REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2590/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ozren Tatarac, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika CUBUS4 GmbH, 4060 Leonding, 1 Kornstrasse 4, Republika Austrija, OIB 75766938788, kojeg zastupa punomoćnik Zorica Škopić, odvjetnica u Zagrebu, 2. tuženika Stečajna masa iza TEM d.o.o. u stečaju, Zagreb, Ilica 129, OIB 73472490105, kojeg zastupa punomoćnik Mirka Babić Delić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matana & Partneri d.o.o. u Zagrebu i 3. tuženika VČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Domijan, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1331/2023 od 2. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.
r i j e š i o j e
Uvažava se tužiteljeva žalba, ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1331/2023 od 2. svibnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1331/2023 od 2. svibnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom ovrhe određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-14/2021 i ukidanjem svih ovršnih radnji, kao i zahtjev da sud naloži prvotuženiku da tužitelju preda u posjed slobodnu od osoba i stvari 584/10000 dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (E-11) k. o. [katastarska općina], zkčbr: [katastarska čestica] kuća br. 127/D i dvorište [adresa], ukupne površine 377 čhv, odnosno 1355 čm, povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, i to stan br. S-1, dvosobni stan u prizemlju lijevo, ukupne površine 57,32 čm (točka I. izreke) i naloženo tužitelju da prvotuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura (točka II. izreke), a drugotuženiku u iznosu od 500,00 eura (točka III. izreke), sve u roku petnaest dana.
2. Tužitelj je protiv presude pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako su razlozi presude proturječni sami sebi jer je u točki 31. obrazloženja navedeno da je postupanje stečajnog upravitelja drugotuženika bilo nesavjesno i nepošteno, kako je to tvrdio tužitelj, ali je unatoč tome prvostupanjski sud zaključio kako je prvotuženik stekao pravo vlasništva nekretnine, iako se prodavanjem tuđeg odnosno nezakonitim, nesavjesnim i nepoštenim postupanjem stečajnog upravitelja ne može steći pravo vlasništva, a pravne radnje koje su posljedica takvog postupanja su ništetne u smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima. Dalje navodi kako su razlozi presude nejasni, konfuzni i sasvim nelogični u dijelu kojim prvostupanjski sud utvrđuje da presuda na temelju priznanja Općinskog građanskog suda poslovni broj P-3352/09 od 4. lipnja 2009. obvezuje samo stranke u postupku, a pri tome potpuno zanemaruje činjenicu da su stranke tog spora trećetuženik i drugotuženik, što znači da drugotuženik u vrijeme kada je prenosio pravo vlasništva na prvotuženika nije bio vlasnik nekretnine i nije mogao prenijeti više prava nego što ih sam ima, pa je takav prijenos bez pravnog učinka u odnosu na tužitelja. Žalitelj smatra da su razlozi presude suprotni članku 6. stavku 3. Zakona o sudovima, članku 169. stavcima 1. i 3. i članku 174. Stečajnog zakona, te propisima Europske unije u pogledu primjene Hrvatskih standarda financijskog izvješćivanja u odnosu na predmetnu nekretninu koja je trebala biti isknjižena iz imovine drugotuženika i nije mogla biti predmet prodaje u stečajnom postupku. Također tvrdi kako su razlozi presude suprotni ispravama na koje se sud poziva u odnosu na privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećena nekretnine koja ne može imati retroaktivni učinak, zatim da je drugotuženik u vrijeme otvaranja stečajnog postupka bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik na više nekretnina, ali je stečajni upravitelj samo stanove tužitelja i trećetuženika uvrstio u stečajnu masu i prodao, dok je arbitrarno pristupio nekretninama trećih osoba, odnosno imao dvostruka mjerila i sasvim nedopuštene i nezakonite namjere. Žalitelj dalje tvrdi kako prvostupanjski sud ignorira praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome da je samom činjenicom razreza poreza Republika Hrvatska znala za prijenos vlasništva, koja se može primijeniti i na Trgovački sud u Zagrebu, kao pravosudno tijelo. Smatra potpuno pogrešnim i suprotnim člancima 244. i 264. Zakona o parničnom postupku stajalište prvostupanjskog suda