo audio snimku koja nikada nije reproducirana na glavnoj raspravi, što tužiteljici onemogućava osporavanje njezine vjerodostojnosti. Tužiteljica smatra da se radi o naručenoj i manipulativnoj snimci koja je trebala poslužiti kao obmana suda.

3.5.

Peti žalbeni razlog je da prvostupanjski sud nije razmatrao medicinsku dokumentaciju, posebno zdravstveni karton pokojnog ĆO u kojem je navedena dijagnoza aterosklerotične demencije od 2019. Tužiteljica smatra da je sud propustio utvrditi ovu ključnu činjenicu koja bi dovela do zaključka o nesposobnosti ĆO za sklapanje ugovora.

3.6.

Šesti žalbeni razlog odnosi se na pogrešnu ocjenu dokaza, pri čemu tužiteljica tvrdi da je sud selektivno prihvatio sve argumente tuženice i njezinih svjedoka kao bitne, dok je sve argumente tužiteljice i njezinih svjedoka smatrao nebitnima. Posebno osporava vjerodostojnost svjedoka DO koji navodno nije poznavao osnovne činjenice o ostavitelju, poput godina starosti i visine te pristrano vještačenje privatnog psihijatra koji nije zatražio medicinski karton prije izrade nalaza.

3.7.

Tužiteljica predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

3.8.

Tuženica je odgovorila na tužiteljičinu žalbu.

3.9.

Tužena kao pravno odlučno ističe da tužiteljica u žalbi iznosi nove činjenice protivno čl. 352. ZPP-a, posebno tvrdnju o demenciji pokojnog ĆO koja nikada nije bila istaknuta tijekom prvostupanjskog postupka.

3.10.

Drugi pravno odlučni navod iz odgovora na žalbu odnosi se na nepostojanje dokaznog prijedloga tužiteljice o ubrojivosti ĆO tijekom cijelog postupka, što znači da sud nije mogao niti bio dužan ex offo donositi zaključke koji su u domeni stručne osobe psihijatrijske struke.

3.11.

Treći pravno odlučni navod je da prijevara i obmana, koje tužiteljica spominje u žalbi, predstavljaju mane volje koje dovode do pobojnosti, a ne ništetnosti pravnog posla.

3.12.

Četvrti pravno odlučni navod odnosi se na posljedice neizvršavanja ugovornih obveza, pri čemu tuženica ističe da takva okolnost predstavlja razlog za raskid ugovora prema čl. 583. st. 3. ZOO-a, a ne razlog za ništetnost. Tuženica naglašava da sud u tom slučaju donosi konstitutivnu odluku o raskidu, a ne deklaratornu odluku o ništetnosti.

3.13.

Peti pravno odlučni navod je da raspolaganje tuđom nekretninom ne čini pravni posao ništetnim, što tuženica potkrepljuje relevantnom sudskom praksom (Rev-272/2013, Rev-1001/00, U-III-37/2014, U-III-2995/2012). Čak i kada bi tvrdnja tužiteljice o ulaganjima u nekretninu bila točna, to ne bi dovelo do ništetnosti ugovora.

3.14.

Tuženica predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 312,50 EUR i trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu koji tuženica nije brojčano izrazila u pogledu visine.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tužiteljice citiravši u toč. 3. do 3.6., a navode iz odgovora na žalbu u toč. 3.9. do 3.13.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjska presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, utemeljena je na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

4.4.

Naime, čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a) propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

4.5.

Čl. 273. st. 1. ZOO-a regulirano je da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, a st. 2. određeno je, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

4.6.

Prema čl. 273. st. 4. ZOO-a, odredba o nedopuštenosti činidbe, primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora. Prema čl. 271. ZOO-a, činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Prema čl. 270. st. 1. ZOO-a, kad je činidba nedopuštena, ugovor je ništetan.

4.7.

Drugim riječima, ako je pobuda za sklapanje tog ugovora bila isključenje tužiteljice od nasljeđivanja, onda je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan zbog nedopuštenosti pobude za njegovo zaključenje.

4.8.

U ovom postupku pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se tužbeni zahtjev temeljio na tri osnove iz kojih je tužiteljica tražila utvrđenje ugovora o doživotnom uzdržavanju ništetnim: raspolaganje tuđom nekretninom, neizvršavanje ugovornih obveza te nedopuštena pobuda s ciljem isključenja tužiteljice iz nasljedstva.

4.9.