o tome da se činjenice posjedovanja nekretnine ne dokazuje izjavama svjedoka i stranaka, a time što je propustio utvrđivati bitne činjenice na taj način nije proveo procjenu pravične ravnoteže između interesa ovrhovoditelja i ovršenika i povrijedio pravo tužitelja na dom. Tvrdi da prvostupanjski sud ignorira i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1677/2023 od 1. veljače 2024. kojim je bilo naloženo prvostupanjskom sudu da otkloni nepravilnosti u postupanju u ovršnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-14/21, a kako to nije mogao učiniti jer je ovrha već provedena 1. lipnja 2023. tvrdi kako je već zbog toga ovrha nedopuštena. Zaključno ističe kako je protiv stečajnog upravitelja drugotuženika pokrenut kazneni postupak zbog zloupotrebe ovlasti u stečaju i pogodovanja vjerovnika i stečajni upravitelj udaljen od obavljanija dužnosti stečajnog upravitelja drugotuženika, a za tu činjenicu tužitelj je saznao tek nakon zaključenja raspravljanja, pa kako se ta nova činjenica odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, smatra da se može pozivati na nju u žalbenom postupku. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženicima da tužitelju nadoknade parnične troškove uključujući i troškove ovog žalbenog postupka ili da tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.
4. Žalba je osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
6. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe na nekretnini pobliže opisanoj u izreci prvostupanjske presude i uvodu obrazloženja ove odluke. Riječ je o ovršnom postupku koji se vodi pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Ovr-14/2021 po prijedlogu prvotuženika, kao ovrhovoditelja protiv trećetuženika, kao ovršenika radi ispražnjenja predmetne nekretnine - stana od osoba i stvari, u kojem je tužitelj ŠČ podnijela prigovor protiv ovrhe tvrdeći da je supruga ovršenika (trećetuženika), da je s njim u suposjedu nekretnine na kojoj je određena ovrha i da nekretnina predstavlja bračnu stečevinu pa je suvlasnik nekretnine u ½ dijela vlasništva, te da je uz to predmetni stan njen dom.
7. Prvostupanjski sud je najprije utvrdio da se ovlaštenje tužitelja za pokretanje ovoga postupka zasniva na rješenju prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-14/2021 od 1. lipnja 2023. kojim je kao treća osoba upućen na pokretanje parnice u roku od 15 dana od primitka rješenja protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na temelju članka 59. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24).
8. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio kako su društvo TEM d.o.o. i VČ sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine 16. studenog 2005., da je VČ tijekom prosinca 2004. i siječnja i veljače 2005. godine plaćao više iznosa po predugovoru za kupnju nekretnine, ali da nije jasno koje određene nekretnine, a k tome tužitelj nije dokazao da je cijena isplaćena iz zajedničke imovine bračnih drugova, ŠČ i VČ, zatim da je VČ platio porez na promet nekretnina, ali ne i da je to učinila i ŠČ, da je u trenutku određivanja ovrhe nekretnina bila upisana kao vlasništvo drugotuženika TEM d.o.o. pa su zbog toga irelevantne tvrdnje tužitelja kojima osporava dobru volju prvotuženika koji je pravo vlasništva stekao provedbom ovrhe na nekretnini jer bi to značilo dovođenje u pitanje zakonitosti svih pravomoćnih rješenja ovoga suda donesenih tijekom ovršnog postupka.
9. U vezi s tim valja odmah istaknuti da se tužba za proglašenje ovrhom nedopuštenom zasniva na tvrdnji da treća osoba ima pravo koje sprječava ovrhu i za odluku o tužbenom zahtjevu nije relevantno da je kupac stekao pravo vlasništva provedbom ovrhe ni njegova dobra volja, kako to tumači prvostupanjski sud i više puta u obrazloženju presude ponavlja kako se stjecanje prava vlasništva prvotuženika Cubus4 GmbH ne može osnovano osporavati jer je on vlasništvo stekao na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi u ovršnom postupku. Ovrha može biti provedena u zakonitom postupku, ali to ne utječe na pravo treće osobe da u posebnoj parnici dokazuje da je bila nedopuštena zato što ona ima pravo koje sprječava ovrhu. Ovrha može biti i dovršena, kao što je to u ovom slučaju, ali to opet ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom (arg. iz članka 59. stavka 4. Ovršnog zakona).
10. Iako je ocijenio irelevantnim tvrdnje tužitelja o nepostojanju dobre volje prvotuženika, prvostupanjski sud se u točki 31. obrazloženja upustio u ispitivanje savjesnosti i poštenja postupanja svih stranaka da bi na koncu zaključio kako tužitelj odnosno trećetuženik nije bio savjestan i pošten stjecatelj, jer je u trenutku zaključenja ugovora i izdavanja tabularne isprave, prilikom podnošenja prijedloga za upis u zemljišne knjige, kao i u trenutku donošenja presude na temelju priznanja, ali i kasnije tijekom svih postupaka, osobito tijekom stečajnog postupka, znao da je drugotuženik formalnopravno i dalje bio vlasnik sporne nekretnine i upisan u zemljišnim knjigama. Takav zaključak je nerazumljiv i proturječan jer je ugovor o kupoprodaji zaključen i donesena presuda na temelju priznanja upravo zato da bi trećetuženik stekao pravo vlasništva nekretnine od drugotuženika TEM d.o.o.
11. Osnovano žalitelj ukazuje i na proturječnost tvrdnje iznesene u točki 31. obrazloženja presude da je stečajni upravitelj drugotuženika TEM d.o.o. bio nesavjestan i nepošten jer se koristio okolnošću da je drugotuženik upisan u zemljišne knjige kao vlasnik i tu nekretninu uvrstio u stečajnu masu i unovčio je, da bi potom prvostupanjski sud zaključio kako su tužitelj i trećetuženik postupali nesavjesno pa da zato prvotuženiku i drugotuženiku pripada pravo na sudsku zaštitu. Osim toga, pitanje nesavjesnog postupanja stečajnog upravitelja drugotuženika je važan dio činjenične osnove tužbe, ali se prvostupanjski sud time ne bavi, nego naglašava savjesno postupanje prvotuženika (kupca nekretnine u ovršnom postupku) za kojega više puta ističe da je vlasništvo stekao na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi što uopće nije upitno.
12. Nejasni su i oni dijelovi obrazloženja kojim prvostupanjski sud dovodi u pitanje postupanje tužitelja u odnosu na predmetnu nekretninu kao bračnu stečevinu, između ostalog i da su tvrdnje tužitelja o stjecanju vlasništva nekretnine proturječne navodima trećetuženika, iako je trećetuženik priznao tužbeni zahtjev, a time priznao i sve činjenice na kojima se tužbeni zahtjev zasniva, uključujući i tvrdnje da je nekretnina stečena za vrijeme trajanja braka i da zato predstavlja bračnu stečevinu. Dakle, tužitelj svoje pravo koje sprječava ovrhu izvodi iz prava vlasništva trećetuženika, a trećetuženik priznaje sve činjenice na koje se tužitelj u prilog tome poziva.
13. Zaključak suda o tome da tužitelj i prvotuženik nisu tražili zaštitu svog prava vlasništva (točka 33. obrazloženja) proturječan je sadržaju isprava koje se nalaze u spisu, prijedlozima za upis prava vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora i na temelju presude na temelju priznanja (list 256. do 262. spisa).
14. Da je tužitelj bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik ili suvlasnik predmetne nekretnine, onda ove parnice ne bi ni bilo, pa je za odluku u ovoj pravnoj stvari potpuno nebitna konstatacija iz točke 38. obrazloženja da se pravo vlasništva stječe upisom u zemljišnu knjigu, nakon što su u prethodnoj točki navedene odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17) o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla.