Tužiteljica tijekom postupka nije isticala tvrdnju o nesposobnosti za rasuđivanje ĆO za zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju u trenutku zaključenja tog ugovora, niti je na okolnost njegove sposobnosti za rasuđivanje predlagala izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem. Stoga žalbene razloge opisane pod 3.1. i 3.5. žalbeni sud mora utvrditi očigledno neosnovanima. Osim toga, u pravu je tuženica kada ističe da tužiteljica nesposobnost za rasuđivanje ostavitelja ĆO u vrijeme sačinjavanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju kao razlog ništetnosti ističe tek u žalbi, a iznošenje novih činjenica tijekom žalbenog stadija protivno je odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a. Iznimno, nove činjenice i dokazi mogu se isticati i predlagati u žalbi samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, a tužiteljica takav navod u žalbi ne ističe.

4.10.

Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio dokaz - nalaz i mišljenja sudskog vještaka psihijatra dr. Draška Tomljanovića od 3. ožujka 2021. koji je sačinjen neposredno prije sklapanja spornog ugovora, prema kojem je pok. ĆO bio sposoban za rasuđivanje u svezi s raspolaganjem svojom imovinom. Ovaj nalaz predstavlja stručni dokaz koji je sačinjen upravo radi utvrđivanja sposobnosti primatelja uzdržavanja za sklapanje predmetnog ugovora.

4.11.

Nadalje, što se tiče tvrdnje o raspolaganju tuđom nekretninom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da eventualno raspolaganje tuđom stvari ne čini ugovor ništetnim.

4.12.

Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o ulaganjima tužiteljice u nekretninu koja bi dovela do izmjene stvarnopravnih odnosa na predmetnoj nekretnini već eventualno o ulaganju u tuđu nekretninu, odnosno situaciji iz odredbe čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta, dalje u tekstu: ZV), koja propisuje da, pripada li pravo na naknadu onomu tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, određuju pravila obveznog prava, te čl. 1111. ZOO prema kojem tužitelj ima pravo na naknadu za svoje ulaganje na temelju pravila o stjecanju bez osnove, a što tužiteljica u konkretnom slučaju ne traži. Odnosno, eventualna ulaganja tužiteljice u spornu nekretninu mogu biti osnova za obveznopravni zahtjev prema pravilima o stjecanju bez osnove, ali ne i razlog za utvrđenje ništetnosti ugovora.

4.13.

Glede navoda o neizvršavanju ugovornih obveza, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da takva okolnost, čak i kada bi bila dokazana, predstavlja razlog za raskid ugovora prema čl. 583. st. 3. ZOO-a, a ne razlog za njegovu ništetnost. Tužiteljica međutim nije postavila zahtjev za raskid ugovora, već isključivo za utvrđenje njegove ništetnosti.

4.14.

Što se tiče nedopuštene pobude, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno zaključio da nije dokazano postojanje nedopuštene pobude na strani tuženice. Iz nalaza vještaka psihijatra jasno proizlazi da je pok. ĆO svjesno i voljno pristupio sklapanju ugovora s ciljem osiguranja potrebne skrbi u starosti. Činjenica da je tuženica temeljem ugovora stekla imovinu ne čini samu po sebi njezinu pobudu nedopuštenom, jer je upravo to legitimna svrha ugovora o doživotnom uzdržavanju - razmjena imovine za skrb i brigu.

4.15.

Tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer se u obrazloženju presude pozvao na audiosnimku koja nije reproducirana na raspravi. Ovaj sud nalazi da navedeni žalbeni navod opisan pod 3.4., nije osnovan, kao ni onaj naveden pod 3.6. Prvostupanjski sud je svoju odluku temeljio na cjelokupno izvedenim dokazima, pri čemu je detaljno obrazložio razloge zbog kojih je pojedinim dokazima dao snagu takve kvalitete da na njima zasnuje svoju odluku, a drugima nije. Činjenica da tužiteljica ima drugačije viđenje vjerodostojnosti iskaza pojedinih svjedoka ne čini sudsku ocjenu pogrešnom, jer je ocjena dokaza rezervirana za sud, a prvostupanjski sud je postupio u skladu sa čl. 8. ZPP-a te savjesno i brižljivo ocijenio dokaznu građu. K tome, činjenica da se sud u dijelu obrazloženja osvrće na audiosnimku priloženu u spis ne predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, posebno imajući u vidu da je ta snimka kao dokaz predana na pripremnom ročištu 11. rujna 2023. i da tužiteljica tijekom postupka njezinu vjerodostojnost nije osporila, te uvažavajući činjenicu da ta audiosnimka nije jedini niti presudni dokaz na kojem se temelji sudska odluka.

5.

Dakle, presuda sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu su razlozi logični i neproturječni, što omogućava ispitivanje pravilnosti presude.

6.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tužiteljica navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod toč. I. izreke drugostupanjske odluke.

7.

Što se tiče zahtjeva tuženice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu, ovaj sud smatra potrebnim preispitati dosadašnju sudsku praksu nepriznavanja troška sastava odgovora na žalbu, jer sistemska analiza relevantnih odredaba ZPP-a nedvojbeno upućuje na zaključak da je takav trošak, u ovom konkretnom slučaju, potreban i opravdan.

7.1.

Prije svega, čl. 154. st. 1. ZPP-a propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je naknaditi troškove protivnoj stranci, pri čemu zakon ne pravi razliku između prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka već govori o parnici kao cjelini. Parnica se vodi kroz sve stupnjeve sudovanja, uključujući žalbeni postupak, što znači da načelo potpune naknade troškova mora obuhvatiti sve potrebne troškove nastale tijekom cijelog postupka, od podnošenja tužbe do pravomoćnog okončanja spora.

7.2.

Ključno pitanje jest jesu li troškovi sastava odgovora na žalbu potrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, koji propisuje da se stranci naknađuju samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice.

7.3.

Odgovor je nedvojbeno potvrdan, što proizlazi iz samog zakonskog uređenja žalbenog postupka.

7.4.

Naime, čl. 359. st. 1. ZPP-a izričito propisuje da prvostupanjski sud dostavlja pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protivnoj stranci na odgovor, određujući za to rok od osam dana u kojem se može podnijeti odgovor na žalbu. Također, čl. 359. st. 2. ZPP-a propisuje da će primjerak odgovora na žalbu prvostupanjski sud dostaviti žalitelju. Jednako tako, čl. 359. st. 3. ZPP-a propisano je da se nepravodobno podnesen odgovor na žalbu neće odbaciti, već će se dostaviti drugostupanjskom sudu koji će ga uzeti u obzir ako je to još moguće.

7.5.

Ove odredbe čl. 359. ZPP-a jasno pokazuju da odgovor na žalbu nije tek fakultativna mogućnost stranke, već institucionalizirani dio žalbenog postupka koji je zakonodavac smatrao toliko važnim da je za njega propisao poseban postupak i rokove.

7.6.

Još je eksplicitnija odredba čl. 363. st. 3. ZPP-a koja nalaže drugostupanjskom sudu da na sjednici vijeća raspravlja o žalbi nakon izvješća suca izvjestitelja, pri čemu se to raspravljanje odnosi na razmatranje, kako žalbe tako i odgovora na žalbu. To proizlazi iz odredbe čl. 359. st. 3. ZPP-a koja obvezuje drugostupanjski sud uzeti u obzir navode iz odgovora na žalbu. Ova potonja odredba nedvojbeno dokazuje da je odgovor na žalbu bitan procesni podnesak jer zakonodavac čak i kada je nepravodoban, nalaže njegovo dostavljanje drugostupanjskom sudu. Da je odgovor na žalbu nevažan ili fakultativan podnesak, zakonodavac ne bi propisivao ovakvu posebnu odredbu koja omogućava njegovo razmatranje čak i nakon proteka roka.

7.7.

Odredba čl. 359. st. 3. ZPP-a odražava težnju da drugostupanjski sud donese odluku na temelju što potpunijih argumenata obiju stranaka. Omogućavanjem razmatranja i zakašnjelog odgovora, zakonodavac pokazuje da je važnije da sud ima potpunu sliku pravnih i činjeničnih argumenata obiju stranaka nego strogo poštivanje procesnih rokova.

7.8.

Drugim riječima, odgovor na žalbu omogućava stranci koja je uspjela u prvostupanjskom postupku, zaštititi svoju pravnu poziciju stečenu prvostupanjskom presudom, što je njezino temeljno procesno pravo. Bez kvalitetnog odgovora na žalbu, drugostupanjski sud ne bi imao potpunu sliku spornih pravnih i činjeničnih pitanja iz perspektive obiju stranaka. Odgovor na žalbu često sadrži ključne pravne argumente koji pomažu drugostupanjskom sudu u donošenju pravilne odluke, što je u interesu pravne sigurnosti i kvalitete suđenja.

7.9.

Ako zakonodavac smatra odgovor na žalbu toliko važnim da nalaže njegovo razmatranje čak i kada je nepravodoban, to dodatno podupire argument da trošak sastavljanja odgovora na žalbu mora biti priznat kao potreban trošak postupka. Bilo bi apsurdno kad se podnesak koji sud mora razmotriti čak i kada kasni, ne bi smatrao potrebnim u smislu naknade troškova sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a.

7.10.