15. Točne su tvrdnje žalitelja da stajalište prvostupanjskog suda o tome da presuda veže samo stranke govori u prilog tužbenih navoda, jer su stranke u parnici u kojoj je donesena presuda na temelju priznanja bili tuženici VČ, kao tužitelj i društvo TEM d.o.o. kao tuženik, pa taj argument ne opravdava zaključak suda da postojanje pravomoćne presude kojom je VČ utvrđen vlasnikom predmetne nekretnine ne utječe na dopuštenost ovrhe.
16. Osnovano žalitelj ukazuje i na nerazumljivost razloga presude o djelovanju privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine jer nije pravilno i potpuno utvrđeno kada je mjera određena i kada je bila upisana u zemljišne knjige. O privremenoj mjeri prvostupanjski sud iznosi načelne razloge, kako se takve mjere određuju i kako djeluju, ali je nejasno kako se to može primijeniti na konkretne činjenice i kako utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom.
17. Osim pitanja stjecanja vlasništva na temelju pravnog posla, o kojem su u obrazloženju presude opet iznesena samo načelna stajališta i stjecanju na temelju odluke suda, prvostupanjski sud se bavio i pitanjem stjecanja prava dosjelošću, ali se iz onoga što je o tome navedeno opet ne može utvrditi zašto sud smatra da tužitelj i trećetuženik nisu mogli steći pravo vlasništva dosjelošću, prije nego što je nekretnina prodana u ovršnom postupku. U prilog tome, u obrazloženju se dva puta ponavlja rečenica (točke 46. i 47.) da onaj „tko svoje vlasništvo nekretnine temelji na dosjelosti, ali nije upisan u zemljišnoj knjizi ne može s uspjehom u sudskom postupku suprotstaviti to svoje pravo prema osobi koja je tu nekretninu kupila u sudskom ovršnom postupku pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige i čije je pravo vlasništva upisano u zemljišnoj knjizi temeljem rješenja o dosudi nekretnine“ i pri tome se sud poziva na članak 130. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ta zakonska odredba glasi: „Vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.“ i ne tiče se stjecanja prava vlasništva na temelju rješenja o dosudi nekretnine u ovršnom postupku. Za odluku o proglašenju ovrhe nedopuštenom važno je, ima li tužitelj pravo koje sprječava ovrhu u vrijeme kada je vođen ovršni postupak, a ne kada je ovrha provedena dosudom nekretnine kupcu i kupac upisan u zemljišne knjige kao vlasnik.
18. Navedeno predstavlja takve nedostatke zbog kojih se presuda ne može ispitati, pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje sadržajem svoje žalbe o nerazumljivosti i proturječnosti razloga presude.
19. Osnovano žalitelj tvrdi da je stajalište prvostupanjskog suda o tome da se činjenice posjeda i doma ne utvrđuju saslušanjem svjedoka i stranaka suprotno odredbama članaka 244. i 264. ZPP-a. Uz to je odbijanjem izvođenja predloženih dokaza radi utvrđivanja tužiteljevog posjeda i prava na dom činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
20. Obrazlažući stajalište o tome da tužitelj nema pravo na dom koje bi sprječavalo ovrhu ispražnjenjem i predajom u posjed nekretnine, prvostupanjski sud uglavnom navodi da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje o tome, iako je odbio izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio, te nakon što je pisane izjave svjedoka ocijenio uglavnom nejasnim (točka 27. obrazloženja).
21. Zato je tužiteljeva žalba uvažena i pobijana presuda ukinuta na temelju članka 369. stavka 1. ZPP-a i članka 370. ZPP-a.
22. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, tako da će prije svega razlučiti koje su činjenice bitne za odluku o tužbenom zahtjevu istaknutom u ovoj parnici, potom ponovno ocijeniti dokaze koje je već izveo i ponovo odlučiti o potrebi izvođenja dokaza koje su stranke predložile radi utvrđivanja tih bitnih činjenica, dati jasne, valjane i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama na kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev, na pravilno utvrđene činjenice pravilno primijeniti mjerodavne odredbe materijalnog prava, te donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku koju je dužan obrazložiti na način propisan člankom 338. stavkom 4. ZPP-a. U toj odluci će ponovo odlučiti i o troškovima postupka uključujući i troškove žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).
Zagreb, 17. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ivana Mlinarić