Za usporedbu, nepravodobna žalba se odbacuje rješenjem prema čl. 358. st. 1. i 2. ZPP-a, a nepravodobna revizija također se odbacuje (čl. 389.e st. 2. ZPP-a). Činjenica da odgovor na žalbu ima poseban, povlašten tretman pokazuje njegovu procesnu važnost u sustavu pravnih lijekova.

7.11.

Kada zakon nalaže sudu razmatrati određeni podnesak kao sastavni dio odlučivanja, pravno je nelogično i proturječno da se trošak sastavljanja tog istog podneska ne bi priznavao kao potreban trošak postupka.

7.12.

Ovakvo tumačenje dodatno podupire načelo jednakosti oružja iz čl. 5. ZPP-a, koje zahtijeva da sud svakoj stranci pruži mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne stranke. Ako žalitelj ima pravo podnijeti žalbu koju sastavlja odvjetnik i za koju se priznaje trošak, načelo jednakosti zahtijeva da i suprotna stranka ima jednako kvalitetnu mogućnost obrane kroz odgovor na žalbu, uključujući i pravo na naknadu troška tog odgovora. Priznavanje troška samo žalbe, ali ne i odgovora na nju, stvara procesnu neravnotežu između stranaka koja je nespojiva s načelom jednakog tretmana u postupku.

7.13.

Primjena čl. 156. ZPP-a, koji propisuje da svaka stranka snosi troškove koje je prouzročila svojom krivnjom, također govori u prilog priznanju ovog troška. Kada tužiteljica, kao što je to u ovom slučaju, podnese neosnovanu žalbu, ona svojim postupanjem direktno prouzrokuje potrebu tuženice angažirati odvjetnika za sastavljanje odgovora na žalbu. Govoreći in concreto, tuženica nije kriva što mora braniti prvostupanjsku presudu donesenu u njezinu korist, već je potreba za odgovorom izravna i neizbježna posljedica žalbenog postupanja tužiteljice.

7.14.

Konačno, čl. 166. ZPP-a jasno propisuje da o troškovima drugostupanjskog postupka odlučuje drugostupanjski sud, ne ograničavajući ga samo na troškove žalbe već mu dajući ovlast odlučivanja o svim troškovima drugostupanjskog postupka. To jasno proizlazi iz čl. 166. st. 1. ZPP-a koji propisuje kad sud odbije ili odbaci pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalima u povodu tog lijeka. U povodu žalbe nastao je trošak sastava odgovora na žalbu. Također, pravo na naknadu troška sastava odgovora na žalbu postoji i u slučaju kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, a što proizlazi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a.

7.15.

Dakle, teleološkim tumačenjem odredaba čl. 166. ZPP-a, uzimajući u obzir svrhu instituta naknade troškova koja je - da stranka koja je bila u pravu - ne trpi financijsku štetu zbog sudskog postupka, proizlazi da drugostupanjski sud ne samo da može, već i mora priznati trošak odgovora na žalbu. Ako je žalba neosnovana, suprotna strana je bila primorana braniti se od neosnovanih navoda, što zahtijeva stručnu pravnu pomoć. Uskraćivanje naknade tog troška znači da strana koja odgovara na žalbu trpi financijsku štetu iako je bila u pravu, što je suprotno temeljnoj svrsi instituta naknade troškova postupka.

7.16.

U konkretnom slučaju, odgovor na žalbu bio je posebno važan jer je ukazao na nedopustive nove činjenice u žalbi i pomogao sudu u pravilnoj primjeni članka 352. st. 1. ZPP-a, ali i jer je tuženica detaljno ukazala i argumentirala neosnovanost svih žalbenih navoda tužiteljice, što pokazuje da kvalitetan odgovor na žalbu, kakav je bio tuženičin, doprinosi ekonomičnosti postupka i kvaliteti suđenja. 8.

Stoga ovaj sud, odstupajući od dosadašnje prakse, priznaje tuženici trošak sastava odgovora na žalbu kao potreban i opravdan trošak drugostupanjskog postupka.

8.1.

S obzirom da je vrijednost predmeta spora 5.000,00 EUR, tuženici je na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi sa Tbr. 10. toč. 6. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) na ime sastava odgovora na žalbu dosuđeno 200,00 EUR, uvećano za PDV (25%), odnosno 250,00 EUR, dok je za više zatraženo (do iznosa 312,50 EUR, koliko je tuženica potraživala), odnosno za iznos 62,50 EUR zahtjev odbijen. Zahtjev je odbijen i za naknadu troška sudske pristojbe na odgovor na žalbu budući da isti nije naveden određeno u smislu čl. 164. st. 2. ZPP-a.

U Osijeku 11. studenoga 2025.

Predsjednica Vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić